Dubravka Ugrešić gostovala je 26.6. u Booksinom
Književnom budoaru kao
recentna dobitnica tportalove nagrade za najbolji roman, a voditeljica tribine
Katarina Luketić predstavila ju je kao najprevođeniju hrvatsku književnicu koja se, pak, u nekim udžbenicima navodi kao izdajnica domovine.
To je poslužilo kao uvod u raspravu o šizofrenom odnosu hrvatske kulturne i društvene javnosti prema ovoj autorici. Ugrešić je pohvalila nagradu tportala jer afirmira hrvatski roman i već je stvorila određeni standard usko književnog vrednovanja. No ne vjeruje da će nagrada bitno promijeniti njen status u hrvatskoj kulturi. Kao ilustraciju navela je kratku vijest o dodijeljenoj nagradi, objavljenu u
Jutarnjem listu, u kojoj se navodi da "iako se ona [Ugrešić, op.] distancira od hrvatske kulture, ipak je u našim srcima." Ugrešić ovo čita kao govor totalitarizma u kojem se ne zna tko smo to
mi. Iako joj je je ministrica kulture čestitala na nagradi, Ugrešić smatra da se ništa nije promijenilo osim činjenice da su sad ružne reakcije rezervirane za određene medije i komentare ispod tekstova na Internetu.
Time je rasprava skrenula na pitanje nacionalizma u kulturi, što Ugrešić objašnjava time da ljudi nemaju veze s kulturom i shvaćaju je kao vrlo rigidan identitetski paket. S književnosti se u tom smislu može lako manipulirati, pogotovo jer je nitko ne čita. Usporedila je situaciju u Hrvatskoj s onom u SSSR-u kad je krenuo staljinizam, kad se nakon revolucionarnog otvaranja i eksperimenta sve vratilo unatrag.
Eventualnu promjenu nabolje mogu pokrenuti jedino sami kulturni djelatnici jer, smatra Ugrešić, sve promjene u kulturi dolaze od njenih kolega, a ne od policije i političara. Da bi došlo do promjene, potrebna je vojska ljudi koja polako provodi promjene i na kraju navikne ljude na njih, čime one postaju standard. Otpor je individualan. Postoje svijetli primjeri stalnog i kontinuiranog otpora, tu su nova imena u umjetnosti i na alternativnoj sceni, ali sve to zadržavaju mediji, akademija i političari. Oni na vlasti definirali su kulturu, oni su pobjednici i oko toga se ne može mnogo napraviti.
Ugrešić i Luketić su s teme lokalnog nacionalizma skrenule na šire pitanje nacionalizma u svijetu. Ugrešić smatra da je njena manifestna pozicija potraga za idealnom zonom koja je transnacionalna ili postnacionalna, a za što se zalaže jer se književnost kao nacionalna stvar ograničava na enklave i postaje proizvod koji je made in Croatia ili Norway. Slično je i u drugim umjetnostima, ali književnost je tu najrigidnija. Na širem planu, čini se da je da je vrijeme internacionalizma i kozmopolitizma gotovo, da desni pokreti bujaju, i to, na veliku sramotu, najviše u istočnoeuropskim zemljama.
Ugrešić to povezuje s digitalnom revolucijom i tržištem. Konzument je postao kralj koji je promijenio sve u kulturi. Populizam je ušao na velika vrata, a to utječe i na vrednovanje književnosti. U globalnom selu mogućnosti manipulacije su ogromne. Elena Ferrante postala je opće prihvaćeni književni genij, ali to je postala zbog tržišta, ne zbog svoje književnosti. Kultura je postala pitanje socijalizacije, u smislu da svi moramo imati novog Murakamija kao što se mora imati novi model iPhonea.
Taj oblik komodifikacije mijenja i samu književnost. U romanu
Lisica opisuje jednu školu u Italiji koja podučava kreativno pisanje za 20.000 eura. Cijela Europa je premrežena takvim školama, ali u njima ne podučavaju važni književnici. Te škole reproduciraju standard tako da danas svatko može napisati 'dobar roman', a to znači da ga svatko i želi napisati. Ugrešić, pak, više cijeni autentično smeće nego standardiziranu, naizgled dobru književnost.
Pritom danas ne postoje filteri poput urednika ili izdavača, a Internet ne služi kao filter. Književna i umjetnička kritika nekad je poučavala, ali se transformirala i mi danas na druge načine odgajamo sebe kao čitatelje i autore. Danas djeluje opći kaos, što onemogućuje dijalog o kulturi jer se o njoj može razgovarati samo ako postoji neki red. Svi plivaju u tom kaosu i nastaje samo sve veća proizvodnja. Svakih pet minuta imamo bestseler, što je loše za mlade pisce koji sijevnu kao zvijezde repatice i nestanu.
Za sebe Ugrešić ipak kaže da je prestara da bi odustala. I dalje misli da se književnošću ne mogu baviti svi. Nema smisla ulaziti u književnost ako niste spremni pomicati stvari. To je neka vrsta vjere, ali i udara na samopouzdanje jer se proizvodi nešto što nema vrednovanje. Zato su umjetnici ranjivi, a danas ovise o milosti konzumenta. Visoka ili ozbiljna književnost nema puno čitatelja, ali autor ima zadovoljstvo kad netko tko čita uspije pohvatati "petljice i detalje". No, činjenica da umjetnici idu na moćno tržište katastrofalna je za umjetnost.
Naposljetku, Ugrešić je publici otkrila svoj osobni kanon. Krleža je iznad svih, a nije sklona Mariji Jurić Zagorki koja se danas slavi, kako kaže, jedino zato što je bila patriot. Ona je dopustivi kamen temeljac, ali književno je zastarjela, smatra.
Od današnjih umjetnika izdvojila je one koji svojim radom mijenjaju vlastiti kontekst. To su Siniša Labrović, Vedrana Rudan koja je psovkom promijenila kontekst, Sinan Gudžević koji piše drugačijim jezikom i time pomjera stvari, pa i Alen Vitasović koji je u jednom trenutku u Hrvatskoj pjevao dijalektalizmom i time odstupio od matrice.
D. Ugrešić u Booksi
