Simone de Myle, 1570.
"Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što se još nije zbilo".
Izaija 46:10
Andrei Tarkovski: Nostalgija (Uvodna sekvenca), 1983.
Pri početku svijeta: Izlazak
Zamislite šok Adama i Eve kada je precvikana njihova veza s Ocem! Iz drevnih knjiga koje su čudnog li čuda završile ispod crte na prijemnom ispitu kojeg su zajednički organizirali crkveni moćnici i purpurni carski bladlajnovci (biskupi su odlučili primiti tek 66 knjiga u Kanon) vidimo da su Adam i Eva plakali neutješno. Taj korpus tekstova bez problema bismo mogli nazvati Ciklusom suza. Plač. Stanje izolacije. Groznica. Paranoja. Jeza. Po izlasku prvi put upoznaju mrak. Suočavanje s noćnom tamom. Nekad bića stalnog svjetla Adam i Eva su izbezumljeni u kmici. Stanje straha. Rođenje depresije. Adam je očajan. Eva. Loše im je. Prapar ljudi rida. Grozni udvojeni uzdasi. Adam je u konstantnom zamračenju. No ni Eva nije bolje, Eva je Tuga. Eva je u vječnom kmeketu. Vapaji. Naricanja. Izljevi straha. Kondenzirano beznađe. Postojanje u svijetu. Adam i Eva nisu dobro. Ruke im grčevito očajne, neprestano uperene transparentnom nebeskom svodu, s nadlaktično-podlaktičnim kutem molećivosti (rekao bih da je u pitanju 100 stupnjeva, + - 5 stupnjeva).
Ralph Stanley: Man of Constant Sorrow
Život im je kao destilirana tmina. Teško je to predočiti, nama; nama kojima jest jako teško u zatvorskom sustavu materijalnosti. Naš je usud zaista zeznut, neslano izbezumljenje. Opasnost od sloma tik do okončanja silnih porođajnih muka Zemlje, to jest zemlje. Ali naša sudbina nije doli ušećereni operetni performans u usporedbi s početnim šokom ljudi. Naše breme je jadno, a da ne govorim o činjenici da ga zapravo više ni nemamo, skinuto nam je. U najmanju ruku ga ne moramo imati odabere li naše srce potražiti Branitelja da ga zastupa u sudskom postupku (na jednom drevnom jeziku taj se Odvjetnik bez poraza u parnicama naziva Ruach Ha'Kodesh; taj jezik, usprkos tome kako zvuči, ipak nije klingonski). Naša egzistencijalna zamračenja su bljedunjavi kamenac na zastrašujućoj crnoj caklini primordijalne tmine. Pneumatska bušilica bi to zacijelo uklonila. Jadni naši Adam i Eva. Ali eto, tako je kako je.
Tu smo gdje smo. A i Adam i Eva su tu gdje jesu, nema više unutra van. Vani su. Provode dane u privatnim lokvama iscijeđenog očaja. No njihove muke tek počinju. Imaju Protivnika. Otac laži, ubojica ljudi; od samog početka. Taj ne da ih prezire, on cijelim svojim reptilskim bićem mrzi naše sirote pretke što su se srcem i dušom odali ronjenju krokodilskih suza. A Krokodil, tada još uvijek rječit, hvalio se uokolo da mu je IQ 333. Mada jest lažljiv i sklon pretjerivanjima, rekao bih da ovdje čak i nije lagao, možda tek malčice. Krokodil je pristupao Adamu i Evi svako malo i napadao ih, pritom sipajući svojim poganim jezikom silne uvrede i otrovne komentare. Prvo bi ih omalovažavao, a zatim bi ih krenuo potrpati u usta i završiti priču. Da nije bilo intervencije odozgo bili bi progutani odmah. Nakon što se broj agresivnih ispada popraćenih rječitim ubodima pretvorio u uzorak nalik na neprestane reprize serije Mućke na HRT-u odlučeno je da se tome ipak mora stati na kraj. Oduzet mu je dar jezika, ogmaženom princu nekad apsolutno pomazanom. To ga je zacijelo još više razjarilo, Krokodila. Ali ne samo to. Iritirali su ga i stalni suicidi ljubavnog para. I neprestano vraćanje u život kao u nekoj igrici iz arkada minulog vremena, ponajviše 80-ih; mrtvo tijelo (tada još gigantsko) nestaje pa se za djelić sekunde pojavljuju, prvo transparentni pa odmah zatim i potpuno ukorporeni, skroz naskroz korporalni.
Krokodil, sada već Zmaj, zna scenu napamet, promatra prezirno naš praljudski par i zna da će za 3 2 1 udariti u plač, samo da bi ubrzo zatim dizali poglede prema anđeoskim žaruljama ponad transparentnog svoda. Tada bi, očito dobivši odgovor, zahvalno i zaljubljeno zurili u nebeski svod i poslušno kimali glavama. Skrušeni i šmrkavi kakvi već jesu, kakvi su bili, primaju riječi ohrabrenja i upute za naredne korake, za sve što im valja poduzeti. Vraća im se boja u tijelo, izgledaju obodreni i odlučni proživjeti tih skoro hiljadu godina na koje su osuđeni, ali ne prođe dugo i već plaču, neutješni, pa se bacaju s litica na stijene. I tako bezbroj puta.
Violent Femmes: Nothing Worth Living For...
Svaki sljedeći put bi ipak nešto malo manje suza isplakali i skočili u ralje smrti s manje visine. Zapravo, kad bolje razmislim – evo jesam – mislim da je okultistički Lynchev filmski ekspoze Twin Peaks u jednom sloju upravo smaragdni gnostički odbljesak tog prvotnog pračemernog užasa. Strave.
Također, legenda kaže da je Charles Darwin upravo ovdje našao inspiraciju za svoju Knjigu Porijeklo vrsta kojom je udario temelje i danas popularnog fantasy žanra.
Planina Hermon
Potop
Razvedrilo se. Arka pluta plavetnilom. Dobra atmosfera. Osmero ljudi udara u pismu da skrate vrijeme. Tada nastaje klapsko pjevanje. Ali i bluegrass, zbog silne plaveti i nostalgije za zelenom, zelenom travom njihova doma.
Ralph Stanley: Green Pastures In The Sky
Golubice traže kopno. Vraćaju se neobavljena posla. Prolaze dani. Golubice polijeću opet. Nalaze kopno. Arka je prepuna radosnog iščekivanja. Nasukavanje. Iskrcavanje. Poslovi i dani. Hajmo ispočetka.
Ljudi se množe.
2. Upad
Ali, ajme! pa zlo je nekako preživjelo. Eno vidimo jednog diva, ide uokolo i velika je faca. Dvije trećine Nephilim, a trećinom čovjek. Odlučan vratit stvari kakve su bile. Spreman za kavgu, apsolutno ohol. Baš pun sebe. I ime mu je takvo, dere su uokolo ja sam Gilgameš. Ne laže kad to kaže, zaista je, Gilgameš. A zna što radi, očito je to sve planirano prije Potopa, došapnuli su mu anđeli možebitno.
Catabasis eis antron. Spuštanje u podzemlje. U pećinu. U postojanu spilju. Tamo silaze Gilgameš i njegov dragi drug Enkidu. Silaze istovremeno pa i istomjesno i njihovi dvojnici Nimrod i Hermes. Pokratite ih, matematičkim postupkom.
Siđoše po znanje. U spilji je brižno sakriveno 10 hiljada rukopisa. Magija. Tehnologija. Itd. I sl.
Tamo je zna-kako zidara Hanoka, ne-Henoka. Hanok je začeo masoneriju, ziđanje and such. Tajne. Početak misterija, tajnih društava. Pomalo uvrnuto jer to je povlačenje u underground onih koji su establišment. Oduvijek. Kraljevi. Velmože. Mrge i mrcine. Giborimi. Anakimi. Raphaimi. Zamzazimi. Amoriti. Blablabiti. Pala braća. Povratak Palih, opet svijet vrvi mrcinama.
A naš Gilgameš zvan Nimrod gradi gradove, utvrde. Arhitektura plus plus. To ga čini samozadovoljnim, nema u njemu ljubavi osim one prema samom sebi, možda nešto malo osjećaja gaji za svog seksualnog roba, Hermesa Trismegistosa (Triputahurazavelikog Hermesa). Nadimaju se gorde zidine, a na njima gordi zidar Nimrod, nadima se. Eto nam ga Babela babilonskoga.
Kula babilonska
Zgrada naše oholosti uvijek se podiže na temeljima suhog i neplodnog srca. Na tom spaljenom tlu raste naš intelektualni Babel, s kojeg gledamo na druge uznosito, pa im se obraćamo s visoka. Kako naše znanje raste tako rastemo sami sebi u očima, ne uočavajući da postupno drugi ljudi postaju sve manji i manji. Jedina perspektiva tog smanjivanja naše braće i sestara je njihovo svođenje na točke. Vidi ih sirote, baš su poput kakvih mravaca koje bismo najradije zgazili da možemo. Zapravo, to bismo svakako i učinili da nismo nepomična zgradurina, sad već opasno visoka, pa je i kisika manje. No utješit će nas i ovaj put znanost, jer takvi perspektivni kakvi jesmo znamo da nastavimo li rasti u našem znanju i razvijat se na željeni način ubrzo će i te dosadne točke što nas okružuju urasti u ništavilo. Uz malo sreće i u zaborav. Tu nismo mi krivi, sami su si krivi, jer ne možemo mi s te visine razgovarati s njima omravljenima, ne čujemo ih sve i da se deru i urlaju, zvuk nam dođe eventualno kao naslućivanje dementne jeke. Daleki su nam, smiješni kakvi jesu. Distancirani smo, što ćeš? Glas im nije našem visočjem uhu razgovijetan; posve je neobrubljen tamo dolje gdje smo ih ostavili da čame u svom blesavom tupilu. Neko vrijeme još pretpostavljamo postojanje tih tihih krikova, mutno brbljanje. Zvuk nevažnih. Nije to za nas odvažne. Još samo malo pa će i tu priprostu besjedu vjetar rastaviti na proste faktore, samotne zvučne točkice što se sramote nastojanjima upravljenim vertikalno u čežnji za nama mudracima što smo se uzvisili maksimalno pa smo se i bubnuli o stakleno dno celestijalne pustoši. Što nas briga za njihove zazive, pjesme i proste harmonije, one nama odsad nikad više čujne, našim čulima nebitne, od sada pa nadalje nečujne.
Planina Sinaj
Početak Zakona. Mojsije. Prije toga Abraham. A nakon toga mnogo toga. Egipat. Crveno more. Divovi, prema kojima su Izraelci tek skakavci. Kazna, 40 godina u pustinji. Kasnije još toga. Recimo vojska Izraela trubi u trublje i ruši zidove Jerihona, grada divova. A zatim pad dolje, sve do dolaska Isusa Krista.
Ralph Stanley: When I Wake Up To Sleep NO More
Ljubav
Što je to ljubav? "Pa ljubav je nešto što…" U redu, ali odakle dolazi ljubav, ako uopće dolazi? Ili se ne miče, pa je uvijek ovdje, oduvijek, na vijeke vjekova, zavijeka, ovdje, ili negdje, ovdje negdje, ili negdje drugdje? "Pa, teško je dokučiti odakle dolazi, možda, to su zakučaste stvari, za pjesnike, ili…" Dobro, mene ipak najviše zanima njezin nastanak: nastaje li ona uopće? Ako da, gdje? Ili je oduvijek, ljubav? Troši li se? Ili se povećava? Ili se troši i povećava? Hladi li se ljubav? Blijedi li? Može li biti gušća ili rjeđa? "Pa, kad tako kažeš, to su kompleksne stvari…"
Mislite da se ljubav također razletjela svemirom kao mliječ nakon strašnog rođenja smrti kojem ste nadjenuli ime Veliki prasak? Seoba ljubavi je, kažete, još onomad otpočela, pa još i sad glavinja oprostorenim beskrajem tog silno mrkog pokrivača što se u neko drevno praskozorje raskrilio nad našom korporalnom stvarnošću. Vaša je hipoteza da se rojevi ljubavi otada logikom aleatornog pokatkad srete s našom atmosferom pa se tada stanu spuštati te se pukim slučajem gdjekad izliju na nas? Po prolasku kroz atmosferski pojas to jest transparentni svod ponad kojeg svjetluca sva sila anđeoskih lanterni koje ste nema tome dugo zamijenili titravim nuklearnim šljokicama koje ste prozvali zvijezdama evo nam napokon i te invazije ljubavi, vidi je gdje sjeda na nerazmrsive čvorove naših satrtih srca i opustošenih duša.
Ljubav nije nastala ex-nihilo, kao ni svemir uostalom. No, mada vječna, ljubav je tek apsolutnom ljubavlju Onoga tko je ljubav spuštena među nas, da bi potresnim činom totalne žrtve bila dodijeljena svima nama. Pa je u nama. Međutim, nekako, sada nije u ljudima. Njezino je postojanje od ljudi sakriveno.
Dan današnji
Titanic i njegova sestra blizanka ranije porinjena. Oni su Olimpija i Titanic, oni su prevara osiguranja, oni su zamjena identiteta, a mi smo što ja znam što. Ja sam na primjer mutava Kasandra, takav sam dojam stekao. Ateizam, ljudi ne shvaćaju jer su utvrđeni u kulu straha, nije zaista ateizam. Ateizam je u krajnjoj konzekvenci bezbojni odvjetak New Agea, drugim riječima Old Agea; ateizam je bljutavi panteistički mind control eksperiment. Ne vjerujete? Okej, razmislite još o tome. Može i nakon joge i meditacije, nakon širenja svijesti. Slatko. Nego, što ću još reći? Reći ću tek da je santa leda koja je osudila Titanic (Presuda: optuženi će se survat u surovu ledenu tamu u hipu) u svojoj punoj veličini (dakle s obje strane prozirne površine koja odjeljuje medije) velika otprilike kao puki vrh ledene sante naspram ledene sante u svojoj punoj veličini (dakle s obje strane prozirne površine koja odjeljuje medije ) usporedimo li je s Titanima koji imaju doći. Koji dolaze imati.
Violent Femmes: Lies
Laž laž laž, laž laž laž
Sjetimo se… posljednji put smo ako se ne varam govorili – netko od nas je govorio – o tome kako je vaš cijeli život laž. Laž je muzika koju slušate, laž je film koji gledate, laž je knjiga koju čitate, laž je časopis koji škicnete. Baš štošta je laž, laž je ovo, a laž je i ono, pa i drugo, i drugo je laž, laž dakle, mnoštvo toga je laž, laž lijevo, laž desno, osvrneš se laž, kreneš pa se zabiješ pravo u laž, upiljiš pogled u daljinu da vidiš što je u daljini a kad laž, eno je laž istočno, vidi ti te laži zapadno, od čega laž zapadno? pa od tebe laž zapadno, slično kao što je sjeverno od tebe laž, laž sjeverna, e tako je baš svugdje laž, na sve strane laž, leži laž i južno, nije da ne leži, leži, baš kao što opstoji i gore laž, uostalom isto kao i dolje, gdje je laž, kako laž gore tako laž dolje, laž uzbrdo laž nizbrdo, na žalost laž je baš posvemašnja, laž svugdjeluje, laž se ukopala, ali se i razlila laž, svuda laž, u mislima laž, u teleskopu laž, u udžbeniku laž, laž je u kamenu (zasad), i zažuborila je, laž, laž juri laž plazi, laž danju laž noću, i u sumrak laž, laž između dana i noći, gdje god hoćeš laž, ali i gdje nećeš, i tamo leži laž, recimo laž leži na plaži, laž pliva u moru, laž u bazenu, laž pluta, laž lebdi, zaleđena laž, odleđena laž, laž zaležala, laž pirka, laž udara, laž ležerna, laž naporna, laž je sve, nema gdje je nema, leži svud ta laž, ta laž al i druga laž, pa opet ista laž, laž je laž, ona jest, to jest nije, laž i jest i nije, što nije? pa laž više nije nego je, laž je nije pa ipak nije je, laži.
Laž ili ne-laž? pitanje je laž.
Jer svuda je laž, baš posvuda je laž, u prošlosti je laž, jest, slažem se, ali znate li vi i da u sadašnjosti leži laž, gdje god hoćeš laž, evo recimo dok se izležavaš na svome ležaju: laž, osvrneš se – laž, pogledaš pod krevet: žali bože besmislena pokreta jer znaš da te čeka laž, znaš da je laž ispod, ko i iznad jer laž je iznad, laž u zraku, laž u tlu, laž u vatri. Laž u vatri. A gdje je nije? laži? pitate.
Ima li puta koji nije laž, koji je istina i koji je život?
Ralph Stanley: Will The Circle Be Unbroken
Život je san
Oduvijek sam se pitao trebam li čitati Calderona de la Barcu. Srce mi je govorilo da trebam. Ali nisam. Doduše, često sam razmišljao o knjizi Život je san. Iako je nisam čitao. Možda jednom hoću. Dobro znamo da neću. No pustimo sad to Tko više zna što je san a što java?! Recimo, meni se čini da je sudski postupak gdje Matica Hrvatska tuži Boba Dylana zbog plagiranja vizijskih stihova Barakovićeve Vile Slovinke više nalik snu nego javi, no mogu li biti siguran? Da ne govorim o tek buknulom krvavom ratu između odnedavno samostalne države NASA-e i Vatikana, pokrenutom zbog prava na korištenje pjesme I Got My Mind Set On You Georgea Harrisona kao himne. Znam da to nije san, pa ipak, mogu li zaista biti siguran da je tako? Hunter S. Thompson je među kanibalima cijenjen kao gurman s istančanim nepcem koje detektira najmanje razlike u stupnju umočenosti žrtvine epifize u strah, s pritom ima vrsan dar za kratak, jezgrovit jezični iskaz s vektorskom raketom usmjerenom prema polju humora. Java ili san? Noćna mora.
Violent Femmes: No Killing
Potraga
Who is the third who walks always beside you?
When I count, there are only you and I together
T.S. Eliot, The Wasteland
Mnogi ljudi imaju srce. Veoma mali broj ljudi ima tragalačko srce. Oni koji imaju se jako muče. Potraga ih vodi posvuda, u razne rukavce, u mnoge brzace. Struja ih vodi kamo hoće, razbija ih o hridi. Tamne neumoljive vode natapaju tragače hladnoćom, a tu je i usamljenost. Katkad panika. Uvijek anksioznost. U tim bacanjima duša tragača neminovno stradava, i njihovo srce biva nagriženo jezovitim spoznajama o naravi krajobraza. O samoj naravi putovanja duše tražitelja još ne znaju ništa, čak ni ne naslućuju. Ali nema stajanja. Spust je sve brži, sumraci su mračniji, spušta se tama. Naslućuju li srca nešto u toj tami? Zacijelo ih nešto vodi, ne da im stati. Spušta se na njih nešto, tragača zaogrće neshvatljiv osjećaj da je zapravo mrtav dok protječe površinom nemirnih i namrgođenih voda. Besana mrtvost možda i nije najgora spoznaja, nevidljiva prisutnost postaje opipljiva. Bitno je da se ustraje, makar još malo. Hladnoća, groza, ljepljiva kmica. Ali, kao da je još nešto iznad toga, iznad aviona što nam iscrtavaju novo nebo u sjeni zvijezde Crvotočine, iznad sjena koje vrve nad glavom detektiva, pa i sjena iznad sjena, onih koje se tek naslućuju ali koje bez sumnje igraju ulogu.
Knjiga Života
Jeste li možda čitali Diderotov roman Fatalist Jacques? Po nekim predviđanjima, ja jesam. Bit će da sam došao do nekih zaključaka čitajući tu knjigu, ali većina ih je nestala u šupljinama moga izvrsnog zaborava. No to i nije važno. Ima svega, ali malo toga zaista jest. Osnovno je pitanje što je zapravo život, to jest je li život predodređen sudbinom? ili su te naše vode zamuljane nečim što se zove slobodna volja? Odgovor na to pitanje sada znam. Spremam se nešto reći u vezi tog odgovora:
Violent Femmes: Hallowed Ground
Paul's Boutique
Šećem ulicom Revolucije kralja Zvonimira, u smjeru smaragdnog portala, nekada znanog kao Džamija. I evo me tik do CRO Army Boutique. To mi je oduvijek najčudnije mjesto u ovom dijelu ovog dijela svijeta. Reko, nisam nikada ušao da izvidim situaciju. Naumio da uđem. Uđoh. Reko, dobar dan. Veli prodavač, pristojan čovjek vidi se, dobar dan. Veli, izvolite. Reko, samo gledam. Veli, samo izvolite. Reko, zapravo, da vas pitam, imate li možda među ovom silnom trikotažom, pače među tom galantnom i pozamašnom terijom, sljedeće artikle… Veli, recite, kažite. Reko, kažem, velite samo je ovo što se vidi ili se mogu i naručiti stvari kojih nemate trenutno? Veli, dakako. Reko, svakako bih naručio Cipele spremnosti na Radosnu vijest. Čega? Kacigu spasenja. Oprostite? Mač Duha. Molim? Pojas Istine. Kako? Štit vjere. Što? Božji oklop. Ponovite? Božji oklop, reko. Veli, ponovo ponovite. Reko, ponovit ću, ponovo. Veli, molit ću. Reko, ponovit ću, ponovo. Veli – a evo ga gdje već drži blokić u jednoj ruci a penkalu u maskirnim bojama u drugoj - molit ću lijepo. Veli, recite. Reko, što mislite o Beastie Boysima? Veli, ... .
Reko, zapravo, ne zanimaju me. Niti su me ikad zanimali.
Tarkovski: Offret (Sacrificatio), Bach, Pasija po Mateju
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
