Sirija pretvorena u stup soli

Želim umrijeti.
(Odgovor proročice Sibile na pitanje djece o tome što želi, Gaj Petronije Arbitar, Satirikon ).

Prolegomena za lijepu pripomenu

Ovih nekoliko poglavlja posvetit ćemo trojednom napadu na Siriju. To neće biti odraz nastojanja da se na nešto ukaže, tek otpor nagonu da se ništa ne kaže. On, nagon, konstituira se upravo poništavanjem njega, otpora. Pokušat ćemo odrediti koordinate tog zamišljenog spaljenog tla, te zatim ispitati stupanj razornosti ne-djelovanja. Nužno je prodrijeti u obamrlu nutrinu podignute obrambene strukture, a da bismo to ostvarili, potrebno je uočiti nevidljive granice te tajne zapremnine traume, istrgnute iz vremena, s tabuom imenovanja, poput golemog bijelog balona kojim društvo zdravih obujmljuje prostor kontaminacije. Time bismo uspostavili neku vrstu non-sighta, doduše ne u originalnom značenju kovanice nastale na razvalinama američkog spiritualnog post-minimalizma '60-ih. A u tim poništenim prostorima egzistiraju samo obespravljeni – besprizorni, svedeni na povod, na ideju žrtve, skriveni od pogleda zdravih ovojnicom koja se čini transparentnom no kroz koju se naziru tek sjene – kao i agenti kontrole obavijeni tehnologijom, odjeveni poput astronauta koji su zakoračili na beživotnu površinu.   

Samo još ovo: filozofiranje, pogotovo analitičkog tipa - s odvratnim poredbama (osobito ako su uspjele) koje se talože kao na akademskim sesijama - u ovakvim se prilikama čini odbojnim. I jest. Od ove vrste: suočeni smo s totalnim kolapsom, još bolje, s erozijom tla, gladnom centrifugom što guta materiju, pa tako i oronulu zgradu etičkih principa kao iskaza pluralizma.

Pjesme ipak imaju nekakve šanse, iako ne znamo za što. Nažalost, tu smo nemoćni. 


1.

Ako će ovo biti propovijed, ja ću ipak radije slušati kišu.
(Akiro Kurosawa, Rašomon)

Kako je moguće da cijeli svijet zna da je napad na Siriju manijakalan akt agresije vodećih sila NATO-a, a da to istovremeno ne zna? Nije.
Je li to znanje samo refleks isprazne i lažne svijesti, puka simulacija, poput humora The Addams Family, ili demokršćanina?
Vjerujem da je. A vi mi vjerujte na riječ, kao lošem đaku u kojeg imate povjerenja, a koji vam je donio rezultat bez postupka.
Prije godinu dana, ili oko godinu dana, Sjedinjene Države su bombardirale Siriju zbog toga što je "Assad udario na svoj narod kemijskim oružjem". Zalile su je vatrom s nebesa. Iako je cijeli svijet naslućivao da je riječ o laži, činilo se kao da i ne mari za to. Ta riječ je o Siriji, i o američkom raketiranju. Zašto bi to zaslužilo našu pozornost, kad Amerika trenutno vodi sedam ratova. Što to Siriju čini posebnom? Odakle joj pravo? Na bilo što?

Kad se prošli napad događao ili dogodio, gledao sam CNBC, propagandnu televizijsku ispostavu demokratskog krila američke korporativne mašine. Točnije, gledao sam kako voditelj Brian Williams stenje od naslade u direktnom prijenosu raketnog udara. Izgovara frazu beautiful missiles pet puta, zatim navodi stih Leonarda Cohena: 

I am guided by the beauty of our weapons.

Brian Williams je ono što se u Americi naziva anchor. No iako savršeno usidren, njegova ekstaza se prelila iz njega samoga, rastavila kao harmonika. On, zrcalo laži stvorene da se razmnoži u američkoj televizijskoj beskonačnosti, raskolio se u vlastitom klimaksu.

Pristojno sačekavši svršetak ovog snuffa, ugasio sam TV i pustio madrigal Jacquesa Arcadelta Il bianco e dolce cigno, prvi orgazam u povijesti zapadne muzike. Pri svršetku ovog dvominutnog čuda, četveroglasna harmonija nadima se i dolazi do mitoze. Multiplikacija, kao igra zrcaljenja istog kadra u samome sebi, sve daljih i sve sitnijih u uokvirenoj beskonačnosti. Valovi malih smrti.

Oporo.

***

Kako to da više ne postoji anti-ratni pokret u svijetu? Posljednji balončić manifestnog otpora proizašlog iz djelovanja ideje kolektivnog dogodio se prije petnaestak godina, nakon što je američki vojno-politički vrh besramno fabricirao dokaze da Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje. (U ovom izranjavanom svijetu s hiljadama rupa začepljenih napetim atomskim bombama tako nešto je povod za rat? Milost...) Američki vojni stroj se pokrenuo, ljudi su izašli na ceste. I to je bilo zadnji put. Kolektivna svijest kao nekakav konstruktivni agent bila je i tada iluzija, ali barem je postojala iluzija. Nju je smijenila indiferentnost. Korporativni svijet zapadnih 'demokracija' elegantno je posijao u samog sebe toksično sjeme 'komunalne svijesti'.

***

Ako se imalo izložite američkoj medijskoj mašini zapljusnut će vas najezda riječi community. U svakoj priči, u svakom kontekstu. Medijski stav: doprinos zajednici (onima less fortunate, kažu, jer ih Fortuna, eto, nije pomazila) je za svaku pohvalu, no isključivo kao provizorno krpanje rupa u čamcu, dok uokolo kruže nemani. Iste one nemani koje hvale one koji prstima začepljuju rupe, dok novi otvori nastaju velikom brzinom. Generacija rupa.

Taj karusel licemjerja podsjeća me na Majku Terezu, njene karitativnosti i razna dobročinstva kojima je kratila vrijeme prije konačnog skoka, zabadanja u neki od krugova podzemnog pikada.

***

Udar na kolektivno bio je udar u trajanju, a partikularizirana komunalnost iskazuje se tek u kratkotrajnim izbojima eskapističkog krika. Takvi krikovi se uspostavljaju kao iskaz zabrinutosti prema pojedincu, sve se raspada nomenklaturno. Ostaje trag, kao barut na rukama ubojice. Ili potpis na peticiji.

Eradikacija ratificiranjem.

Kao primjer mogu navesti masovno potpisivanje peticije za uklanjanje takozvane site-specific skulpture Tilted Arc Richarda Serre. Javnost, rad... djelatnici zaposleni u okolnim zgradama zahtijevali su uklanjanje skulpture. Jer im smeta. Jer im je gadna. Jer je sva smeđa i hrđava. Jer im zaklanja pogled. Jer ih tjera da je zaobiđu.

Srećom, nikoga nije natjerala da razmisli o toj hrpi metala, da preradi emocije.

***

Gradske vlasti uklonile su skulpturu kao flaster s ranjenog lica, ostao je tek ožiljak.

Šalim se, nije ostao ožiljak.

2.

                                COMIC RELIEF 

Dream, baby, dream.
Dream, baby, dream.
(Suicide, Dream, Baby, Dream)

                                                ***

Evo što je sve moralo biti stavljeno na čekanje:

Epizoda s Velikim vezirom i njegovim abecednim devama

Kako se ne bi morao odvajati od svoje znamenite zbirke od 117 hiljada svezaka čak ni u slučaju dugog putovanja, Veliki vezir Perzije, Abdul Kassem Ismael, naredi da knjige uvijek moraju putovati s njim. Tako je procesija Velikog vezira uvijek sadržavala pokretnu biblioteku sačinjenu od četiri stotine deva, posebno uvježbanih da hodaju po abecednom redu. A u pustinji je trag ostavljalo pamćenje svijeta, do prvog vjetra. 

Epizoda s nestankom koprofilije i, još gore, nekrofilije u današnjem društvu

Nekako me u zadnje vrijeme počelo mučiti pitanje: kako to da nekrofilija više nije trendi? Zašto nitko više ne spominje koprofiliju? Čini mi se da naslućujem odgovor na to pitanje, pitanja.

Epizoda sa svetim Nerijem

Čitajući katalog privatne biblioteke umjetnika Roberta Smithsona, iznenadio sam se (s obzirom na to da je Smithson bio pod značajnim utjecajem manirističkog slikarstva – bezrazložno) našavši u njoj i Pevsnera. Inače, listajući Pevsnera naiđoh na odjeljak posvećen Rankeu i njegovoj knjizi Povijest papa, koju i citira, pa tako dolazim do mjesta gdje ovaj piše o Svetom Filipu Neriju. I to kako! Čitajući te zapise, čovjek ima osjećaj da ga poznaje. Nerija. No budimo ozbiljni, ta poznaje li ga itko doista? Nerija.

Epizoda sa zlatnim lančićem

Lagao bih kada bih kazao da sam ikada zamišljao kako je to biti deva, bilo jednogrba, bilo dvogrba. Bila ona u karavani ili ne bila. Tko zna zašto?! Nekako si mislim, a onda i nabasam na zaključak: pa deve su kao lanac, ne lančić, nego prave verige. Ali onda shvatim da pretjerujem, da su ipak kao lančić, pogotovo stvore li kružnicu, koliko god velik bio opseg. Doduše, gledamo li očima drona, jedva da ćemo ih i spaziti, stopile su se s pustinjom. Kao oči od zlata što bulje u nas iz naslaga zlatne prašine. Tko zna, možda sada u Sahari postoji 230 lanaca sačinjenih od deva, a ne vidimo ih. No ni te oči ne vide nas. One su poput zlatnih lančića na prosječnoj korizmi, ako uopće govorim o krizmi.

Epizoda u kojoj se opet pojavljuje Neri

Sveti Filip Neri (1515. - 1594.) bio je jedna od najpopularnijih osoba tadašnjeg Rima. Pevsner prenosi sjajan Rankeov opis Nerija, ističući "prevlast neuglađenog realizma i prostodušne vedrine u njegovoj naravi, ali i njegova znamenita čudesa, njegove dijaloge s đavlom i njegov utjecaj na vodeće crkvene prelate". Rankeovi primjeri su zaista izvanredni, i opisi Nerija kad npr. Bogorodicu zove la mamma, kad pri užitku što blaguje hostiju glasno mljacka, kad jednom vidiocu savjetuje da ispljune svoje prikaze i glasno ih otjera ili kad svakog mrzovoljnika na ulici počasti zaušnicama.

Epizoda s hobijem, vlastitim

Evo, došlo je vrijeme i da to priznam. U posljednje vrijeme bavim se magijom. Kako sad magijom? A što ja znam kako sad magijom. Bavim se i gotovo.

Epizoda s Patrijarhom Ćirilom i mučenjem i komadanjem i sakaćenjem Hepatije matematičarke 

Ćiril, jedan od najvažnijih crkvenih otaca uopće, tekstove kojeg sam (one gdje se trudi oboriti teze Julijana Apostate) u više navrata započinjao (zadnji put jučer), 415. godine nahuškao je mlade kršćane da upadnu u kuću filozofkinje Hepatije, vuku je po ulicama i muče da bi je na kraju raskomadali. Usprkos tomu, teško da bismo ga mogli nazvati omiljenim među njegovim kolegama očevima.

Kad je umro, jedan od aleksandrijskih biskupa ovako je zapjevao na njegovom grobu: "Konačno je ovaj omraženi čovjek mrtav. Njegov odlazak uzrokuje veselje među preživjelima, ali će ražalostiti mrtve. Njima će brzo dodijati i poslat će nam ga natrag. Stoga stavite vrlo teški kamen na njegov grob kako ne bismo riskirali da ga ponovo vidimo, čak ni kao duha."

Epizoda s Don Quijoteom i Sanchom koji jašu drvenog konja vjerujući da je to leteći hat Clavileno

Sancho želi skinuti povez da vidi lete li zaista i jesu li blizu sunca. Don Quijote mu to zabranjuje.

Epizoda s Marinom Getaldićem zvanim Ghetaldus u Rimu

Tu ne znamo točno što se dogodilo, no znamo da je morao bježati.

Epizoda o naočalama

"Oni koji znaju čitati vide dvostruko", poznate su riječi atičkog pjesnika Menandra.
Dakle, svašta.

Epizoda o lažnim Aristotelima

Za vrhunca Aleksandrijske knjižnice potraga za Aristotelovim djelima (kao i drugih velikih autora) bila je tolika da je čitav niz krivotvoritelja štancao lažne Aristotelove traktate. Eksploataciji vičniji tajkuni otvorili su franšize sweat-shopova, gdje su se intelektualci raspisali punom parom, uz taktove pucketanja bičem. Čak su i neki znani učenjaci proizvodili krivotvorine, poput Kratipa koji je napisao knjigu nazvanu Ono što je Tukidid ostavio neiskazano, gdje je lupetao svašta.

Epizoda o ratovima talijanskih akademija

Kako su u 14. i 15. stoljeću međusobno ratovali talijanski gradovi-države uz pomoć kondotjera i plaćenika, tako su porastom kraljevske moći u 16. stoljeću smanjene napetosti. Umjesto toga, dolazi do ratova između različitih akademija. To su neke od najkrvavijih epizoda poznog 16. stoljeća.

Epizoda sa snom

Probudio sam se, tako se sjećam, usred noći i još mi se san nije povukao u drugu dimenziju kao što se pipkavi prsti valova povlače natrag na šljunčanoj plaži… beskompromisno… štreberski...

Pa sam uzeo olovku i brzo nažvrljao nešto. Da se ne zaboravi. Ujutro pogledam, a u bilježnici stoji: "Kako da se odnosimo prema Sadoletu (1477. - 1547.), čovjeku koji ovako nešto piše strasburškom reformatoru Sturmu: 'Draga mi je nadarenost tog čovjeka, hvalim njegovu učenost, - no s njegovim se stavovima ipak nipošto ne slažem,' "

3.

E se mi prendi e stringi, ahi, verro meno
Provando in quel bel sen dolce veleno.

(I uhvatiš li me i stisneš, ah, još malo pa nisam
Posrčem li slatki toksin tvojih sočnih sisam.)
Carlo Gesualdo, Ardita Zanzarreta

Prije nego što se vratimo samim događajima, američkoj agresiji na Siriju, pokušat ću postulirati neke od predmeta na koje se ovaj kratak rad odnosi.

Dakako, odnosi se na događaje, ili na situacije, ako njih definiramo kao temporalnu krišku neke događajnosti. No, jednako tako odnosi se i na ne-događaje. S obzirom na virtualnu prirodu fenomena o kojem je riječ, čini se posve prikladnim poslužiti se starom kompjuterskom igrom Pong kao modelom za usporedbu. Nastojim da barem 25% poredbi koje koristim bude direktno vezano uz Pong, i još najmanje 15 do 20% mora biti fluvijalnog karaktera. No, pustimo sad to, ono što nas zanima jest Pong, ali verzija gdje su bijeli reket-odsječci odraz potencijalnosti i nepotencijalnosti, onako kako ih Aristotel definira. No što je zapravo ona tmina što popunjava prostor između? Postoji li uopće to između? Ako ne postoji, valja nam se zapitati što odvaja bijele rekete? Kako definirati granice limita, kako bi rekao Giorgio Agamben, ali i Cico Kranjčar.

***

U tradiciji proučavanja biblijskih tekstova postoji tzv. korpus bezimenih. Recimo, Lotova žena – koja se okrenula da škicne vatru koju je Jahve izlio na grad Sodomu, biva pretvorena u stup soli – jedna je od bezimenih. One su doista mahom žene. No, pitanje je je li Lotova žena zaista bezimena, ili se imenovanje otkriva putem posjedovanja. Također, je li sol odraz odbijanja slušanja naredbe?

Osušene suze u pustoši...

***

Agamben će podsjetiti da se sadašnjosti ne može pristupati neposredno, kao nečemu otvorenom za inspekciju.

Potrebno je ono što on naziva arheologijom prezenta. Ovdje kao pravi sljedbenik Spinoze Agamben ukazuje na etimologiju riječi 'arheologija' – od grč. Arhe i Logos. Arhe se odnosi na porijeklo ili počelo, no Agamben ističe i drugo značenje, ono koje se mnogo rjeđe ističe: 'naredba' ili 'zapovijed'.

Ova značenja su poput nasipa koji ograđuju korito, možda rijeke značenja, a možda i povijesti same. (Pitanje je jesu li nasipi u potonjem slučaju samo prosvjetiteljska iluzija). Značenja se dakako odnose i na povijest, i to preko pojava. Ove su se nekada u hrvatskom jeziku nazivale i 'viđevinama'. Dopustimo li si na viđevine prisloniti uho, zvuk ove tvorevine odvest će nas u drugom pravcu. Pa zalutajmo malko,

viđevine su tako poput ruševina pogleda,

ali mogu biti i pogled na ruševine. Upravo to nas upućuje na drugo značenje spomenute metamorfoze. Ona koja je imenovana preko imenovanog, svjedočenjem patnji drugoga otvara branu te se patnja izlijeva u nju samu. Stup soli, rekao bi Freud, forma je u koju se ugradila patnja. Uz vatru s neba.

Savao postaje Pavao.

***

Možemo se pitati što se nalazi između traume koja se ostvarila – traume stvarno bezimenog mnoštva – te traume koja ima doći, patnje individue, a koju promatranjem zadobivene forme tek uočavamo kao nešto što se može spoznati. 

Što je između?

***       

Brisani prostor. Prostor između vremena i vremena, ispražnjen od života. Taj prostor ipak nije u potpunosti prazan. On je posvjedočen. Pogled je bačen. Početak histerije, mehanizma obrade brisanog prostora tjeskobe. I to kao odsječka vremena.

***

Jacques Lacan će ustvrditi da sve emocije varaju, izuzev jedne. Tjeskoba ne vara.

***

U početku Bog stvori Nebo i Zemlju. Ali isto tako, "U Zapovijedi Bog stvori Nebo i Zemlju". Stvaranje se odvija putem riječi, a ona je zapovijed.

Glagol arho znači početi, ali znači i zapovjediti.

***

Arhont je vrhovni autoritet polisa. Američki Commander-in-Chief, vrhovni autoritet neba i zemlje, ovako je rekao kad je priupitan: Sunce nije žuto.

***

Ono je pička.