Amerika i Engleska čitaju o zemlji proleterskoj

Može li književnost danas postati medij istine? Naš optimist Vladimir Arsenić za Versopolis piše da danas, u doba 'post-istine' kad masovni mediji ne ispunjavaju svoju svrhu, književnost može biti prostor za iznošenje i trajno čuvanje nelagodne činjenične istine, pri čemu navodi opus Daše Drndić kao primjer. S druge strane, naš pesimist Neven Svilar za Booksu piše o političkoj instrumentalizaciji umjetnosti, o tumačenju djela kao oružju u rukama politike. Negdje između ova dva stava pojavila se vijest o prvom engleskom prijevodu ciklusa romana Crveni kotač ruskog autora Aleksandra Solženjicina.

Iako je Solženjicin najpoznatiji po djelima o mučnom boravku u sovjetskom gulagu, njegova životna misija bila je napisati veliko djelo o revoluciji u Carskoj Rusiji 1917. Napisao je i objavio četiri dijela (u ukupno osam tomova) koji čine ciklus naslova Crveni kotač. Na engleski su prevedena tek prva dva toma, no upravo se u SAD-u sprema izdanje ostalih šest tomova. Povod tome nije tek prigodno obilježavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije, nego i velika donacija anonimnog donatora koja će pokriti troškove i 'tržišne rizike' ovog ambicioznog izdanja.

O kakvom se djelu radi, saznajemo posredno iz riječi Solženjicinovog sina Stjepana i službene najave. Autor se rodio 1918. i, iako nije doživio revoluciju, njegovo djetinjstvo poklapa se s mladim danima Sovjetskog Saveza dok je revolucija u širem smislu, kao nagla promjena političkog i društvenog života, praktički još trajala. Solženjicin je već 1930-ih počeo razvijati ideju o velikom romanu, no pisanje je morao odložiti jer je prvo završio u Drugom svjetskom ratu, potom u zatvoru, a zatim u gulagu. Ovoj se temi vraća tek krajem 1960-ih, kada se već afirmirao kao književnik i kritičar sovjetskog režima. U 1970. godini dobiva Nobelovu nagradu za književnost (mada je ne prima, jer mu ne daju vizu za Stockholm), 1971. objavljuje prvi dio Crvenog kotača (prvotno u izdanju ruske disidentske izdavačke kuće YMCA u Parizu), a 1974. dobiva izgon iz SSSR-a. Ostali romani iz ciklusa dovršeni su i objavljeni tek nakon 1985.

Prema riječima izdavača, roman je "spoj novinskih naslova, fragmenata uličnih događanja, filmičnog scenarija i povijesnog pregleda". Nastao je na temelju razgovora autora s posljednjim preživjelim sudionicima revolucije i predstavlja više od 100 likova. Umjesto široke perspektive, roman daje vrlo zgusnut i detaljan pregled konkretnih događaja i pojedinih sudbina koji tvore kompleksnu cjelinu onoga što danas nazivamo revolucijom u Rusiji. Doista, čini se da je riječ o jedinstvenom djelu o jednom od najvažnijih povijesnih događaja u 20. stoljeću.

Vijest o američkom izdanju ipak povlači nekoliko pitanja. Iako je normalno da ovo izdanje izlazi u povodu 100. godišnjice Oktobarske revolucije, neobično je što iza projekta stoji imućni anonimni donator. Sumnjam da se radi tek o fanatičnom i bogatom ljubitelju ruske književnosti koji želi podijeliti svoju strast s čitateljima engleskog jezika. Uz to, izdavač romana je američki University of Notre Dame Press, najveći katolički sveučilišni izdavač na svijetu, čija su izdanja uglavnom publicističke knjige o katoličkim temama. S obzirom da je Solženjicin vjerojatno kritički pristupio ovoj temi, može li se ovo izdanje čitati kao antikomunistička gesta, kao upozorenje američkoj publici? Ako je tako, ova vijest potvrđuje i Arsenićeve i Svilarove stavove: iako je Solženjicin želio u svojem djelu prikazati činjeničnu i važnu povijesnu istinu, u novom kontekstu moguće je iskoristiti njegovo djelo u druge, politički oportune svrhe. 

To nas vodi do drugog pitanja: što nam ciklus o ruskoj revoluciji 1917. uopće može reći o 2017. godini? Preciznije, što može poručiti američkim, britanskim i svim ostalim čitateljima engleskog jezika? Prije 27 godina, ne bi im rekao mnogo - pad Sovjetskog Saveza i trijumfalni 'kraj povijesti' bacili su naizgled konačno, negativno svjetlo na cjelokupnu povijest marksizma i socijalizma. Monumentalno izdanje o revoluciji činilo bi se kao izlišno seciranje mrtve teme. 

No, danas znamo da je povijest bez problema preživjela svoj 'kraj'. Kriza liberalnog kapitalizma i socijalne demokracije, uspon i ekstremne desnice i lijeve politike te sukobi i nemiri diljem svijeta opet upućuju na činjenicu da politički i društveni sustavi koji nas okružuju nisu čvrsto zadani ni vječni, a da njihov kraj može doći naglo i nasilno. Stoga je vrlo zanimljivo i bitno čitati o revoluciji koja se neočekivano odigrala u Carskoj Rusiji, tijekom Prvog svjetskog rata, kad je stari carski poredak pao dok novi sustav još nije uspostavljen. Politički vakuum otvorio je prostor velikom valu uličnog nasilja i kriminala, ali i uspostavi dotad neviđenog poretka, ogromnog društvenog eksperimenta čiji je ishod obilježio 20. stoljeće.

Mada je smiješno očekivati komunističku revoluciju na današnjem Zapadu, sama revolucija i uspostava novog društvenog poretka posve su mogući fenomeni diljem svijeta. Riječima ruskog sociologa Alekseja Jurčaka, "sve je bilo zauvijek dok nije nestalo". Činjenica da netko želi predstaviti Solženjicinove romane građanima SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, koji na svom teritoriju ne pamte ni revoluciju ni socijalizam, ukazuje na svijest da je nezamislivo moguće i da ga treba moći zamisliti. Kako bolje nego preko povijesti i književnosti?

Tu dolazimo do pitanja koje najviše intrigira nas dokone čitatelje: što mi konkretno možemo dobiti iz ovih romana? Što nam Solženjicin može ispričati o Oktobarskoj revoluciji? I što bi to značilo čitateljima koji imaju vlastito iskustvo socijalizma? Nažalost, te ćemo odgovore saznati samo ako znamo engleski i ako se možemo dočepati novih izdanja. U Jugoslaviji je preveden tek August 1914., prvi dio ciklusa, objavljen već godinu dana nakon izvornog izdanja. Ostatak Crvenog kotača nije preveden, a tako će i ostati osim ukoliko se na obzoru neočekivano ne pojavi dobri "anonimni donator" koji će "velikodušnim darom" i na ovim prostorima spašavati neprofit(abil)ne izdavačke projekte.