Strogo kontrolirano učenje čitanja

Prvi afroamerički bibliotekar, George Washington Forbes, radio je više od trideset godina svoj posao, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u periodu kada nisu postojali afroamerikanci, već se za njih koristila druga riječ, koju se sada izbacuje iz knjiga, uključujući i iz klasika Marka Twaina. Međutim, i danas 2016. godine, odnos prema robovlasničkoj povijesti u SAD-u, usprkos deklarativnim bombonima i verbalnim pomponima, još uvijek je i više nego problematičan. Dokaz je objavljivanje knjige za djecu koja u nazivu ima jednog drugog Georgea Washingtona, američkog predsjednika. U pitanju je knjiga A Birthday Cake for George Washington, koja na grozan, zaslađen način prikazuje odnos robova i njihovih vlasnika, odnos pun ljubavi i uvažavanja.

***

Sramotna povijest Sjedinjenih Država, zapravo povijest opresije i ropstva, oduvijek se zrcalila u odnosu društva prema pismenosti. Poznato je da su američki robovlasnici nastojali spriječiti robove da nauče čitati. Jednadžba stvorena u umu robovlasnika veoma je jednostavna; nepoznavanje pisma jednako je nepoznavanju svijesti o pobuni protiv ugnjetavanja. Jer ako čovjek ne može artikulirati bijes zbog vječne torture i potlačenosti, ne može ga usmjeriti u pravcu odbacivanja status quoa. Osim toga, mogli bi se informirati o političkim, filozofskim pa i religijskim stavovima aktualnim u periodu 18. i 19 . stoljeća, koji proklamiraju nužnost ukidanja ropstva.

Upravo je to bio razlog zašto su robovi koji su naučili čitati bili kažnjavani smrću. Doduše, u tom kontekstu postojalo je problematično pitanje; inzistiranje na učenju Biblije, odnosno 'preobraćenju' robova pristiglih iz Afrike, ujedno je značilo da se moralo tumačiti Sveto pismo na način koji bi onemogućio novoj pastvi potlačenih svijest o bilo kakvoj jednakosti. Upravo zato su bijeli gospodari bili ti koji bi izvitoperili riječi Svetog pisma na misama za robove. A robovi Knjigu nisu smjeli poznavati čak ni u vidu Biblije pauperum, fenomena poznatog stoljećima u Evropi, gdje su se opisno uz pomoć crteža, zapravo svojevrsnih stripova, pričale priče iz Novog i Starog zavjeta za nepismene.

Doduše, treba naglasiti da nije postojao konsenzus među bijelom populacijom na Jugu kada je u pitanju mogućnost opismenjavanja robova. Štoviše, neki su smatrali, a među njima je bilo i dosta robovlasnika poznatih po brutalnosti, da će opismenjavanje robova imati suprotan učinak od onoga kojeg su se mnogi bojali. Naime, upravo čitanje Svetog pisma, dakako, uz propisno 'usmjeravanje' i 'pojašnjavanje', dovest će do toga da će robovi odbaciti svaku mogućnost bunta, u korist poniznosti i poslušnosti. U pitanju je zapravo prastari koncept o status quou kao Bogu ugodnom, jedinom mogućem i ispravnom svijetu.

Negdje sredinom 19. stoljeća, pogotovo u periodu nakon oslobođenja robova, Američko biblijsko društvo započelo je kampanju opismenjavanja crnog stanovništva i dijeljenjem Biblija oslobođenim robovima. No crnci nisu imali pristup bibliotekama u velikom dijelu Amerike sve do 20. stoljeća. Treba naglasiti da je i na Sjeveru dopušteno ući crnom stanovništvu u knjižnicu tek nekoliko godina prije negoli je to dopušteno prvi put na Jugu, u biblioteci Cossit u Memphisu, u Tennesseeu. Međutim, i tu je postojala stroga segregacija, pa su postojale biblioteke isključivo za crnce. U 19. stoljeću je pismeni crnac, čak i na Sjeveru, još uvijek bio donekle rijetka pojava, a ljudi poput Davida Rugglesa (1810-1849), prvog crnog kolekcionara knjiga i vlasnika privatne biblioteke, bili su u svakom smislu tek aberacija, neka vrsta novelty acta.

No, usprkos silnim nastojanjima robovlasnika i suprematističkog establišmenta, nije bilo moguće zaustaviti želju za znanjem i opismenjavanjem kod crnog stanovništva.

Crnački učitelj Booker Washington u knjizi Up from Slavery iz 1901. godine piše kako je za vrijeme njegovog djetinjstva "velika želja starijih ljudi bila da nauče čitati Bibliju prije nego što umru. Zbog toga su mnogi ljudi stari između 50 i 75 godina odlazili u večernju školu."

***

Američka desnica ove događaje, koji su se u kontekstu ne samo cjelokupne historije, već i suvremene povijesti zapravo dogodili jučer, smatra nekim drevnim vremenima, pa je sve to prekriveno nekakvim eshatološkim plaštem negativnog polariteta, kao kakav mit iz vremena prije vremena. Uostalom, pobjeda Baracka Obame na prošlim izborima takvom je stanju svijesti došla kao najbolja potvrda i adut u rukavu kojim se pobija svaka tvrdnja o nepravdi i nejednakosti na kojoj još uvijek počiva američko društvo. Tlapnje i buncanja o 'američkom snu' i dalje su aktualni u toj rigidnoj i opasno okoštenoj misaonoj kaši, koja još uvijek ključa u velikom postotku stanovništva najveće svjetske ekonomske i vojne sile.

Nemogućnost pomirenja sa prošlošću u tom smislu ne očituje se toliko na razini znanstvenih radova i povijesnog revizionizma, koliko u sferi 'demokracije na djelu' kada je riječ o obrazovanju i kulturi. Drugim riječima, u američkim školama, koje su danas vrelo cenzure i netolerancije.

No, slično vrijedi za ono što se naziva, ili se nekad nazivalo, 'potonulim kulturnim dobrom'.

Kada danas gledamo filmove iz 1930-ih godina, radnja kojih je smještena na američki Jug, jedna od prvih stvari koja upada u oči je divan odnos robovlasnika i njihovih robova, pogotovo 'kućnih robova'. Dovoljno je sjetiti se kako je prikazan lik Scarlett O'Hara, koji ponešto odudara od 'stvarnosti', svakako od one prikazane u filmu Stevea McQueena 12 godina ropstva, koji također dijelom problematizira pitanje opismenjavanja.

Čak i crtići za djecu iz tog perioda imaju odurnu, rasističku notu koju je moguće pronaći svugdje, od stereotipnog lika debele crne domaćice iz Toma i Jerryja do prikaza crnih glazbenika u svakom drugom crtiću iz perioda.

Iako ljudi smatraju da se danas stvari rade ponešto drukčije, to nije u potpunosti točno. Naime, ni danas u Americi nisu nimalo rijetki slučajevi poput objavljivanja knjige za djecu A Birthday Cake for George Washington, koja je čak ušla i program nekih američkih škola.  

U pitanju je svojevrsni ekvivalent prethodno navedenih filmskih primjera ružičastog prikazivanja odnosa robova i njihovih gospodara. Knjiga govori o robu Herculesu koji radi tortu za bivšeg američkog predsjednika. School Library Journal piše da bi "mladi čitatelji mogli dobiti krivu i opasno ružičastu sliku odnosa između robova i njihovih vlasnika, a oni s dubljim razumijevanjem problematike ovu će knjigu najvjerojatnije smatrati izuzetno uvredljivom i ponižavajućom."

Sada su se u priču uplele i institucije, pa je izdavač Scholastic odlučio povući knjigu s tržišta.

***

Od Bookera Washingtona do knjige A Birthday Cake for George Washington prošlo je više od stotinu godina, no odnos prema strašnoj povijesti robovlasništva očito će i dalje ostati predmet kontroverzi. Ovdje u pitanju nije ništa drugo nego revizija povijesti, možda ne u kontekstu revizionističkih znanstvenih radova i objavljivanja knjiga koje, primjerice, dovode u pitanje broj ubijenih Židova u holokaustu, već sasvim drukčijem, možda čak i opasnijem i odurnijem kontekstu. Riječ je o tek naoko stupidnom, no zapravo perfidnom pokušaju povijesnog revizionizma, koji udara u najosjetljivije tkivo - dječju maštu.