Naslov knjige: Početne koordinateAutor knjige: Monika HercegIzdavač: SKUD Ivan Goran KovačićGodina izdanja: 2018.
Ponedjeljak 03.09.2018.
"Analogija propadanja tijela / i jesenskog propadanja / potpuna je" stihovi su pjesme Puni krug i svojevrstan motto prve zbirke pjesama mlade pjesnikinje Monike Herceg, za koju je autorica 2017. godine nagrađena nagradom Goran za mlade pjesnike, a ubrzo nakon toga i Nagradom sv. Kvirina. Pjesnički prvijenac Početne koordinate prvenstveno je istaknut u obrazloženjima kao koherentna i zaokružena knjiga, u kojoj se smrt pojavljuje kao središnja, sveprisutna sila što odzvanja u cikličnosti prirode.
Na početku, riječ je o teškoj, tjeskobnoj i mračnoj knjizi koja rastvara povijest obiteljske bolesti, potražujući klice zla, ludila i smrti. U pomalo morbidnome obiteljskom albumu Monike Herceg daleko smo od idealizirane slike djetinjstva i obitelji, jer lirski subjekt prebire po najbolnijim uspomenama skicirajući nesretne i traumatične događaje iz obiteljske povijesti. Četiri ciklusa zbirke, koja korespondiraju i s četirima godišnjim dobima, u naslovu nose neku vrstu smrti [zmijske smrti (podrijetlo), ptičje smrti (bijeg), mačje smrti (izbjeglištvo), zečje smrti (povratak)] te uz uvodnu i zaključnu pjesmu najavljuju motivsko-tematski inventar knjige (uvodna: "pažljivo stupamo iza granice šume / svjesni da je ispod nas / netaknuta smrt / staza prohodna rijetkima / put u obiteljsko stablo").
Svaka pjesma donosi novu priču o smrti, bolesti, neobičnim događajima ili običajima, dok se protagonisti uglavnom ponavljaju te čine intiman krug i atmosferu izdvojenoga, seoskog mjesta. Iako kratke, pjesme su narativne te prevladavaju glagoli i složeni sintaktički oblici. Zahvaljujući tim "živim vrstama riječi" (Stein), smrt, bolest ili ljudska nesreća u Početnim koordinatama nisu tek slutnja, kakva zazorna i nespoznatljiva sila, već konkretna i otjelotvorena stvarnost, koju dodatno podcrtavaju morbidne i neobične slike što ih pjesnikinja nerijetko koristi.
Primjerice, u pjesmi gluhe mačke, jednoj od ponajboljih u knjizi, svjedočimo udaru groma u mladu Katu: "prvi grom udario je u našu štalu,/ a drugi u mladu katu / zakopali su je do glave / u vrt kraj gredica luka / i čekali dva dana / da joj proklijaju ruke / iz mokre crnice". U pjesmi rast čitamo o tome kako su "rezali drveće kao svinje / i ponekad se činilo da više krvi isteče / kad hrastu odrežu povezanost s tlom,/ nego kad svinju objese da izađe iz nje ostatak smrti."
Nadalje, ljudska se nesreća motivski veže uz dolazak jeseni i zime te se spomenuta kohezivnost tijela i krajolika ponajviše otkriva u kontrastiranju hladnoće i mraka zime te sunca i svjetlosti proljeća: "i nitko nije mogao dokučiti / s koje je strane zima ušla u krvotok" (pjesma zarazne bolesti), "njihove glave / još pune osunčanih livada / postavili su oko sela kao ulične svjetiljke" (pjesma glave), "pa trbuha puna mlade svjetlosti / utisne jutro u maternicu" (pjesma plodnost), "dok kopam tunele / držeći krijesnice u ustima / ispod naše kuće" (pjesma bačva).
Neke od ponajboljih dijelova knjige čine upravo oni stihovi koji u kozmičkoj povezanosti uspijevaju kontrastom dočarati tmurnu atmosferu, dajući ovoj iskrenoj, autobiografskoj knjizi i dozu mističnosti. Vidljivo je to u pjesmi lov: "noć izrasta iz lisičjih kralježnjaka / odvajajući se od mokrog tijela / neprimjetno poput zemljinog okreta / njuške su napete praćke / zrak im zvecka brkovima / kao da vjetar stresa zvijezde / u duboku bjelinu."
Međutim, ono što se može prigovoriti Početnim koordinatama jesu ponavljanja i pojednostavljivanja slika koja strše kada se knjiga promatra u cjelini, poput motiva 'svijetljenja u mraku', koji će na više mjesta poslužiti kao kontrapunkt mračnoj obiteljskoj fotografiji (pjesma brat: "i ponekad / kad nitko ne gleda / svijetli u mraku"; pjesma šestar u ruci: "imamo samo sedam godina zajedno / i kad nitko ne gleda / svijetlimo u mraku"; pjesma ruke: "s tisućama svjetlećih riječi koje su umirile / svaku zvijer koja je prilazila").
Česta ponavljanja i pomanjkanje gradacije kroz knjigu dovode i do zasićenja motivima, te gotovo čitava zbirka nosi sumoran ton. Naime, tek u zadnjemu ciklusu zečje smrti (povratak), počevši od pjesme nasljedne bolesti pa sve do kraja knjige, može se zamijetiti lagani porast u intenzitetu i prisutnosti smrti. U tim pjesmama dolazi do suočavanja s očevom smrću, te se čitav prvi dio knjige može čitati i kao preludij za konačno suočavanje s najstrašnijim događajem koji je najviše izmijenio život protagonistkinje (zbližavanje sa smrću: "otac je umro / sve je širom otvoreno / i bog se može provući / kroz cijelu kuću da nikad ne saznamo / propuh je"). Lagani zaokret drugoga dijela knjige proizlazi i iz kronologije zbirke koja, baš poput obiteljskoga albuma, kreće od priča o precima i najudaljenijih događaja (primjerice, od pjesme o bakinoj mami ili bakinu bratu). Na početku se o životnim nedaćama pjeva s većom distancom, dok je u posljednjemu dijelu knjige lirski subjekt mnogo prisutniji, a pjesme su pitkije i emocionalno nabijenije.
Također, još jedna zamjerka ide u smjeru ritma pjesama, posebice u prvome dijelu knjige, gdje dolazi do nerijetkog zapinjanja u stihovima zbog nespretna cijepanja složene sintakse (pjesma uroci: "brzo se propio / baka kaže jer nije pazio / da ustaje na lijevu nogu / i nju prvu nazuva / rano je išao na vlak za željezaru"; zarazne bolesti: "kad je cijela prešla u spore / njene smrznute oči bacili su / na dno jezera koje nabuja kao tijesto / u proljetnim mjesecima / da vodene rusalke otope neizbježnost bolesti / pod neuhranjenim rebrima").
Mora se priznati da je jak naglasak na konkretnosti smrti umanjio uzbudljivost čitanja, kao i oslabio ugođaj mističnosti za koju je njena tema imala potencijala, posebice zbog prisutnosti motiva iz slavenske mitologije. Za usporedbu može poslužiti knjiga Na kraju taj vrt (2016.) Gorana Čolakhodžića, u čijoj je podlozi također smrt voljene osobe te kohezivnost tijela/krajolika. Naime, Čolakhodžićeva se knjiga ne zbija sva u konkretan gubitak, već mnogo toga prepušta slutnji, lirskim naznakama i pretapanjima. Zbog toga u većoj mjeri uspijeva sačuvati snovitost i zagonetnost, kao i svježinu u osjećanju prolaznosti života.
Naposljetku, može se zaključiti da pjesnički prvijenac Monike Herceg uspješno dočarava komornu, turobnu atmosferu, kakva se može pronaći, primjerice, u Bergmanovoj Jesenjoj sonati ili Čehovljevoj drami Tri sestre. Riječ je o proživljenoj i prizemljenoj, vrlo mračnoj i izravnoj knjizi. U njoj izostaje klasična katarza kojoj se čitatelj možda nada, a često i očekivana eufonija stihova. Kada se zaklopi knjiga, zgusnutost tragičnih trenutaka izazvat će osjećaj empatije prema protagonistkinji koja, okupljajući kobne događaje na jednome mjestu, potražuje vlastiti identitet i iskupljenje. Iskupljenje pak, kao i obećanje boljega života, ostaje negdje između redaka, baš kao i proljeće koje nikada ne ulazi.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu