Digitalno 19. stoljeće

Propast Algoritmovog književnog lanca pratio je proturječan osjećaj, dobro poznat ljudima s ovih prostora: svi smo bili u šoku, a nitko nije bio iznenađen. Svi djelatnici književnog lanca bili su vrlo dobro svjesni da sustav tržišne distribucije u Hrvatskoj već godinama ne funkcionira dovoljno dobro da bi pokrio troškove svog rada. Laž o književnom tržištu održavali su svi dužnici koji su pristajali davati robu na veresiju i javna tijela koja su subvencijama krpala rashode i držala dužnike na aparatima. Bilo je dovoljno da jedna karika popusti pa da se cijela ta improvizirana konstrukcija momentalno raspadne. 

To se dogodilo, Algoritam je propao, posljedice su osjetili svi njegovi dužnici, a jedina pozitivna stvar bila je što smo se barem suočili s istinom: tržišna distribucija knjiga ne ispunjava potrebe ni čitatelja ni proizvođača ni distributera, ni pojedinaca ni društva. Preostale su tada dvije opcije: i dalje inzistirati na starom sustavu praveći se da je sve u najboljem redu ili pokušati razviti nešto drugo. Tada, u svibnju 2017., napisao sam: "Trenutno nije pitanje trebaju li država i lokalne samouprave trošiti novac na sustav knjižara jer će ga sigurno trošiti - samo je pitanje hoće li ga uložiti u spašavanje sadašnjeg stanja ili u izgradnju novog sustava. Ministarstvo kulture nalazi se pred velikim ispitom."

Ministarstvo još nije izašlo na ispit. Donijelo je Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja u području distribucije ne predviđa konkretne korake. Uvelo je dodatni otkup knjiga za knjižnice kao još jednu socijalnu mjeru za manji broj izdavača. Prije dva tjedna je, pak, prvi put održalo sastanak s neovisnim knjižarima na kojem je zaključeno "da se knjižarska struka treba organizirati te tako postati ravnopravan partner u formiranju i provedbi nacionalne politike prema knjizi (...)" Doista, čini se potrebno razviti sustav knjižara koje nisu ujedno izdavačke kuće, dobro je što postoji inicijativa u tom smjeru. No malo obeshrabruje što tek dvadeset mjeseci nakon propasti Algoritma dolazi do prvog sastanka na kojem je zaključeno da se knjižari, eto, trebaju organizirati i surađivati s Ministarstvom. A vremena je sve manje: tržišna distribucija prvo nije funkcionirala u manjim mjestima, zatim u manjim gradovima, potom ni u jednom gradu osim Zagreba, a sad je pitanje vremena kad će zamrijeti u Zagrebu. 

Uz to, kao da distribucija knjiga nije dovoljno problematična kako već jest, Ministarstvo se naglo i bez očitog povoda počelo baviti onim aspektom distribucije koji još uvijek donekle zadovoljava potrebe građana, a to je sustav javnih knjižnica. Prvo su posve mimo struke u javnu raspravu pustili prijedlog novog Zakona o knjižnicama koji su, nakon snažnog otpora knjižničarske struke, dijelom doradili i poslali na čitanje u Hrvatski sabor. Pritom, kako smo saznali na panel-diskusiji o Zakonu na Interliberu, novi zakon ne donosi bitne novine, ne rješava aktualne probleme knjižnica (posebno onih školskih), nego tek tiho otvara prostor za potencijalno smanjenje broja javnih knjižnica i uvođenje neprofesionalnih kadrova na rukovodeće pozicije. Ako se radi o pokušaju liberalizacije sustava knjižnica, nije mogao doći u gori trenutak.

Bavljenje knjižnicama nastavilo se Nacrtom prijedloga novog modela otkupa knjiga za narodne knjižnice koji je javno predstavljen 10.12. u Mimari. Blago se mijenja stari model: dosad bi Ministarstvo otkupilo određene knjige od izdavača za knjižnice, a sad će dodijeliti knjižnicama novac i popis knjiga pa će ih one same otkupiti. Naizgled, ništa bitno se ne mijenja. Ministarstvo će i dalje odlučivati koji se naslovi otkupljuju: knjižnice će 70-80% dodijeljenog iznosa morati potrošiti na naslove s popisa obaveznih knjiga, a 20-30% na preporučene naslove. Jedino što će posao oko shoppinga sada obavljati knjižnice. I tu leži kvaka. Kako se navodi na službenoj stranici, "Ministarstvo kulture neće se miješati u politiku određivanja cijena knjiga po kojima će narodne knjižnice nabavljati knjige, što je velika razlika u odnosu na dosadašnji model prema kojem je Ministarstvo kulture bilo jedino koje je kupovalo knjige od nakladnika po punoj maloprodajnoj cijeni istaknutoj na poleđini knjige sukladno još uvijek važećem Sporazumu o jedinstvenoj cijeni knjige."

O čemu se radi? Ministarstvo je dosad obavezno trebalo otkupljivati knjige po maloprodajnoj cijeni koju jednostrano određuju izdavači. Zato su cijene svih novih naslova nerealno skupe i napuhane da bi se nakon par godina naglo ispuhale. Tržišna utakmica koju u većoj mjeri sponzorira država dovela je do bizarnog, ali logičnog krajnjeg ishoda: država je de facto postala jedini ciljani kupac novih knjiga. 

Ministarstvo kulture uočilo je ovu praksu već prilikom posljednjeg otkupa za knjižnice, navevši: "Prilikom odabira knjiga za otkup za narodne knjižnice zaključeno je da još uvijek postoji određen broj izdanja ponuđenih za otkup po neprimjereno visokoj cijeni. Zbog takve loše izdavačke prakse nije otkupljen određen broj izdanja koja su zadovoljila kvalitativne kriterije." Novim modelom otkupa, kao i novim načinom podrške izdavaštvu (kojim se podržava rad organizacije, a ne objava pojedinih naslova), Ministarstvo očito pokušava natjerati izdavače da se posvete prodaji knjiga građanima, ne javnim tijelima. No tu se vraćamo na početak teksta – kojoj prodaji? Kojim kupcima? U kojim knjižarama? 

Taj primjer upućuje na opće stanje književne tržišne distribucije: stari i disfunkcionalni model samo što se nije raspao, a novi se još ne nazire. Taj problem nadilazi trenutnu postavu Ministarstva: hrvatsko tržište godinama ne može pokriti troškove jer je populacija malena, siromašna i relativno nezainteresirana za knjige. Stoga uspjeh na tržištu ne ovisi o inicijativi pojedinih izdavača ni pojedinim političkim odlukama, nego i o široj kulturnoj, obrazovnoj i ekonomskoj politici koja može razviti nove čitatelje i kupce. S druge strane, baš zato što tržišna distribucija ne funkcionira, bitno je podržati i osnažiti javnu distribuciju, odnosno sustav knjižnica. U tom polju, pak, naziru se čudne i opasne tendencije koje bi mogle ugroziti i ovu usku granu koja omogućuje građanima povoljno posuđivanje knjiga. 

Možda je za neki odlučniji i jasniji politički potez potreban novi šok u stilu Algoritmove propasti, ali stvarno ne bismo trebali naivno čekati da nam krov padne na glavu jer već sad je sve jasno. Dok se knjižnicama ne pruži jača i sustavna podrška, dok se ne uspostavi neki funkcionalni sustav knjižara, čeka nas život u začudnom, digitalnom 19. stoljeću – okruženi oceanom sadržaja s Interneta, a bez mogućnosti doći do najobičnije knjige.