Mislim da je američki hit pisac Jonathan Franzen rekao kako je prva stvar koju pisac mora učiniti prije no što krene pisati - isključiti internet. Mogao bih provjeriti na internetu da li je to točno ili me pamćenje vara, no u kontekstu ovog teksta to ne bi imalo previše smisla.
Iako bi bilo posve pretenciozno i besmisleno pisati tekst o značaju interneta za književnost danas, knjige o toj temi mogle bi ispuniti knjižnicu Trinity Collega, možemo barem postaviti pitanje koliko je internet koristan kad je riječ o savjetima piscima kako pisati.
***
Kad govore o književnim rodovima, vrstama, manjim oblicima i žanrovima teoretičari rijetko daju autonomiju onoj vrsti tekstova u kojima pisci, i to mahom stariji i uspješniji književnici, što je i sasvim logično, daju savjete mladim autorima. Tekstovi tog tipa najčešće se u okviru opusa određenog pisca trpaju u razne ladice, ovisno, dakako, o formi odnosno načinu na koji pisac izlaže svoje savjete. Ti pseudodidaktični tekstovi mogu npr. biti dijelom pjesničkog opusa nekog pisca, što je bilo dosta često od 16. do kraja 19. stoljeća, mogu biti strpani u 'publicistiku', ili u korespondenciju pisca, ako je riječ o epistolarnoj formi, što također nije nimalo rijetko u pojedinim književnim epohama. Zato bi osoba koja nalazi čitateljski užitak u toj vrsti tekstova često bila ugodno iznenađena kad bi slučajno naišla na 'savjete mladom piscu' u djelima pisaca koje cijeni. Neki od tih tekstova dio su kanona velikih pisaca, kao kod
Diderota, ili
Rilkea, ili kod nas
Danila Kiša, a ponekad ih
čitatelj pronađe slučajno i tretira kao književno blago.
Ne treba niti napominjati da danas stvari više ne stoje tako. Dovoljno je u pretraživač upisati nešto kao 'savjeti piscima' ili slično, i dobit ćete tisuće i tisuće savjeta svih živih i neživih koji su ikad nešto napisali u tom kontekstu. Internet kao fenomen donio je veliku promjenu u pogledu savjeta piscima kako pristupati pisanju literarnog teksta, pa i svakog drugog.
***
Harry Crews je rekao kako mlade ljude najčešće privlači ideja da budu pisci, i da je uglavnom samo riječ o ljudima koji misle da žele pisati fikciju:
U većini slučajeva oni su se zaljubili u ideju da budu pisci, prije no što bi im postalo jasno koliko je robovskog rada potrebno za taj posao, i onda bi shvatili, 'ne, ja nisam za ovo.' … Ako mislite napisati knjigu ne znate u što se upuštate. Morate ljudima izbiti iz glave sve one ideje u vezi pisanja za koje misle da su istinite, a koje u velikoj većini slučajeva nemaju veze s istinom.
Dobro pisanje će uvijek biti dobro pisanje, no pisac koji je nekad imao urednika, ili eventualno kolegu književnika koji mu je pomagao u pisanju književnog djela (bilo da je riječ o porođajnim mukama završavanja knjige ili o naoko jednostavnijem zadatku imenovanja djela), danas ima čitav internetski književni univerzum na koji se može osloniti, ukoliko to želi.
Koliko
online savjeti nepoznatih pisaca mogu doista pomoći piscu aspirantu pitanje je na koje vjerojatno ne možemo dobiti odgovor, no internet je u svakom slučaju prepun raznih savjeta i uputa piscima kako napisati književno djelo. Ako imate problem s pisanjem prve rečenice romana, nema problema, postoji čitav niz
online pisaca savjetnika koji imaju
instant odgovor na to pitanje.
Kako napisati prizor za roman, dramu, libreto, seriju ili film? Brojni sajtovi nude rješenja,
poput ovog infografičkog
Ryna Rivarda, kojeg je kreirao služeći se savjetima scenarista
Johna Augustina.
Self-publishing, nekome pošast a nekome književna revolucija, promijenio je mnogo toga u književnom svijetu. Autori koji će sami objaviti svoju knjigu, osim savjeta za pisanje, mogu sad bez problema naučiti i onaj drugi aspekt za koji se nekad brinula izdavačka kuća. Ako imate problema sa završavanjem knjige koju ćete sami objaviti, tu je sad čitav panel pisaca, urednika i marketinških stručnjaka koji će vam
olakšati cijeli proces, od dizajna pa sve do marketinga i stavljanja cijene na knjigu.
Ono što je nekome internetski književni kozmos koji pomaže u pisanju knjige drugome je kaos koji može samo odmoći, savjetodavna kakofonija što postaje savršeno kontraproduktivnom. Jer ova
super-highway polifonija vrlo lako može
wannabe piscu (ovo nije pejorativno, iako ima takav prizvuk) postati put u tekstualni pakao, s obzirom da se silni glasovi koji govore kako pisati književno djelo pretapaju u literarnu shizofreniju, trabunjanje tisuća raznih savjetnika koji govore
kako pisati i kako ne pisati.
I to, naravno, nisu samo živi savjetnici, drugi pisci amateri ili profesionalci, već nam savjete nude i stotine i hiljade mrtvaca, svi koji su se ikad odlučili sjesti i napisati tekst radnog naziva 'savjeti mladome piscu'.
(No, 'mladi pisci' danas uopće ne trebaju savjet kad je u pitanju iskorištavanje mogućnosti interneta za objavljivanje svojih djela. Primjerice, 11-godišnja spisateljica Lauren pomoću Kickstartera
prikupila je 5500 dolara za objavljivanje svoje knjige
The Clown That Lost His Funny, o klaunu koji je izgubio svoj
mojo. Gdje je Lauren prikupila pet hiljada dolara,
Rob Thomas, autor prije nekoliko godina omiljene pseudodetektivske teen serije
Veronica Mars, uspio je skupiti petsto puta više
kako bi snimio film.)
Na kraju krajeva, ne bismo pogriješili ako svo ovo naklapanje o savjetima proglasimo besmislenim, jer što je jednom dobro pisanje, drugom je nepodnošljivo, pa je tako i vrijednost savjeta mladim piscima ionako posve arbitrarna kategorija. Primjer je
ovaj sajt gdje su skupljeni 'loši savjeti poznatih pisaca', među kojima se nalazi i značajan broj izvrsnih.
De gustibus non est disputandum, izlizana izreka s kojom se nije uvijek lako složiti, u ovom je kontekstu zapravo primjerena.
A na koncu balade, ako vam svi ti savjeti ne pomažu, umjesto toga uvijek se možete udružiti sa
Shakespeareom,
Nietzscheom ili
Dickensom i u kolaboraciji s njima
napisati knjigu.
