Lekcije o gubicima i odnosima

U počecima odlaska na terapiju imao jako sam se bojao da ću postati „loša osoba“, odnosno ono što sam onda mislio da su loše osobe: izmišljeni ljudi koji radi vlastitih granica povrjeđuju druge. Ti ljudi, kao što sam kasnije shvatio, ne postoje. Ne postoji nitko tko je u svojoj srži samo „loš“ ili samo „dobar“. Iako sam u procesu odnosa to znao o drugima, uvijek su mi ti izmišljeni polariteti prijetili u glavi, uvijek su bili tu kao podsjetnik da ne postanem „sebičan“, a zapravo su to bili mali borci protiv promjene, protiv uviđanja tko sam to ja i što trebam. Ljudi koji postavljaju granice su mi postali uzor, a ne prijetnja.

Toliko sam se nalazio u budućnosti i u okvirima koje sam sām zadao da sam svu svoju energiju i rad usmjeravao k tome da se uklopim u okvir „dobre osobe“, da zapravo nisam imao ni mogućnosti biti nekakav. Svako vraćanje u sada i ovdje, u tijelo, u ono neverbalno, u ono što mi je potrebno učinilo je da sastavim ono što jesam, što je moje nagonsko, naučeno, od čega sam satkan.

Najveća promjena u tom procesu je rezultirala time da sam naučio postavljati granice, prihvatio osobnu odgovornost, ali i shvatio da neke stvari to nisu. I zahvalan sam na tom procesu jer sam shvatio da ne samo da poštujem sebe, nego i druge, one sve koji su ni ne znajući popunjavali moje „rupe“, moje djetinjstvo i sve one projekcije koje sam donio u odraslost.

Sad mogu pristupiti tome kroz faze, ako naučeno o sebi ostavljam kao zadnji dio, kao kraj ovog teksta u kojem ovo popisujem. Možda te faze nisu točne, ne idu linearno pa ću ih radije samo imenovati kao odvojene stvari koje su sačinjavale ovaj proces.

Vraćanje duga

Vraćanje duga je mali pogon koji me vodio kroz odnose, a nisam ga uspio ni prepoznati ni imenovati u trenutku u kojem se događao. Pokušavao sam vraćati apstraktan dug koji sam sām smislio. Dug koji sam stvorio bez da ga je itko postavio, a temeljio se na tome da su me osobe i zajednice prema kojima sam osjećao taj dug prihvatile, da su me učinile vrijednim i da sam se osjećao dobro kao ja, osjećao sam se voljenim. Odnose prijateljstva, odnose s profesorima, intimne odnose, zamijenio sam za ono što mi je nedostajalo u odrastanju, bezuvjetnu ljubav, i osjećao kao da dugujem učiniti drugima što sam dobio od njih.

Time ne samo da sam prelazio sve svoje granice i davao se bez pogovora u odnose nego sam isto zahtijevao od drugih ljudi, a svako nailaženje na granice shvaćao sam kao odbacivanje, kao nešto loše, kao udaljavanje od ljudi.

Vraćanje duga se proželo kroz moje prijateljske odnose, profesionalne, intimne, ali i poslovne, u radu sa zajednicom kojoj pripadam, u nemogućnosti da jasno postavim granice između poslovnog i privatnog i da sačuvam ne samo sebe nego i drugu osobu.

Kad vraćamo dug ne postavljamo uvjete te transakcije, a osoba kojoj ga vraćamo toga nije ni svjesna pa ni sama ne može postaviti uvjete te se nađemo u pat poziciji, ali prije svega u ranjivoj poziciji spašenog i spasitelja.

To je pravilo bivanja dužnikom. Pravilo je i da nas taj dug guši, da ga toliko snažno želimo otplatiti da zaboravimo na proces bivanja živim, i svoje potrebe prigušujemo u ime vraćanja.

Zato zapravo nisam bio u odnosima nego u pozicijama.

Nikad si nisam rekao bravo za marljiv rad
bravo Espi na trudu, radu i žrtvi koju si proživio da sada imaš stvari koje imaš.

Nikad si nisam rekao da sam dobar prijatelj,
bravo Espi, zaista se trudiš u odnosima, znaš voljeti. 

Nikad si nisam rekao da sam dobar partner,
bravo što si uvijek davao najviše što si mogao, bez računice. 

Nikad si nisam rekao bravo za studij i posao,
bravo što si slijedio svoje interese i činio u profesionalnom smislu ono što si vjerovao da je ispravno i da te ispunjava. 

I tek kad sam osvijestio vlastiti rad u svim segmentima i vlastitu poziciju iz koje dolazim, shvatio sam da ne vraćam dug, da sam tu i da sam uključen u te procese jer ja to želim, jer je to mjesto na kojem želim biti, da su to ljudi s kojima želim dijeliti svoje dane, tuge i sreću i da sam ih odabrao i oni su odabrali mene jer jebemu nešto postoji u našim supostojanjima, nešto što nas je zbližilo i da ne postoji mogućnost da ikad tu ljubav ikome vratimo, samo je možemo nastaviti dijeliti i živjeti, iz jednakih i transparentnih pozicija.

Gubitak

Nekoliko ljudi sam u odrasloj dobi izgubio u životu, ali ne radi granica, nego radi tišine. Radi toga što sam nepostavljanjem granica u sebi počeo zamjerati, a oni nisu mogli ništa jer nisu znali da zamjeram i tišina između nas je postajala sve duža i sve veća, a ponekad je tišinu nemoguće ispuniti. Tišina donosi samoću, misli o ljudima koje smo izgubili i osjećamo taj gubitak tako snažno da ni jedna poruka ili govor ne može prekinuti tu bol. Tišina donosi to da, što vrijeme duže prolazi, teže nam je suočiti se s tim ljudima, vratiti sve one kave, ležanja, podršku, grljenja, plakanja, pijenja, plesanja, dodire. Sve to jednostavno ostaje zapisano negdje u memoriji tijela i osjećaja. Ostaje u prošlosti.

Tišina svakako ne donosi saznanje da se ne radi uvijek o gubitku, često se radi o napuštanju, a napuštanje omogućava akciju, otvara prostor za razgovor, za žao mi je. 

U ovom tekstu pokušavam pobjeći iz pozicije gubitaka jer su mi gubici tužni i jer se osjećam ranjivo kad o ovom pišem, a napuštanje mi je bolno jer sam ja napustio ljude koje tako jako želim uz sebe.

Napustio sam ih jer mi je odnos postao previše za ono što sam mogao podnijeti, a nisam imao izgrađene granice kojima bih se sačuvao od toga pa sam naprosto sam pobjegao, strah od gubitka sam prevenirao odlaskom. I tek to shvaćam.

A tišina mi je učinila da iskonstruiram različite razloge zašto je taj bijeg dobar i za mene i za tu osobu.

Iako sam mislio da mi izostanak granica donosi najbliži odnos s nekime, davanje do kraja i izgradnju, zapravo je bio razlog gubitka odnosa i tako bih volio da sam toga bio svjestan prije jer su ljudi koje sam napustio bili temelj kroz koji sam se gradio u odrasloj dobi, bili su „mali pomoćnici“ moje sadašnjosti, bili su oni radi kojih sam naučio danas što su granice i zašto su nam potrebne, bili su oni čija daljina toliko boli da je donijela promjenu.

Nedostaješ mi

Oprosti što sam uzimao sve i davao sve

Oprosti što te nisam čuo kad si postavljala granice koje su nam oboma trebali

Oprosti što sam te granice osjećao kao odbacivanje

Oprosti što sam u tebe upisivao roditelje

Oprosti što si me čekala da shvatim da je svako tvoje NE bilo za tvoje i moje dobro

Oprosti što sam bio sebičan u prihvaćanju tvojih potreba

Oprosti što sam ti zamjerao stvari kojih nisi bila svjesna i nisi mogla na njima ni raditi

Nedostaje mi tvoja ranjivost

Nedostaje mi tvoja snaga

Nedostaje mi tvoj zagrljaj

Nedostaje mi tvoja podrška

Nedostaje mi kad šutimo zajedno

Nedostaje mi tvoja briga o meni

Trebam te kad me boli

Trebam tvoj zagrljaj

Trebam tvoju podršku

Trebam tvoj osmijeh

Trebam tvoju brzinu

Trebam tvoju iskrenost

Želim ti dati podršku

Želim te zagrliti

Želim osjećati ono što prolaziš

Želim dijeliti s tobom i da dijeliš sa mnom

Želim ti dati vrijeme

Želim te tako snažno stisnuti

Želim ti biti tu

Želim te u svom životu

Kraj

Možda se upoznam toliko da ti dopustim da me i ti upoznaš.

Mislim da je ovo dobar početak.

Samo mi treba vrijeme i rad.

Treba mi podrška.

I isto mogu ponuditi u tom procesu.

Ne mogu dati sve, ne mogu raditi umjesto tebe i ne mogu odlučivati za tebe, ali mogu biti u procesu s tobom, odnosno kraj tebe. I isto mogu tražiti.

Isto tražim.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.