Rope-a-dope cenzura na Twitteru

Krajem prošlog mjeseca jedan od prvih ljudi Twittera svjedočio je pred Senatskim povjerenstvom SAD-a. Odgovarao je na pitanja u sklopu istrage koja mjesecima raspiruje maštu američkih građana, uz svesrdnu pomoć mainstream medija (Republikanci ih nazivaju Liberal Media, s dobrim razlogom), odnosno propagandnih ispostava Demokratske stranke, na čelu s MSNBC-em. Grozomorna halabuka i paranoja od nekakve sumanute Crvene opasnosti koju demokrati pokušavaju umjetno kreirati dosegla je razinu kojom bi se i senator McCarthy ponosio. Međutim obilo im se o glavu, iako to ne žele priznati. Prvo ih je pogodila objava da je zapravo Hillary Clinton ta koja je surađivala s Rusijom, i to upravo u kontekstu onoga za što optužuju Trumpa. Traženje prljavog rublja suparnika za šaku rubalja.

Naime, upravo je preko Rusije došla do famoznog Trump dossiera za koji je platila 12 milijuna dolara. No ona tvrdi da ga nije ona naručila. John Podesta, vođa njene predsjedničke kampanje, također ga nije naručio. Ni Debbie Waserman-Schulz. Možda je netko od zaposlenika htio naručiti pizzu, no birali su krivi broj te su umjesto picerije dobili MI-6, a posredno i ruske tajne službe pa kad su već tu, ajde naručit ćemo i sve što imate o Trumpu. Zatim je Donna Brazile (nekadašnja liderica Demokratske stranke koja je prošle godine osramoćena nakon što su Wikileaks otkrili njene mailove u kojima prije debate daje pitanja Clintonovoj) objavila dokaze da su Clintonova i njezina kampanja namjestile demokratske predizbore. No voditelji televizijske kuće MSNBC kažu da nije pa im je za vjerovati.

Također, podignuta je tužba protiv DNC-a zbog onemogućavanja glasanja preko sto tisuća demokratskih birača u Brooklynu (inače, predizbornom štabu Clintonove). Mediji pod kontrolom Demokrata tužbu niti ne spominju, što znači da to i nije važno. Zatim je senator i bivši komičar Al Franken optužen za seksualno zlostavljanje. No on je komičar, a komičari su po definiciji tako, malo na svoju ruku. Začudo, najjači igrač establišmenta John Oliver ostao je čkomiti, no srećom pa su se odmah oglasili drugi establišment komičari, poput velikog borca protiv Rusije i Putina, Billa Mahera (donirao je Demokratskoj vrhušci okrugli milijunčić prije izbora) koji je rekao da je sve to much-ado-bout-nuthin, podsjetivši nas na pedofila iz Alabame, konzervativca i psihopata Roya Moorea koji će ući u Senat. I Hillary je rekla da je Moore puno gori.

I kao šlag na kraju - Twitter. Twitter si je dao za pravo da odlučuje što su to lažne vijesti, pa je na vlastitu ruku izbrisao većinu tweetova upućenih na temu makinacija i korupcije u Demokratskoj stranci.

Apstrakt

Možete varati neke ljude svo vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme. Mislim da je Abraham Lincoln to rekao. Ako i nije, to i nije posebno važno te sam mišljenja da se nije uputno pretjerano opterećivati pitanjem autorstva. U suprotnom bismo se mogli naći u nezgodnoj situaciji, kao kada navečer u krevetu mozgate o različitim aspektima utjecaja Chubbyja Checkera, Fatsa Dominoa i Biga Boppera na svekoliko slušateljstvo. Također, pada nam na um i potencijalno upadanje u zamku čiji je brutalni mehanizam pokrenulo prisjećanje na onaj trenutak (teško je reći je li baš riječ o trenutku, baš kao što je teško reći što zapravo konstituira trenutak) kada vas je zatekla pomisao: kako netko uistinu može mrziti Hugha Granta?

Očito je bolje neka pitanja uopće ne postavljati. Doduše, neki bi se usudili iznijeti opservaciju da ako ti potencijalni entiteti nisu postavljeni, onda nisu pitanja. Ja bih samo dodao sljedeću opasku: ako nisu postavljena, mogu li uopće biti postavljena? To jest, jesu li već otprije postavljena, kao radosna konzekvenca ne-emotivnosti permutacija? Jesu li pitanja tek poput okovanih skulptura u bezizražajnoj masi? Ostavit ćemo zasad ta pitanja, ako ona to zaista i jesu, po strani i posvetiti sljedeće retke nečemu drugom.

Kratka napomena

Pisati tekst o cenzuri u kontekstu društvenih mreža, a posebno Twittera, čini se kao rabota teška i neisplativa, posebno ako autor ne zna mnogo o društvenim mrežama, a ni pitanje cenzure ne zauzima visoko mjesto na listi njegovih preokupacija, ne računate li pretenciozne javne ispade, nekad češće, danas ipak nešto rjeđe, koji uključuju i zaklinjanja u cenzuru i njezinu važnu ulogu, njezinu elegantnu neophodnost, a na koncu – kao posljedice kroničnog pomanjkanja vjere u vrlinu koja je tišina sama – i njezinu estetsku kvalitetu.

Teško je u govor o cenzuri uvesti djetinje raspoloženje i ratobornu repetitivnost, barem dok ovo pišem, stoga ćemo se poslužiti ustaljenim sredstvima: da bismo opisali fenomen cenzure, poslužit ćemo se opisom fenomena. Kao mjesto bez dimenzija ili ne-mjesto, cenzura je peron s kojeg istovremeno kreću dva vlaka: vlak estetike i vlak etike ne kreću prema suprotnim stranama jer strane ne postoje; ne kreću uopće jer, kao što rekosmo, strane ne postoje pa se nema kamo krenuti.

[Pitam se kako izgledaju putnici tih vlakova. Zamišljam ih kao nacionalni nakit kojim je bio optočen onaj kretenski Vlak slobode - ako mu je to uopće bilo ime, možda mu je ime bilo Vlak pobjede, onom vlaku koji je kroz period od nekoliko sati prodirao kroz prostor čuvajući duh Franje Tuđmana uguran u tijelo tog istog Franje Tuđmana, pod uvjetom da oni nisu jedno! U svojim njedrima vlak krije kompoziciju napunjenu brojnim budalama i pokojim sociopatom, ljudima među kojima je bilo i onih koji se od silne radosti i uzbuđenja što neumitno jure prema cilju istom, cilju zajedničkom, prekrasnom cilju kolektivnom, sa svojim voljenim Vrhovnim ne mogu otarasiti groznog usiljenog smiješka na licu, smiješka kojeg putem, koji doduše ne postoji, postaju sve više svjesni, da bi nakon nekog vremena ta svijest izobličila same temelje njihova bića (korijenje pod bazama stamenih dorskih stupova) zakopane negdje duboko u kolektivnom zaboravu; ljuljanje temelja bića, poznato je iz ključnih spisa iz hejdeja fenomenologije, može potaknuti stvaranje sfera sačinjenih od znoja, sfera koje odmah po izbijanju na površinu kreću u svoj lagani spust, iako se njihov šus katkad naglo prekine, možda zbog totalne vlažnosti lica, a možda i zbog kakvog drugog razloga.]

Da rezimiramo: cenzura kao moguća točka na kojoj supostoje estetika i etika, koje su ionako na koncu uvijek jedno, sve ako i nisu.

Uglavnom, sve to nije ništa drugo do derivirani T. S. Eliot, pritom i nedovoljno prerađen i promišljen. Eliot kao trijumf intuicije, da tako kažemo.

Kao sjena.

Naratološki rope-a-dope

U pripremi ovog teksta pomogla nam je razna literatura, prije svega snimka znamenitog meča za titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji između Muhammada Alija i Georgea Foremana. Nikada nisam volio čitati tekstove gdje se sport koristi kao metafora, to jest zbir metafora koje se krevelje i pokazuju prstom u smjeru putokaza koji nam sugerira na kojoj udaljenosti se nalazi tabla s natpisom Temeljna pitanja. No Rumble in the Jungle, kao što ćemo pokušati dokazati bez suviše tendencioznog naguravanja prtljage u neprivlačan kofer zvan 'poanta', posjeduje elemente koji ga istovremeno čine sportskim događajem par excellence kao i fenomenom koji jedva da ima ikakve veze sa sportom.

Recimo, meni se posebno važnim čine pitanja vremena u tom pogledu. Taj meč je neka vrsta temporalne petlje, ali one koja sadrži čak vlastitu mogućnost... i vrijeme historijsko, i vrijeme mitsko. Čak i ovo: vrijeme za Alija, a brojne su studije posvećene tom čudu, i vrijeme za Foremana nije bilo isto. Ne u smislu faznog pomaka, već totalno drukčijeg kvaliteta samoga tkiva vremenskoga.



Twitter i cenzura

Twitter i cenzura: izvanredno zanimljivo. Ono što je zanimljivo jesu i strategije i oruđa usmjeravanja beskonačne polifonije, zapravo konačne, 350 milijuna glasova, i zapravo ne toliko polifonije koliko kakofonije. Zanimljivo je i to tko se tim strategijama i oruđima zapravo koristi, i tko od takvih stvari ima koristi.

Reći, pa jasno, oligarsi Silicijske doline, ujedno je i točno i netočno. Netočno je utoliko što je to točno, a točno je da je taj paradoks ono čime se nećemo ovdje baviti, osim katkad, uzgred, ovlaš, pomalo.

Također, vrijedi se ispraviti; oligarsi nisu milijarderi-vladari Slobodnog svijeta, već onog nešto manje slobodnog. Oligarsi su, otkrio sam, fenomen zemalja što imaju režim koji guši slobode. (Poslije sam otkrio da je to opće mjesto, ako je riječ 'opće' dopušteno primijeniti na maleni procenat populacije svijeta). Dovoljno je reći 'zemalja koje imaju režim', jer demokratske, kapitalističke zemlje nemaju režime već vlade ili vlasti. Doduše, ne moraju biti demokratske, ali moraju biti u dobrom odnosu s SAD-om i NATO-m, bilo 'partnerskom', bilo submisivnom. Dakle, zemlja kojoj je na čelu režim ima oligarhe, a zemlja u kojoj je na vlasti vlast ima milijunaše ili milijardere. (Moć riječi: Facebook je nedavno, u jeku istrage o povezanosti Trumpa i Rusije, objavio da više neće dopustiti reklamiranje sajtovima koji promoviraju False News sadržaj. Valja obratiti pažnju na evazivni manevar koji zaudara na fejk).

Zanimljivo je kako je zemljama koje vode oligarsi kao i onima koje vode milijarderi zajedničko ulaganje u ono što možemo nazvati 'proizvodnjom narativa'. Najveće svjetske korporacije, poput Facebooka, Twittera ili Amazona, slabo haju za tobožnji javni interes kada je riječ o različitim zemljama i različitim društvima. Jedino što je važno jest novac: ako se kreirana politika kojim slučajem podudara s politikom korporacije, tim bolje. Ako ne, ništa zato, postoje mehanizmi kojima se poništava razorno djelovanje odstupanja, gdje ono prestaje biti razorno. Uostalom, osam milijardi dolara koje je Zuckerberg zaradio malim spajkom u vrijednosti dionica vjerojatno nisu plod slučajnosti.

Svijest o snazi jezika u konstrukciji narativa kao primarnog oruđa kontrole izražena je u korporacijskom univerzumu. Samim time, i u političkom s obzirom da su uklonjene sve manje prepreke koje su nas ometale da govorimo o jedinstvenom fenomenu. U Americi su uklonjene uvođenjem zakona koji je legalizirao velike političke donacije, odnosno legaliziranu korupciju. Prve korake u tom smjeru poduzeo je Nixon početkom '70-ih, a Clintonova administracija sve je odvela na viši nivo. Tada je već postalo jasno da je američka demokracija iluzija, obični politički igrokaz.

One ring to rule it all

Pojava Baracka Obame potaknula je pojavu takozvane 'nade'. Nada kao prazan termin, obris u crtanki koju svatko boja prema vlastitom nahođenju. No, odmah se ispostavilo da je Obama tek marioneta establišmenta i definicija neoliberala, poslušnik Wall Streeta. Nametnuta izborna maskerada gdje građanin bira između dvije političke opcije, a iza svake od njih stoji jedan kapital odnosno jedan lutkar, ipak čini svoje. Pijani brod ne može ploviti bez ispuštanja balastnih voda u kolektivnu podsvijest. Nakon nekog vremena pritisak nastao u podsvijesti mora se osloboditi. Status quo postaje nemoguć. Oslobađanje rađa Donalda Trumpa.

Infantilni, antipatični rasistički moron građanima se ukazao kao opcija prihvatljivija od Hillary Clinton, sociopatske ratoborne nasljednice političkog trona. Clintonova je pokrenula svu mašineriju kako bi došla na vlast. S njom su na brod uskočili i oligarsi silicijske doline. U namještanju izbora u njezinu korist sudjelovali su i Twitter, Facebook i ostali. Prije dva tjedna slučajno je iscurilo u javnost na koji su način društvene mreže to radile. Kada je prošle godine Wikileaks objavio mailove koji dokazuju namještanje u korist Clintonove, a protiv Sandersa, Twitter je reagirao najbolje što može. Ne samo da nije dopuštao trendiranje heštegova poput #DNCleaks, već je izbrisao preko pola tweetova s tim heštegom.

Twitter je brisao stvarnost koja se političkoj eliti činila krivom.

Cenzura i ja

Oduvijek sam bio slab na cenzuru. No čini mi se da sam to već spomenuo, stoga ništa.

Twitter i cenzura

O ovom pitanju vjerojatno nisam pretjerano razmišljao sve donedavno. Zapravo, ovo 'donedavno' valja shvatiti u smislu osnovnoškolske lente vremena, dok je u kontekstu razvoja utjecaja Twittera to bilo prije hiljadu godina. Kada je prije nekoliko godina buktio Occupy pokret u SAD-u, pokrenuto je pitanje zašto ne trendira hešteg #occupy. Twitter se silno trudio objasniti da nema ni govora o nekakvoj cenzuri. Sapunali su i nekoliko akademskih istraživanja. Koja su rekla 'ma ni govora'. Ta riječ je o plodu algoritma. Razlozi su brojni. Program twitterski se mora mijenjati, on se mora prilagođavati.

Na koncu, sva ova otkrića i nisu otkrića. Ne pokazuju ništa novo. Twitter je ionako prvak u našim srcima.

Twitter boomaye! Zapravo, ubij nas sve.