Što je književnik?

Biografija Muze

Ja sam Muza. Jedna od. Zarobio me. I sad mu moram diktirat svoju povijest. I to cijelu, majko mila. Veli, slaži i ode glava. Kažem mu na to, pa Svilar, i sam znaš da nemam glavu, da sam beztjelesna, al on će na to, ajd riskiraj, molim te. Velim ja njemu, pa kako ćeš mi glavu…

On me pak bezobzirno prekinu i saspe na mene bujicu pogrda. Strašnih prostota. Velim ali zašto tako Svilare… a on će na to, de da te vidim džećda riskiraš da se upuštaš sa mnom u razgovor grozo raspolutana! I gore mi je rekao, ali sam pristojna pa ne ponavljam. Sad ću ipak da kažem da ne ispadnem tizara, kao, evo sada ja vas namjerno i svjesno navlačim, stvarno nije tako. Zato ću sada da rodim to što sam naumila, dakle to što mi odbrusi Svilar nakon što sam izrazila sumnju u nasilje nad mojom pojavom, pa sam mu rekla da ga znam vrlo dobro i da je on u biti skroz okej čovjek.

Znam te vrlo dobro, rekoh, ti si u biti skroz okej čovjek, neću reći duša od čovjeka, jer nisi, al ono, čovjek na mjestu, većinu vremena, ne sve, to je činjenica. To sam mu rekla, a uz to krenuh da prisnažim, velim, velim je li, velim šaputavo, Svilar što si se sad tako, no ne stigoh ni dovršit misao kad jasno uočih gdje njega stade obuzimati gadan jar, odmah sam to uočila, čak sam se malko i preplašila, no nisam se preplepreplašila, ne. Taman dovoljno. Što da se radi, morala sam nešto reći da time ugasim ili barem ublažim plamen gnjeva.

Reko, ama šta ti je, Svilar, pa nisi nasilnik, i nije, znam ga ja relativno dobro (to sam vam već i priznala, pet šest redova ranije). Stvarno čovjek nije nasilnik pa da se tu prijeti, što sam mu kazala, jer da nema razloga za srdžbu, a on ti meni odreže na to, pazi ovo, veli on, veli, izražavaj samo to i dalje, ___________ i ____________ spodobo, ajde samo sumnjiči, de, ajd samo nastavi, ti ____________ i __________ nulo. Povrijediše me ove riječi, neću lagat. Baš su me ujele. No to je bio tek početak, glasom punim pakosti rekao da mi je impresivna kvadratura rastegnuta između butina. Jesu li tu zaključali Azazela, pita me on pakosno, gdje u mrkoj svetuzi ima da pričeka do nove prilike da posije sjeme zla? Nije tu stao, rekao mi je i to da sam ružna kao škola, tako mi je rekao i povrijedio me pritom, usput se oglušujući na moje proteste.

Nisam ni stigla reć što mislim, a on mi već odbrusi da neka čkomim. Nakon kratke cezure, tiho i gotovo svečano objavio mi je još i to da su mi bedra ko školski semestri kojima nikad kraja. Pojasnit ću ti, veli, lijeva butina ti je zastrašujuća ko zimski semestar, a desni but uznemiruje još i više, podbuhla butina, baš ko ljetni semestar.

Pojasnio mi je još, mada ga nisam pitala, da mi je spolovilo poput polugodišta, zapravo poput polugođa, tako je rekao, polugođa, i to veli ne bilo kakvog već želatinastog, nikad kraja, ubi te dosada, reče, pa se čak i loši đaci vesele nastavku škole. Dometnuo je još poneki zluradi komentar, poput neš ti privlačnog polugođa, to gođe nitko ne glođe. Ko raspadljivi panj je, objasnio mi je dodatno Svilar, s više krivudavih godova od stabla po kojem je Nakaš gmizao onomad i kovao planove da što će reći razgolićenom komadu što se motao uokolo.

Rekao je još i da ______________________________________________ kao i da ____________. I tu me je isto kosnuo, neću se praviti da nije, što je on uostalom i uočio pa je još dometnuo: "Odrapi po svom to silnom obrbljaju, brbljež će ti stid opeć", veli. I raznorazne mi druge pogrde i strašne psovke saspe tad u lice (dobro da je nevidljivo jer bi inače uživao u suzama koje je potaknuo) baš jezovitosti stade izgovarat, o ______ mojoj, da je toksična ko masovno grobnica u koju Bigfoot ubacuje ljude kad ih riješi.

Pa i razne druge strahote su se tu mogle čuti, odvratnih se stvari tu našlo, u tom mnoštvu pogrda i degutantnih prostota, ma sve mi je neugodno bilo, a meni je rijetko do nikada neugodno, to mi sam Azazel može posvjedočit. Nakon kanonade stvarno odurnih prostota koje ne mogu ponovit, a i da želim ne mogu ih se ovaj čas sjetit jer sam ih očito svjesno odstranila iz sjećanja, toliko su degutantne i odbojne bile, veli Svilar meni, i to onako, rezolutno, priđi Muzo, raspomamljena muzice omužena. Veli, dođi. Priđi pa ćeš se shodno tome i prepokajat! Veli Svilar meni, da te vidim, ajd ajd, veli, ajd uđi u rizik, stid te može bit, Muzaro. Tako mi je rekao.
Veli Svilar, ajmo! Govori, orionušo nepostojana. Pa sada eto govorim, i to otpočetka, tako mi je naredio. Pa sam ga prupitala:

Hoćeš li da ti šapćem o slavnom divu Gilgamešu i o tome kako je zbog njega military-industrial complex poveo rat u Iraku?

Neću.

Hoćeš li da ti kazujem o Diogenu i njegovoj bačvi, ne prvoj nego drugoj, koju su mu nabavili nakon što mu je jedan zlotvor uništio dom?

Neću

Hoće li ćuti o Zemlji, da je živa, i da će zauvijek biti živa, da će je zauvijek obnavljati stvaralačka ljubav?

Neću sad.

Hoćeš li da ti ispričam priču o epskom putovanju Kolosa, od Rodosa do New Yorka, preko Francuske, i tome kako je draga moja i predraga kolosalna Ištar morala na prstima koračat po dnu mora i propinjat se da zadrži luč prosvjetiteljsku iznad površine od silne ljubavi prema poniženima i potištenima?

Neću, naravno.

Hoćeš li da ti pjevam o znamenita Tri dana tame za kojih su Mojsijevi drugovi umirali od ludila, od straha, mogu i ponovit jer je kratko?

Neću.

Hoćeš li da ti opišem ledenu koru što nas okružuje, golemu enkrustaciju oko našeg tužnog zemaljskog srca što će se otopiti zbog pomanjkanja ljubavi? 

Neću.

Hoćeš li da ti kažem sve o tome kako su zvijezde i planeti anđeli zarobljeni kao Supermeni u ona smiješna i simpatična spljoštena ogledala.

Neću. To jest, možda. Poslije. 

Hoćeš li da ti skandiram o postojanju čudnog soja ljudi koji vjeruje u nekakvu skrivenu stvarnost, pa žive svoje čudne živote u teorijama zavjere tvrdeći da zacijelo postoji i svijet gdje žive tek homosapiensni ljudi, sami, bez normalnog življa poput gnomova, vila, trolova, demona, divova i ostalih građana?

Neću.

Hoćeš li možda ti meni nešto ispričati?

Neću. Zapravo, mogao bih. Dobro, hoću. O književnosti.

Što je književnik? Što je mudrac?

Vjeruj mi da se neću šaliti kažem li da se ne libim posve otvoreno istaknuti tvrdnju koja se tiče činjenice da sam spreman u potpunosti i bez imalo sustezanja navesti odnosno ukazati na ono što će netko s punim pravom opisati kao svojevrsno priznanje odnosno iskaz što zacijelo ide u red onih što ih posve otvoreno i jednoznačno možemo uvrstiti u skup kritičkih prosudbi posve specifične naravi to će reći od one vrste što izvan svake sumnje potpada u kategoriju konfesionalnih iskaza a to je konstatacija da smatram da je od svega onoga što sam u životu čitao, pa slijedom čitanja i pročitao, mada ne sve do kraja, dakle svih knjiga koje sam čitao na mene daleko najveći dojam ostavila knjiga o kojoj ne namjeravam govoriti ovdje.

Eto, Muzo Muzice moja, pala moja nevidljivice. Na što mi spade književnost. Skoro sva. Doduše, neke pisce i dalje cijenim i možda ih mogu čitati, bar mislim, jer nije da pokušavam. Zacijelo cijenim još neke, pokoje, mada ne mnoge. Baš rijetke. Gotovo nikog, ako ne i nikog. A što se tiče ostatka, rekao bih 99.9% književnosti, odnosno svih književnika koji sačinjavaju taj 99.9 posto: široko vam polje, drugovi. Potražite nekog drugog da ga zamarate brbljanjem i uvijanjem „formi", mene više nećete naći na staroj adresi. Meni svi vi koji stanujete ili ste stanovali tamo izgledate oholo i ružno, baš posve krivo, upravo naopako. Naopaki ste. Velim, ne kucajte na moja vrata. Nema me. Deložiran sam. Nemojte se ni raspitivati za mene, da gdje je Svilar? Što je s njime? A gdje bismo ga mogli naći? Jer da vam skratim muke, reći ću vam gdje me možete pronaći. Ne možete. Nigdje.

Draga mala mamuzo, dosta mi je knjige. Sit sam. Prepunio sam čuturicu. Ako sam i mediokritet, pa i ako nisam (mada, rekao bih da jesam, u najboljem slučaju sam između mediokriteta i nemediokriteta), baratam ali stvarno jako širokim rasponom znanja. Kako se kaže, znaš ono, za onog koji puno zna, da mu je "golemo znanje", "širok mu je spektar znanja" ili slično, ma pravi pravcati erudit . Ha, široko mi znanje. Široko mi znanje otvara široki put, međutim, mene ipak privlači puteljak koji vidimo pa ga zatim više ne vidimo (mada, toliko znam da ga ipak vidim, kamo je otputovao taj puteljak koji ne vidimo, koji oči ne vide i dok ga mogu vidjeti).

Rekoh, što možete i provjeriti povratkom u naše prošlosti, pravo je smiješno koliko mi je široko znanje, ima tu svega, i ovo i ono, pa ovog pa onog, kojekakve podatke vidimo spremljene, silne pohranjene informacije. Čovjek, ja, naprosto zna znanje. Znam znanje. Stvarno znam puno, ako me znate znate to, što ću, znam, znam skoro sve, baš puno znam, znam svašta rekli bismo, od jednog kraja duge pa sve do drugog. Kraja duge. Cijeli spektar boja pokrivam, točno je iznad mene čitavim svojim postojanjem. Pa ga gledam, što ću.

Srećom pa nisam odveć inteligentan ili nadaren. Eto, i to znam. Da jesam, nadaren, to ne bi dobro svršilo. Bio bih monstrum. Jesam li monstrum? Muzo? Znam da ti misliš da sam mali slatki gremlinčić, rekla si mi to, sjećaš se? 

Ali, nemam baš dlaka. Nisam maljav. Ćosav sam, ajde, ćosast, to je nešto što moraju znati oni koji žele saznati nešto više o meni. Mada ne znam zašto bi to željeli. Svejedno, bez obzira na želju reći ću to što ih zanima, jer to vas sve zanima. Poprilično sam obezdlačen. I imam bizarno mekanu kožu. Ima onih koji su mi otvoreno zavidjeli na koži. Zavist je izazivala gdje god bi se pojavila. Da, oni su mi zavidjeli.

No oni, i ne samo oni, ne znaju da mi je spektakularna koža znala i naškoditi. Razni su se tu elementi skupljali, Muzo. To i sama znaš jer smo se tako upoznali.

Povijest demonštine

Fourmillante cité, cité pleine de rêves, 
Où le spectre en plein jour raccroche le passant.

Znam da voliš Baudelairea, Muzo. Stari katolik, okultist ko i ti, znam znam. Lijepa je to pjesma Sedam staraca, stvarno jest,

Nestvarni grade, grade snoviđenja Gdje se duhovi kače za ljude u po bijela dana...

Nego, slušaj, kad sam bio mlađi ljeti bi se žene u tramvaju – i to raznih starosnih skupina – okupile oko mene i kao slučajno stale trljati o moju kožu, neke gore, neke dolje. Neke u sredini. To ti je poznato, Muzo. Tramvajska kola prazna, tek na kraju stojim ja i držim se za rukohvat te se izbezumljeno pravim da ne primjećujem dvadesetak žena koje se trljaju o moje tijelo. Katkad se pravim da pričam na telefon, mada je velika graja oko mene, ponajviše zvukovi naslade, katkad i oni svađe zbog teritorijalnih okršaja u vezi moga tijela. Telefon je sasvim dobra strategija. Osim kad ga zaboravim. Tad se krenem praviti da mi je šaka mobitel, no prije nego što je prislonim na uho da kažem halo, na šaku se po putu prilijepe dva tri ženska obraza i pokoji dlan.

Tako sam hodao godinama, poput golemog čička kotrljao sam se ulicama, okružen s najmanje deset seksi djevojaka u svakom trenutku zbog čega su me ljudi jedva prepoznavali. Vise sa svih djelova moga tijela. Prava graja.

Naviknuvši se na njihovu prisutnost, što ću, počeo sam im davati zadatke. Recimo, knjige. Pa bi im tako svaki dan podijelio nove naslove, svakoj po jedan da mi ne bude dosadno tokom dana. Moje su mi sukubice šaputale djela Goethea pa i Plotina, pa priče o jednom drevnom lingvističkom divu, o Nimrodu zvanom Gnjusobko Odljubljeni. Čitale su mi svašta, recimo sabrana djela odvratnog patuljka Giordana Bruna, pa Miltona, i Balzaca (to sam se pravio da slušam), pa i De Sadea. Jednom sam zabunom jednoj od tih priljepakastih ljepotica dao da mi čita iz knjige pjesama Tina Ujevića: ne ponovilo se. I Nietzschea su mi šaputale na uho, ne ponovilo se.

John Donne... Homer... Zašto ne i Borges, i njegove riječi su mi šaputale na uho. Pa ovo pa ono. Užas.

I sve sam te knjige srećom zaboravio. Ne sjećam se ni naslova. Tinova je Oblak u gaćama, možda. 

Sad sam malo izgubio nit, Muzo. Da, tako sam ti ja hodao svijetom, mršav, smožden, snužden, blijed i tup. A onda sam imao objavu. Grkinja si, vi to zovete Apokalipsa na grčkom, zar ne?

Da, muzo moja draga. Ne vjeruješ mi?

Muzo?

Muzo? Sjetilo me to Diogena, i o njemu su mi rado čitale moje zakačenice. 

Recimo O Diogenovoj prodaji. Baš tako se zove Eubulov tekst, O Diogenovoj prodaji. Postoji još jedan sličan tekst, Menipov. Taj se pak zove Diogenova prodaja. U tom tekstu autor, Eubul, piše nam sljedeće. Kad su prodavali Diogena pitali su ga što zna raditi. Ovaj je odgovorio: "Upravljati ljudima." Osim toga Ksenijadu koji ga je kupio kazao je: "Moraš me slušati iako sam tvoj rob, jer i liječnika i kormilara bi slušao pod pretpostavkom da su robovi." Jednom je pak na nagovaranja nekih stranaca da im pokaže Demostena Diogen ispružio srednji prst i uzviknuo: "Evo vam vašeg atenskog demagoga!" Ovako je to urad…

"Hej! Daj, koji ti je vrag!"

Tu si ipak, Muzo, Dakle, tako je to radio Diogen. A voljela su ga Ksenijadova djeca iako je bio strog učitelj. Brinuli su se za njega, pogotovo pod starije dane. Kad ga je Ksenijad pitao: "Kako želiš da te sahranimo?" Ovaj je odgovorio: "Tako da ležim na licu." Ksenijad ga pita zašto, a ovaj veli: "Zato što će uskoro ono što je dolje okrenuti gore." Tako je govorio Diogen prije smrti.

Nego, da ti govorim o ljubavi, Muzo?

Neću.

Hoćeš ... Neću. okrenula sam ti leđa. Dosadan si mi, Svilare. Skini mi se s ramena. Čudački se ponašaš.

Ajde, konačno! Neka se oglase trublje, okrenula si mi leđa.

Pa bilo je krajnje vrijeme.

Foto: izvor.