Fake izbor

Teško je čitati Sokratove dijaloge bez svijesti da su ga atenske vlasti osudile na ispijanje smrtonosne kukute. Čini se da svaka bitna filozofska tema, ma koliko se činila benignom ili zakukuljenom u hermetični diskurs svojedobnih filozofskih trendova, prvo ulazi u svakodnevni život ljudi, a zatim postaje povod za prljavi politički obračun. U takvim situacijama sudbina kao da se ruga Aristotelovoj uzrečici, jer život filozofa postaje nam draži od istine kojom se tada ionako nitko ne bavi. 

Teške teme postmodernističke filozofije o nerazlučivim granicama između istine i laži, fikcije i fakcije, Realnog i diskursa, od prošle su godine naglo upale u medije kad se proširila priča o tzv. fake news. Naravno, novinarska priča neizbježno je priča koja u najboljem slučaju predstavlja jedan vid stvarnosti. No, s drastično povećanim značajem društvenih mreža, postalo je jasno koliko proračunata proizvodnja lažnog i tendencioznog medijskog sadržaja može utjecati na javno mnijenje i politička zbivanja. Doista, suvremeni uvjeti pokrenuli su medije u vrlo lošem smjeru – pad naklade učinio ih je ovisnijim o ekonomskim i političkim sponzorima, a uspon društvenih mreža podložnim nedokučivim algoritmima i logici klikanja. Time je nastala potreba za brzom produkcijom velikog broja senzacionalističkih sadržaja i otvorio se prostor za političku instrumentalizaciju medija i distorzirani prikaz realnosti. U takvim uvjetima istraživačko novinarstvo i profesionalni standardi su potonuli, a količina zlonamjernih, zapaljivih i naprosto netočnih sadržaja zakrčila je dostupne medijske kanale. U demokratskim sustavima u kojima se očekuje da građani donose političke odluke na temelju informacija, dakako, ogroman je problem što ljudi do relevantne informacije ne mogu doći.

No, rasprave o tom stvarnom i važnom problem s vremenom su se i same otrcale, prvo jer su fake news i post-truth postali nova omiljena tema upravo tih istih medijskih sadržaja, a drugo jer su poslužili kao povod za spomenuti vid političkog obračuna. Ukratko, onog trenutka kad su tipovi poput Donalda Trumpa i Recepa Erdogana počeli spominjati fake news, trebao nam se upaliti alarm: čim se političari bave filozofskom temom, filozofi su u nevolji, a s njima i svi ostali. 

Koncept 'lažnih vijesti' poslužio im je kao idealna prilika da obrnu odnos političara i medija. Po nekom staromodnom i romantičnom viđenju, mediji služe kao neutralan prikazivač društveno relevantne istine i čuvar građana od netransparentnog djelovanja političara. U tom je smislu političarima dužnost biti na raspolaganju medijima kako bi oni ispunili svoju demokratsku funkciju, a bilo kakav pokušaj prikrivanja informacija ili vršenja pritiska na medije smatra se nedopustivim. Naravno, taj koncept nije odraz istine – mediji uglavnom nisu lijepi demokratski svjetionik nego su često vođeni svojim interesima, a političari ne stoje na usluzi osim ako im to nije u interesu. No, taj koncept stoji kao ideal, kao razina očekivanja. Tako se mogu prozvati mediji i političari koji su ispod razine, a istaknuti oni koji su dosljedni idealu.

Ako iz neznanja ili cinizma napustimo taj koncept, ako zaključimo da su ionako 'svi mediji' manipulativni i korumpirani, nestaje to početno očekivanje. Onda mediji više nisu definirani svojom društvenom funkcijom (prikazivanja istine) nego svojim komercijalnim ili političkim interesom. A ako su mediji samo još jedan interesni igrač u političkoj areni, onda obračun s njima više nije napad na važnu demokratsku instituciju, nego normalan dio političke borbe. Političari si stoga mogu priuštiti prikrivati informacije, vršiti pritisak na medije i nuditi svoje vlastito viđenje kao jednako relevantnu verziju istine. I ono što bi nekad bio Watergate, danas postaje normalna i dopuštena politička pojava. 

Posljedice tog obrata najočitije su i najbolnije u Turskoj od (navodnog?) pokušaja državnog udara u 2016. godini. Novinar iz Ankare Abdullah Bozkurt neposredno prije državnog udara napisao je članak o nepotrebnoj izgradnji velikog broja novih zatvora. Članak je cenzuriran, državni udar je izveden i ugušen, a Bozkurt dva tjedna kasnije bježi u Švedsku, neposredno prije nego što mu je policija upala u ured. Barem je saznao zašto Turska gradi zatvore: u manje od dvije godine Erdoganova vlast uhapsila je 47.000 građana zbog sumnji u sudjelovanje u državnom udaru.

Pritisak na novinare i ranije je bio neizdrživ, o čemu nam je pričala Ece Temelkuran, turska književnica i politička novinarka, a situacija je od udara dosegnula novo dno. U turskim se zatvorima trenutno nalazi 153 novinara i novinarki, po čemu Turska prednjači u svijetu, ispred Kine i Egipta. Na Valentinovo je, pak, iz zatvora pušten tursko-njemački novinar Die Welta Deniz Yücel koji je godinu dana proveo zatvoren bez optužnice, uključujući i nekoliko mjeseci u samici zloglasnog zatvora u Silivriju. U petak je turski sud počinio presedan i osudio trojicu novinara na doživotnu kaznu zbog medijskog sudjelovanja u državnom udaru (između ostalog, i zbog slanja "subliminalnih poruka"). Ako je neki turski novinar još na slobodi, ili je na strani režima ili je emigrirao iz Turske.

U državi u kojoj sud kaže da novinari mogu slati subliminalne poruke i sudjelovati u državnom udaru normalno je da se zatvaranje novinara ne vidi kao gušenje medijskih sloboda, nego kao kažnjavanje kriminalaca. Naravno, turski odnos prema medijima doživio je niz osuda i kritika zapadnih medija i institucija, no isti princip prisutan je i u zapadnim zemljama. Naposljetku, nije li odnos 'slobodnih demokratskih država' prema Julianu Assangeu, osnivaču Wikileaksa, jednako okrutan i neopravdan? Jednom kad prihvatimo da su mediji samo distributeri lažnih vijesti kojima utječu na ishode političkih procesa, lako je zamisliti da demokratski režim kažnjava novinare zbog antidržavnog i antidemokratskog djelovanja. A ako režim kažnjava novinare, onda moramo znati da se ne kažnjavaju režimski mediji nego oni protiv režima, baš zato što rade svoj posao. 

Kako kritizirati medije i medijski kontekst, a istovremeno ne dopustiti da opravdana kritika postane povod za destrukciju? Kako pozivati na slobodu govora i pisanja, a ne zanemariti svu štetu koju mediji rade? Kako da istina bude izrečena, a filozof ostane čitav? U toj proturječnoj situaciji, ipak, Aristotelove dileme ne bi trebalo biti – izbor između medija i istine ne postoji jer bitna istina se ni ne može proširiti bez medija. Ne treba birati između fake news i no news, nego raditi na tome da se u toj lažnoj dilemi ukaže i na mogućnost relevantnog novinarstva.