Fantastična gospođa lisica

Za razliku od raznih drugih umjetnosti, forma festivala i književnosti ne idu ruku pod ruku. Glazbeni festival daje jedinstveno iskustvo upravo te umjetnosti, kao i kazališni festival, pa čak i filmski festival na kojem publika u punom kinu može gledati odabrane filmove. No, književni festival ne može pružiti naročito književno iskustvo, čak se čini da je forma festivala oprečna književnosti. I pisanje i čitanje su aktivnosti dosadnih usamljenika, koji međusobno komuniciraju posredno i jednosmjerno, putem teksta. Što pisci mogu uživo poručiti festivalskoj publici? I što čitatelji mogu očekivati od festivalskog okupljanja, a da im knjiga ne može dati?

U svom novom romanu Lisica, Dubravka Ugrešić uspoređuje poziciju pisca s tom ambivalentnom životinjom. Riječima naše kritičarke Luce Kozine, Ugrešić povlači tu usporedbu jer "mitološko je značenje lisice u većine naroda pejorativno. Lisica je prevarantica, triksterica koja ima moć preobrazbe u različite oblike... Komentirajući kontradiktornu osobnost Pisca, pripovjedačica zaključuje da 'Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena ... Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto (...)' "

Književni festival neće ugostiti medvjede koji plešu, lavove koji skaču kroz vatreni obruč ni slatke mica-mace, nego će nam dovesti lisice, prijetvorne, sumnjive i sumnjičave polu-zvijeri koje od ljudi žive, ali se od njih i skrivaju. U publici će također sjediti lisice, jer što su čitatelji nego druga vrsta pisca, u stalnoj i brutalnoj potrazi za pravim tekstom, koji će prigrliti pisca samo da bi mu pobrstili dobre knjige i pokopali loše. Ne može takva 'lisičja' priroda književnosti ne utjecati na festivalska događanja, na pisce koji se pisanjem mogu obratiti čitateljima, ali se uglavnom osjećaju nelagodno pred okupljenom čitateljskom publikom koja, pak, često više želi čitati pisce nego ih gledati u tom nelagodno neprikladnom ljudskom obliku. 

Ali lukavu autoricu ne treba držati za riječ. Pisci su ipak ljudi, a ne lisice. Taj bedasti truizam često znamo smetnuti s uma, jer komunikacija putem teksta, bilo putem e-maila, društvenih mreža ili knjige, čini odnos impersonalnim. Činjenica da smo u kontaktu s nekim konkretnim čovjekom postaje sporedna kad nije očevidna, a instanca sugovornika apstraktna kao razgovor s bogom ili odnos s 'nadležnim institucijama'. Ne znam zašto je tome tako, ali čim nismo u fizičkom kontaktu s čovjekom, čim tijekom komunikacije ne dobijemo sve 'nebitne' tragove nečijeg bivanja čovjekom (boju očiju, način govora, držanje tijela, pokret ruku, miris...), lako zaboravimo da pričamo s pravom osobom. A to je bitno za književnost, jer ona se često bavi upravo time što jesmo i što sve možemo biti kao ljudi. Ako ne možemo prepoznati pisca kao čovjeka i ako tijekom čitanja sami zaboravimo da smo ljudi, ne možemo se potpuno uživjeti u temu.

Naravno, ljepota književnosti je i u tome da može nadići navedene komunikacijske prepreke, ali ipak su festivali dobra prilika da upoznamo konkretne ljude čije knjige čitamo i da vidimo koliko su pisci raznoliki i čudni, a opet uobičajeni, prizemni pojedinci. Festivalski susret podsjeća nas da se iza likova, pripovjedača, fokalizatora i imena autora ne krije metafora niti ideja nego 'običan' čovjek koji jede, pije, osjeća strah, ljubav i prezir, obavlja veliku i malu nuždu, a kad ima vremena i volje, piše knjige. I zato mi je drago što ćemo na ovom Festivalu svjetske književnosti moći vidjeti da se iza romana Lisica ne krije divlja beštija, nego tek fantastična gospođa lisica, Dubravka Ugrešić.