Golubovi

Piše mi Andreas Ban:

"Usamljene stare žene vole hraniti golubove. One skupljaju ostatke kruha i odlaze u male parkove usred grada, tamo gdje ima ljudi. Dok hrane golubove, te usamljene stare žene oko sebe razbacuju raskvašen hljeb i guguću. Golubovi guguću s njima, najviše guguću gugutke, vrte se u krug, gegaju se i klate repovima lijevo-desno. Kad potroše ono što su donijele, žene odu, a golubovi ostanu. Čekaju novu žrtvu, novu hraniteljicu. 

Golubovi su nezasitne životinje; nepopustljivi su i uporni, a kad ne dobiju ono što žele, mogu postati agresivni. Neki tvrde da golubovi spadaju među najinteligentnije ptice, ja mislim da su golubovi pametni samo kad to njima odgovara, samo kad ih oni kojima žele gospodariti, kojima žele manipulirati, bespogovorno slušaju; u suprotnom, golubovi postaju pogane, zle i nerazumne ptičurine. Kao i neki ljudi. Ti ljudi, baš kao i golubovi u jatima, vole paradirati u skupinama, tada dobivaju hrabrost, viču, prijete i općenito – dižu neprijatnu, prostačku galamu. Inače, kad su sami, baš kao i golubovi, ti ljudi se smanje, ušute, zavuku glavu među ramena, pritaje se pa izgledaju pitomi. 

Od golubova ima boljih ptica. Za golubove kažu, to su leteći štakori. 

Ovo je Julija Amati. Nje sam se sjetio jer je trenutno ovdje najezda golubova. Sve su mi prozore zasrali. Čim otvorim drvene kapke, oni dovlače grančice i prave gnijezda u koja liježu jaja, pa uglavnom sjedim u mraku. Ljeti ne mogu otvoriti vrata balkona ako u kuhinji imam nepoklopljenu hranu, golubovi ulaze i kljucaju sve na što naiđu. Jednom su raščerupali spužvicu za pranje suđa. Kad izađem, pet puta se vraćam da provjerim jesam li zatvorio vrata i prozore. Prestravljen sam. Zamišljam kako dolazim izvana, kako ulazim u stan, a plaštevi golubova vijore, lete prema meni i dave me. Julija Amati stalno mi je pred očima. 

Julija Amati radila je kao glavna medicinska sestra na Odjelu psihijatrije Beogradske kliničke bolnice u kojoj sam radio i ja. Julija Amati bila je desna ruka mog prijatelja Adama Kaplana. Bila je vitka, brza i nasmiješena, imala je kovrčavu smeđu kosu, neposlušnu kosu koja je bježala iz svake zategnutosti. Mali nestašni pramenovi ljubili su joj vrat. Imala je tihi glas i zvonak smijeh. Jebozovna je, govorio je Adam Kaplan. Imala je veselu snagu, u koraku, u dodiru. Julija Amati bila je kraljica Odjela nesvjesna svoje ljepote i svojih moći. Kad sam napustio Beograd, Julija Amati imala je trideset i pet godina. 

Ova fotografija Julije Amati nalazila se među dosjeima koje mi je uz svoje oproštajno pismo ostavio Adam Kaplan. Fotografija je bila prikačena uz fascikl na kojemu je pisalo Julija Amati. Mislio sam da je u pitanju pogreška, neka zamjena, neka šala, jer sam, promatrajući fotografiju s deformiranom personom na njoj, tek uz poprilično napora uspio detektirati pojedine minimalne sličnosti s onom Julijom Amati koju pamtim iz vremena kad sam 1992. napustio kliniku. 

Prošlo je gotovo dvadeset pet godina, znači, na ovoj fotografiji Julija ima pedeset i koju. Unutar korica tog fascikla ležao je život Julije Amati ispisan faktografski, pisaćom mašinom, dok se mimo tog dosjea, u glavi i prsima Julije Amati odigravala mučna i bolna drama o kojoj sam čitao iz Adamovih privatnih, rukom ispisanih bilježaka. Ne želim za javnost secirati priču Julije Amati, to je komplicirana priča i zahtijeva bar minimum stručnog znanja, ali spominjem je zbog golubova.  

Elem, nakon smrti svog adolescentnog djeteta (leukemija), Julija Amati gotovo preko noći postaje (vidljivo) opsesivno-kompulzivna. Na Odjelu sve teže funkcionira, jer ne stiže 'obraditi' pacijente s obzirom na to da sve više vremena troši na češljanje svoje neposlušne guste kose, na pranje ruku i na oblačenje, pa na posao dolazi s dva do tri sata zakašnjenja. Njen odnos s pacijentima također postaje problematičan: kako ih smatra izvorom zaraze, jedva da im prilazi, a ako ih slučajno dotakne (ili oni nju), hita u kupaonicu gdje četkicom za nokte riba ruke, katkada do krvi. 

Osim toga, Julija Amati postaje i opsesivna sakupljačica smeća. Na završetku radnoga dana (često ostaje posljednja), Julija Amati otpatke s odjela istresa u veliku plastičnu vreću i nosi ih kući gdje ih slaže u nizove od po sedam. Sve su to manje-više tipični, standardni simptomi opsesivno- kompulzivnog poremećaja, da ne kažem – stereotipni. Ono što nije standardno, to su storije, košmari, zgnječeni životi, spljošteni kao pod presom, koji se pod simptomima batrgaju ne bi li ponovno dobili oblik, povratili puninu, i prije nego što se razmrve, uskočili u trajanje.  

Kao obrazovana medicinska sestra s desetogodišnjim iskustvom na odjelu psihijatrije, Julija Amati mogla je pretpostaviti da s njom nešto nije u redu. Adamu Kaplanu rekla je, Imam opsesivno-kompulzivni poremećaj. Neću se liječiti, jer liječenje dugo traje. Serotonin mi je nizak. Posvetit ću život golubovima. Tako Julija Amati daje otkaz i kreće u misiju spašavanja gradskih golubova. Obilazi parkove i predano tovi te nezasitne letače. A golubovi, što više jedu, to se više razmnožavaju.

S vremenom (saznajem iz Adamovih bilježaka), gradsko nebo postaje prekriveno modrocrnim letačima, krošnje drveća također, krovovi i trgovi, sve, čitav se krajolik smračuje i njiše kao u pijanstvu. Neki golubovi čak ulaze u tramvaje i autobuse, stoje pokraj vrata i silaze na sasvim određenim stanicama. Iz bilježaka Adama Kaplana shvaćam da Adam u nekoliko navrata posjećuje Juliju Amati, ali i da je sreće po beogradskim parkovima, da s njom vodi duge razgovore i dalje u želji da joj pomogne. Tada, vjerojatno, nastaje ova fotografija. 

Pa šta, kaže Julija Amati, i Tesla je hranio golubove po američkim parkovima. Bolesne golubove čak je dovlačio u svoju njujoršku hotelsku sobu gdje ih je liječio. Tesla je imao bijelu golubicu u koju se zaljubio, koja mu je ukrala srce, tako je rekao. Svoju golubicu volim kao što muškarac voli ženu, ona je moj život, rekao je Tesla, i ja sve svoje golubove volim, oni me poznaju i oni me čekaju, rekla je Adamu Julija Amati. 

I rekla je, Slušaj, Adame, bilo je i ima mnogo opsesivno-kompulzivnih osoba, među njima i slavnih. To su iznimno pedantni ljudi. Znam jednog koji do stotinu puta na dan provjerava kako mu kuca srce. Taj se panično boji smrti, ali ja se, Adame, smrti ne bojim, zato ostavi me na miru. Ja slušam gukanje mojih golubova, jer oni mi pričaju o mukama umrlih duša. Tako je govorila Julija Amati. 

Juliju Amati pronašli su susjedi. Ležala je na podu svoje sobe, okružena stotinama crnih vreća punih bolničkog i gradskog smeća, prekrivena jatom golubova. Golubovi su, njišući svojim stražnjicama, kljucali Juliju Amati, pa je izgledalo kao da Julija Amati diše. Tamo gdje su joj nekada bile oči, u te iskljucane duplje, dvije su golubice snijele jaja." 

U Parizu, Kika je fotografirala golubove. 

I Jovica Aćin ima epizodu s golubovima. U Hrvatskoj, naravno, malo tko čuo je za Jovicu Aćina, jer u Hrvatskoj vlada velika sveopća zaboravnost u vezi s Jugoslavijom, uglavnom vlada logoreična ispraznost puna otrovnih bljuvotina, pa ta zaboravnost, sasvim logično, obuhvaća i književnost. Ali ja se sjećam: 

Sednem, gotovo padajući unazad. А onda, tačno ispred mene, na ogradu terase sleteo je golub. Drugi je sleteo na moj sto i bez ikakvog straha kljucao mrvice, a potom navalio i na slatku zemičku u korpici. Brzo se na ogradi i po stolu, prilično velikom, prekrivenim belim platnenim čaršavom, sjatilo još desetak golubova. 

Odvraćam pogled s pijace, jer vidim nešto što do sada nisam video i što ne uspevam da razumem. Svi golubovi su invalidi. Baš svakom je oštećena desna noga. Samo desna, ne leva. Desna noga im je, u stvari, patrljak koji ih, dok skakuću po stolnjaku i gelenderu, tera da hramlju. Ostao sam uz prvu, pa i drugu šolju čaja zalivenog mlekom, pušeći, i moje sedenje na terasi se odužilo, dok su prve golubove smenili drugi, a ove treći, i svi su bili ćopavi u desnu nogu. Nijedan golub nije bio s celom desnom nogom.

Eto, ni invalidni golubovi ne odustaju. I hramajući navaljuju, i dalje agresivni.  

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.