Onomad u Parizu gotovo redovito posjećujem Café Tournon gdje sjedim satima zbog Josepha Rotha. U to vrijeme iščitavam njegove knjige, one o pijanstvu, doslovnom, alkoholnom, i one o deliriju jednog umrlog vremena jedne umrle imperije (Austrougarske), osluškujući kako se iz Rothovih tekstova izvija turoban lelek koji upozorava na katastrofu na pomolu. Sjedim u Caféu Tournon i zbog Rothovog zajebanog života, zbog njegove bezdomnosti, pokušavajući shvatiti kako se i zašto sveopća civilizacijska mučnina kao kakav sluzavi trag vuče za nama ili nam utire put.
Kako i zašto vrstan novinar – 'Crveni Roth', 'Crveni Joseph' – pišući vrhunske tekstove iz Austrije, Njemačke i Francuske, iz Nizozemske, Sovjetskog Saveza, Poljske, Albanije i Italije, završava u kutu male pariške krčme u kojoj, s konjakom u jednoj ruci i s perom u drugoj, radeći i po osam sati na dan, stvara neka od svojih najboljih djela. S Hitlerovim dolaskom na vlast i nešto prije njegove aneksije Austrije Njemačkoj, Roth u veljači 1933. napušta Berlin i odlazi u Pariz odakle piše prijatelju Zweigu u Beč:
Sad ti je već jasno da plutamo prema katastrofi. Osim osobne, uništena je i naša književna i financijska egzistencija; sve to vodi u novi rat. Ne bih se kladio na naše živote. Uspjeli su zavesti vladavinu barbarstva. Ne zavaravaj se. Pakao vlada.
Pokušavam shvatiti kako Roth, i ne samo Roth, već 1933. vidi što se događa, što se sprema, iako se za mnoge naizgled ne događa ništa, a evo opet se oglašavaju trube Jerihona dok mi blaženo otaljavamo svoje sitne jalove dane. Mislim na Josepha Rotha i zato što se Hrvatska danas baškari u kaljuži povijesnog revizionizma, što se fašizira i ustašizira, što odasvud iskaču mračne spodobe, rabijatne i neartikulirane, bezumne, mentalni invalidi zaluđeni apstrakcijama koje kriju pogubnu misao uništenja ovosvjetskih radosti i sloboda, opčinjeni apstrakcijama poput domovine i crkve, apstrakcijama suviše velikim da bi se ugnijezdile u moje malo srce.
Mislim na Rotha jer, osim u vezi s kukastim križem koji na onom hrvatskom nogometnom stadionu tajanstveno izranja iz dubine hrvatske zemlje, a koji vidim kao subverziju iznerviranog, nemoćnog libertina koji kaže 'evo vam, pogledajte se, to ste vi', sad se još mala Hrvatska uskopistila u histeričnoj obrani jednog blaženog nadbiskupa i kardinala u patetičnoj kampanji za proglašavanje njegove svetosti.
Neshvatljivo je autistično sljepilo koje po pitanju vjersko-političko-moralnih aktivnosti tog nadbiskupa i kardinala vlada, degutantne su laži koje se proglašavaju istinama, to odbijanje da se vidi kako u mraku, u katakombama katoličke crkve pojedini njeni dostojanstvenici, u vremenima rata i u vremenima mira, koračaju na prstima, tiho, tiho, Charlotta, uplašeni, kukavni, uronjeni u ustajale vode imaginarne moći; zastrašujuće je njihovo nedjelovanje koje, kao u filmovima strave i užasa, metamorfozira u čudovišno nedjelo, patetični pokušaj da se istovremeno služi dvjema oprečnim idejama, onoj slobode i onoj pokornosti i sluganstva, da se život svede na i – i, na 'ali', kad 'i' znači zatiranje ljudskog roda pred kojim bi svako 'ali', tako i ono božje, trebalo ustuknuti, jer nema te vjere koja je veća od života jednog nedužnog čovjeka.
Taj vojni vikar u vrijeme NDH mogao je ne pružati utjehu budućim koljačima, mogao je reći da NDH nije nikakvo Božje djelo, nego pakao, esencija ljudskog zla, tvorevina morbidnih snova, zatrte pameti, pomračenog uma, kao što to još 1934. grmi Lav iz Münstera, biskup Clemens August von Galen, kad javno napada nacističku ideologiju krvi i tla, kad govori da se bezuvjetna lojalnost Trećemu Reichu pretvara u ropstvo, kad predvodi protestne skupove protiv nacističke eutanazijske razularenosti, posve opravdano proglašen blaženim. Što se otvorene, beskompromisne konkretne antinacističke borbe tiče, tu je i berlinski biskup i kardinal Konrad von Preysing, njemački prelat Rimokatoličke crkve. Koliko znam, von Preysing nije beatificiran (umro je 1950.), a o njegovom proglašavanju svetim nikada nije bilo govora.
Taj hrvatski nadbiskup i kardinal mogao je ne prihvatiti, odnosno odbiti Poglavnikovo odlikovanje "Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom", taj hrvatski nadbiskup i kardinal, umjesto što je upućivao anemične apele za poboljšanje uvjeta života, odnosno umiranja, u Jasenovcu, mogao je otići do tog živahnog logora, pa ne bi, o ironije, o sarkazma, čuo s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici, nego bi možda to o čemu sluša i vidio, premda ostaje upitno bi li i tada bilo što poduzeo.
Znači, deportacije
nearijevaca – o, kako nadbiskup zorno prihvaća nacističku terminologiju – su u redu,
po propisu, jedino što bi dostava paketa s hranom i čistim rubljem mogla biti efikasnija i bolje organizirana (ukoliko je još ostalo rodbine da te pakete pripremi i otpremi).
'Družila' sam se, onomad u Parizu, s Josephom Rothom i zato što, dok je on očajavao nad sudbinom Evrope, njegov privatni život raslojavao se u kaos i bol. Nakon pet-šest godina relativno skladnog braka, njegovoj ženi Friederiki Reichler Roth, zvanoj Friedl, dijagnosticirana je shizofrenija, te je krajem 1920-ih smještena u čuveni bečki sanatorij Steinhof, tada najsuvremeniju evropsku psihijatrijsku bolnicu. Dolaskom Hitlera na vlast Steinhof postaje jazbina oholih i nečasnih glava koji eksperimentima eksterminiraju one za Reich nepodobne, među kojima je i mnogo djece.
Dok 1930-ih pa sve do završetka rata 'stručnjaci' za mozak kopaju i rovare po cerebralnoj masi svojih pacijenata, park bolnice Steinhof, krasan prostrani park kojim dominira čuvena bijela crkva sa zlatnom kupolom, remek-djelo arhitekta Otta Wagnera, ostaje netaknut; štoviše, armija školovanih hortikulturnih radnika brine o očuvanju njegove raskošne ljepote. Inače, što je posve morbidno, psihijatrijske bolnice po defaultu okružene su zamamnim rajskim parkovima, kao i većina nekadašnjih koncentracijskih logora.
Ali sredinom 1940. Rothovu Friedl nacistički eksperimentatori-eksterminatori prebacuju u velebni renesansni dvorac nedaleko od Linza, u Schloss Hartheim, ekspresno pretvoren u nacistički eutanazijski centar koji funkcionira po naputcima programa AktionT4. Početkom dvadesetog stoljeća dvorac je već preuređen u psihijatrijsku bolnicu znanu kao Psychiatrische Anstalt, u narodu okrutno preimenovanu u Idioten-Anstalt.
Između svibnja 1940. i prosinca 1944. u Hartheimu je ugljičnim monoksidom i letalnim injekcijama usmrćeno 18.269 fizički i psihički hendikepiranih osoba, plus više od 10.000 radom i glađu iscrpljenih, bolesnih i tuberkuloznih logoraša i logorašica dovezenih iz Dachaua, Mauthausena i Ravensbrücka. Hartheim je bio jedino stratište u Drugome svjetskom ratu iz kojeg nijedan čovjek nije izašao živ.
Kad su u lipnju 1945. pripadnici američkih vojnih snaga krenuli istraživati Schloss Hartheim, pronašli su čelični sef u koji su nacisti pohranili statističke podatke o počinjenim umorstvima. Brošura od četrdesetak stranica sadržavala je mjesečna izvješća o izvršenim umorstvima koja su nazivana 'dezinfekcijom'. Među statističkim podacima pronađenim u Hartheimu nalazio se i zapis s izračunom po kojemu je "dezinfekcijom 70.273 osobe s mogućim životnim vijekom od još deset godina", ušteđeno hrane u vrijednosti od 141.775.573,80 Reichsmaraka.
U Hartheimu nestaje Friederike Reichler Roth, ali to Joseph Roth nikada neće saznati. Na vijest da mu se prijatelj, dramski pisac i pjesnik Ernst Toller u svibnju 1939. samoubija u nekom njujorškom hotelu, Rothu eksplodira stegnuto srce i rastače se njegova cirozom izrešetana jetra, pa četiri dana nakon Tollerove smrti, uz upalu pluća u delirium tremensu uplovljava u sjećanje.
Dakle, sjetila sam se Josepha Rotha i zbog Friedl, jer zajedno s Friedl Reichler Roth u Hartheimu bili su i nestali:
Jan Maria Michał Kowalski (1871. – 1942.), poljski svećenik i prvi Minister Generalis mariavitskog reda;
Bernhard Heinzmann (1903. – 1942.), njemački svećenik Rimokatoličke crkve, proglašen mučenikom. Javno se suprotstavlja Hitlerovom frenetičnom lupetanju o superiornosti arijevske rase. Godine 1941. hapsi ga Gestapo i transportira u Dachau. Zatvorenik broj 24433. Ubijen u Hartheimu ugljičnim monoksidom, potom spaljen;
Friedrich Karas (1895. – 1942.), austrijski rimokatolički svećenik. Godine 1941. i 1942. hapsi ga Gestapo i liferuje u Dachau. Ubijen u Hartheimu;
Werner Sylten (1893. – 1942.), evangelički teolog. Uhapšen u veljači 1941. i otpremljen u Dachau. Ozbiljno bolestan, 1942. u "kontingentu invalida" prebačen u Hartheim.
U Hartheim je iz Dachaua i još nekih konc-logora prebačeno (i usmrćeno) tri stotine i deset (310) poljskih, sedam njemačkih, šest čeških, četiri luksemburška, tri nizozemska i dva belgijska svećenika. Neću ni da mislim o istarskim svećenicima, narodnjacima, koji su se s partizanskom kapom na glavi priključili NOP-u i
borili protiv fašizma, tad se još više uzrujam zbog sve te histerične propagande u ime kanonizacije jednog davno umrlog biskupa i kardinala koji je još prije dvadeset godina proglašen blaženim, zbog tolike besmislene zagriženosti, tolike zadrtosti, bolesne opsesije da se jedna
ovozemaljska kontroverzna ličnost postavi na postolje svetih. Nema svetaca i dobro je što ih nema. Kome je dano u amanet da sudi o bezgrešnosti
nekih i o grešnosti ostalih?
***
Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
Žrtve programa 'Aktion T4' (Foto: Ras67, Wikimedia)
