Nemir minimalizma

Slavni arhitekt Ludwig Mies van der Rohe ostat će upamćen, osim po svojim strukovnim ostvarenjima i utjecajima, i po jednom sloganu kojeg će se kasnije interpolirati u razne medije i industrije, poput dizajna, filma ili kuhinje. Književnost ovdje nije nikakva iznimka, a krilatica Manje je više glavna je odlika i prve zbirke kratkih priča Ružice Aščić, Dobri dani nasilja. 

Prvo ukoričeno djelo prošlogodišnje dobitnice Prozaka izdala je Hena com, a urednički je posao odradio Kruno Lokotar. Ovaj izdavač tako nastavlja s politikom izdavanja mladih i (relativno) neafirmiranih autora, što je svakako pohvalno i dobro za domaće književno polje.

Dobri dani nasilja je zbirka priča povezanih čvrstim tematskim ljepilom zla, tuge i bijede koji nisu artikulirani tek na razini same priče, nego samom strukturom priča. Minimalizam je glavna stilska odrednica zbirke, a kombiniran je s dominantnim semantičkim konceptom zla s jedne, te rezigniranim pripovjedačkim tonom s druge strane. 

Pripovjedni je svijet u Dobrim danima nasilja reduciran na, uvjetno rečeno, obrise: autorica ostavlja puno prostora čitateljskom popunjavanju praznine. U dobro izvedenim pričama to funkcionira kako je zamišljeno, produbljujući nelagodu, dok slabije priče ostaju tek skice, previše maglovite i nedorečene. Te su praznine najuočljivije u dvama elementima: prostoru i likovima.

Prostor je uvijek označen nekom općenitom i generičnom imenicom, često bez detaljnijeg opisa ili koordinata (soba, kuhinja, grad), što je vrlo učinkovit manevar koji uvelike doprinosi turobnom osjećaju nesigurnosti (mogli bismo reći – što manje opisa, tim više nelagode). 

Likovi su uglavnom slabo razrađeni, bez detaljnog psihofizičkog profiliranja, a funkcioniraju isključivo kao nositelji vlastite nesreće. Njihovi se usudi miješaju i rađaju iz odnosa s drugim likovima, s kojima bi oni po konvencionalnom tumačenju trebali biti bliski (sestra-sestra, majka-sin, ljubavnica-ljubavnik). Jedina im je, dakle, zajednička i prikazana crta – njihov jad iz kojeg izlaza nema, barem do kraja priče. Oni ga, kako se čini, niti ne zaslužuju: junaci Ružice Aščić su ljudi koji griješe ili trpe tuđe grijehe bez mogućnosti reakcije te kao takvi ne izazivaju preveliku empatiju, kako kod čitatelja, tako kod pripovjedača. U tom je smislu i naslov teksta indikativan: dani su nasilja dobri jer nitko u pričama bolje nije niti zaslužio. Za koga je, dobro je.

Svo je zlo slabosti, nemoći, očaja i gorčine provedeno kroz veze među likovima, od kojih su najčešći obiteljski odnosi. Nefunkcioniranje obiteljskih, ljubavničkih i prijateljskih odnosa, dakle odnosa s najbližima, posebno dolazi do izražaja u pričama u kojima se tematizira 'devijantno' majčinstvo i dječja mržnja. Tako u priči Najgore je biti dobar, kojom zbirka započinje, dijete govori majci kako je mlijeko iz tetrapaka bolje od njenog mlijeka, par trenutaka nakon što ju je u prvoj rečenici ugrizlo za bradavicu. 

Česti su i animalistički motivi, jednako turobni kao kad se radi o ljudima (recimo motiv gusaka koje ginu prelazeći preko ceste ili svinje koja ne sluti svoje klanje u priči Život na selu je težak i okrutan). 

Bijeg od striktnog označavanja poopćava sve o čemu se pripovijeda, kao da se ispred svake imenica stavlja neodređeni član (u hrvatskom to možemo predočiti neodređenim zamjenicama neki/neka/neko). Istom se povećava dojam pripovjedne 'hladnoće', pri čemu je takav ton neočekivan u odnosu na materiju o kojoj se radi. Bilo da se radi pripovjedanju u prvom (što je najčešći slučaj), trećem (u sjajnoj priči Mladi ljubavnik gospođe Makarun) ili čak drugom licu, ton se autodestruktivnih likova/pripovjedača nikad ne mijenja. 

Rezignirani stav spram zla i agresije samo povećava dojam nelagode i u tom je segmentu ovaj tekst književno uspio: on piše autentično zlo i svakodnevnu nelagodu koji su vrlo dobro upakirani u formu kratke priče. Kako je rečeno u priči Rezao sam: "Poslije njezina posjeta osjećao sam kako se ugodna praznina gnijezdi svuda oko mene. Osjećaji su me, kao i svih ovih godina, revno zaobilazili. Moj pokrov nije propuštao nemire i teška stanja svijesti." Eskivažom detaljnog približavanja svijetu i izostankom očekivanog afekta autorica nas efektno uvlači u književni svijet u kojem je sve loše, zlo i naopako. 

Međutim, moramo spomenuti stanovitu stilsku nedosljednost (možda prije nezgrapnost, ali to ostavljam čitatelju na procjenu). Dok spomenuti minimalistički modus razvlači pripovjedni univerzum, a zlo i nesreću rasteže do granice pravila i zakonitosti svijeta, upravo bode u oči kako autoričin stil pati od stanovite stilske napadnosti. Dok je sadržaj reduciran, brušenog leksika ima i previše pa se nekad čini da je u suvišnoj diskrepanciji s ostatkom romana ("Kapljice kiše kotrljale su se niz gole grane drveća kao dragulji koje je netko bacio niz padinu." ili "Što je s mrklim zimskim jutrima..."). 

Ovakav stilski višak nadograđuje potku minimalističkog zla, ali na krivi način, nepotrebno. Isto se tako pojedini asocijativno daleki motivi uvode napadno, bez unutarnje pripovjedne logike, kao da je autorica zapisala svaku misao koja joj se činila zgodnom u tom trenu. Tako u priči Stižeš u trenu koji prestaje nailazimo na sljedeće: 

"Ne dopuštaš da bogohulim. Ne dopuštaš da kažem što mi je na umu. Uglavnom šutim i bavim se šivanjem. I čitam pomalo o srednjovjekovnom ustroju Crkve i države; (...) Čitam o herezama i inkviziciji. Bogumili. Katari. Kalvini. Adamićani. Utrakvisti. Taborićani.(...)"

Nelogično i va banc uvođenje motiva (koji bi trebali očuditi, ali samo smetaju), pretjerani oprez pri sintaktičkom slaganju i odabiru leksika te nedorečenost pojedinih priča slaba su mjesta proze Ružice Aščić. Međutim, fascinira kako je autorica kroz cijelu zbirku uspjela zadržati jednak ton, hladan i udaljen, te kako provocira nelagodu da iskoči iz svake stranice, ne izdajući se pritom uvijek za eksplicitno zlo. 

Književnost obvezuje samo na čitanje, i to je razlog više za pozitivnu ocjenu zbirke, u svijetu u kojem nevolja iskače sa svake vijesti, preskače granice i emotivno cijedi čitatelja. Međutim, književni tekst ne tjera na empatiju, nego na interpretaciju i užitak u tekstu. Možda zvuči grubo ili perverzno, ali ugodno je (čak i kad je uznemirujuće) primati nevolju iz 'pukog' čitateljskog užitka, bez obveze reakcije na koju nas tjera takozvana stvarnost. 

Uz to,  'manje je više' u Dobrim danima nasilja svakako služi svrsi te nam ostaje nadati se da će Ružica Aščić u budućnosti dodatno elaborirati i učvrstiti svoj autorski glas.