Pjesma nad vodama

Po ovim vodama plove naše prošlosti sadašnjoj budućnosti, svečana je to regata. Vidjet ćete, naići ćete na raznorazne zazorne teme,
pisat će tu ovo i ono, bit će i toga o čemu inače ne pišem. Recimo filma. Nešto i slikarstva. A tu je
i muzička sfera. Forma ovog teksta barem donekle slijedi takozvane emblemate,
ambiciozne knjige banalnog hermetičkog višeglasja, gdje
brbljaju riječi slike muzika, nalijepljena partitura na
bjelini stranice s prosutom notnom utrobom,
kao u muhe rascopane na babinu zidu
strahovitom baletnom silom

muholovke.

 ***

Evo. Ide. Ništa.

                                                           
Jimmy Scott – Under the Sycamore Tree

0.

U sjeni (odrvenjenog pretpotopnog anđela)

Rijetko pišem o filmu. Zato bi čovjek očekivao… (da) (ću) (da)… pišem o onome što volim. Ali neću. Ne mogu protiv vlastita srca, a na nj mi, bit će poradi kronične kardio-čađavosti, doletješe dva redatelja. Krilata. Prvi je autor izvanrednih filmova, iako meni odbojnih i mučnih. Isto vrijedi i za drugog. Prvi je Kubrick. Njegovi filmovi iznimno su aktualni danas baš kao što su bili nekad. Sutra? Dvojbeno. Ja sam uvjeren da neće biti.

Počet ću filmom

Lolita

Roy Orbison – Crying

                             jedinim Kubrickovim filmom u belgijskoj produkciji, zapravo englesko-belgijskoj koprodukciji, snimljenim unutar zidina nekad znamenitog Gotha-Suckson-Diana-Pan studija, što nam već samo po sebi govori da mora da govori o onome što očekujete da govori, pa i govori o tome, o čemu, pa o pedofiliji, paranoji, kljaštrenju kontroliranog obrazovnog sustava i bezobzirnosti, o novom rođenju Faul McCartneya krajem 60-ih, o dugim vožnjama Amerikom, od točke A pa do točke B, od točke B do točke A, apsolutnim vožnjama, nešto dnevnim, nešto sumračnim, nešto večernjim, nešto noćnim, nešto ranojutarnjim, nešto jutarnjim, nešto podnevnim, pa ću prijeći na film

Dr Strangelove

Pink Floyd – Zabriskie point

                      kino-esej o tisućljetnoj zavjeri bezdušnih, luđaka, voditelja televizijskih panel diskusija i veselih psihopata zaljubljenih u ništavilo, poput američkih Founding Feathered Fathers, ali i apsolutno čudovišnog Alberta Pikea i krajnje monstruoznog Charlesa Darwina, pa i poremećenog mizantropa Karla Marxa, mnoštva posvećenog kreiranju strahova i fantomskih atomskih utvara kao osigurača kontrole, nakon čega sam naumio govoriti o nečemu o čemu se ne bi trebalo govoriti u prisutnosti djece, ali jednako tako ni odraslih, a to je duhovna abominacija pod nazivom  

Odiseja 2001

Leadbelly – Whoa Back Buck

kičasti zidarski prospekt s tzv. aghori satelitima koji plešu oko krvoločne božice – Kali – odurne plavkaste kožice uz podršku imbecilnog valcera, i zacijelo ću tada reći da smo ovdje suočeni s adeptnim alkemičarskim magnum opusom prije negoli s pravim filmom jer je riječ o strateškom plasiranju čiste laži, bolje reći o trivijalnom vizualnom vatrometu koji se projicira na pokretnoj filmskoj traci, netko će možda dodati i odbojnom filmskom karcinomu nastalom u vještičjim think-tankovima dodatno podgrijanom na magičnom plameniku psihodelije i svete geometrije, zbog čega se nemojte nadati da ću posvetiti odviše prostora opjevanoj umjetnoj inteligenciji monotona tona, takozvanoj, već ću se odmah prebaciti na film

Paklena naranča

Pixies – Debaser

                                                                                               film o predictive programmingu, o inzistiranju zla da zlije hijeratski, o obiteljskom nasilju sociopata Johna Lennona, o ispiranju mozga, o nepasteriziranom mlijeku Bafometa s ranim stadijem kravljeg ludila, o povijesti Haitija, o bezumnim Columbia Crew prog intelektualcima, Frankfurtskoj školi, budećem feminizmu među budućim agenticama CIA-e, o Aldousu Huxleyu i projektu MK Ultra, o princu Filipu i Jimmy Savilleu, i njihovim zajedničkim odlascima na čage dok u autu trešti Eddie Cochran, kao i o totalnoj nedodirljivosti elitnih nasilnika i krvopija, samo da bih se odmah potom posvetio filmu

Shining

Ennio Morricone – Ecstasy of gold

čudovišnom tour de forceu satkanom od celuloidnih picajzlastih niti strahovitog intelekta, filmu koji govori o reinkarniranim demonskim bankarima, zlatnom dobu frizerskih škola sa samo jednim turnusom, potemkinovim selima monetarnog sustava i otvoreno luciferijanskoj bankarskoj tradiciji, a ponešto i o maltretiranju i pedofiliji i obiteljskom žrtvovanju, dijelom i o eks agentima Stasija, i njihovim hobijima u mirovini, nakon čega će se povesti riječ o filmu

Barry Lyndon

Dee Barton – High Planes Drifter

                                                                                        fascinantnom filmu koji oduvijek držim Kubrickovim daleko najboljim djelom i filmskom emblematom koja pripovijeda o Benjamitima, velikom hazarderskom plemenu pripadnike kojeg – sve do jednoga – utjelovljuje upravo fantastično začudna pojava Ryana O'Neila koji zbirno lutaju stopama Conana Barbarina, stepama zeleno-crvenih partskih bespuća, pa stižu do Kavkaza gdje čitava Ryan O'Neil vojska gradi zlatnu stometarsku molohovsku abominaciju pod nadzorom nakaznog predradnika Alana Ginsberga, pjesničkog antitalenta i ljudske ništice s hobijima poput lobotomiziranja vlastitih roditelja i pedofilije, nakon čega žurno nastavljaju prema Europi gdje po uputama Crnog Pape Ryan O'Neil idu lijevo desno, to and fro po Zemlji, u najdužoj sekvenci sastavljenoj od jednog necjelovitog kadra (Zelenog) u povijesti filma, gdje gledatelj filma napeto stoljećima prati psihopatske impostere koji polako i sveobuhvatno preuzimaju uzde društva u svoje ruke, pa ćete nakon toga imati priliku čitati i o filmu

Full Metal Jacket  

P. J. Harvey – All And Everyone

filmu koji brblja o čemu već govori, na primjer Tennysonu i suludom okultnom Charge of The Light Brigade napadu 666 engleskih konjanika na rusku artiljeriju na Krimu 1854. godine, o sinkronicitetu između koncertnih nastupa imbecilnog benda Led Zeppelin i autentičnih svjedočanstava o Čudovištu iz Loch Nessa, o cerebralnom pranju i klanju mladih u nepotrebnim ratovima i zviždanju vojnika, o problemima prvog kineskog cara s impotencijom koju liječnici nisu uspjevali rješiti, o tome kako je car pojeo njih preko 35 tisuća jer su em neznalice em je car bio zmaj, pritom prgav i vječno osoran, pa i o tom kako mu se to obilo o glavu, ali nećemo otkriti zašto za slučaj da ima onih koji nisu gledali,  no ipak najviše o radikalnom bombardiranju nedođijskih planina azijske Crne Gore, dakle Laosa, da bi se polupali ostaci divovskih krčaga i još divovskijih lubanja, a za milijune mrtvih koga briga, još da su od negdje, mjesta stvarnog, a ne Laosa, a na kraju namjeravam kazati riječ dvije i o

Eyes Wide Shut

The Beatles – Strawberry Fields Forever

manifestu stvarnosnog filma 90-ih, kojeg potpisuje scenarist Arthur Schnitzler (kralj drag queenova Beča početkom stoljeća, inače babilonskog podrijetla) poznatiji kao brat blizanac maminog sina i bijednog kompleksaša Sigmunda Freuda (istog onog kojeg Dante opisuje u svome Paklu – u znamenitom pasusu gdje Alighieri susreće samoga sebe kako se vrti poput zvrka pjevajući dreidel dreidel dreidel usput stvarajući kontrolirana tornada po Alabami i Louisiani, sveudilj se pokušavajući neuspješno sjetiti 99 imena boga ghostwritera kojem predaje snove u ruke prije spavanja – pa ga stavlja u istu ravan sa Kircherom De Certeauom Kopernikom De Chardinom Descartesom Darwinom Einsteinom Eliphasom Levijem Haleyem Madame Blavatsky Picom Della Mirandolom Porfirijem i samim sobom da se vrte do kraja linije, uz dirigiranje Platona i njegovog šukun-dide, starog Posejdona), strahovito zamornog banalnog prikaza banalnosti tajne, koja neminovno odvodi sve u kolovrat odvratnih orgija i žrtvovanja na oltarima kraja epohe, tik do konca vremena. Prostački opus, zapravo. Samo ću spomenutome pridodati još nešto. Što? Pa dvije tri opaske o Umjetnoj Inteligenciji, filmu na kojem je Kubrick radio 15 godina no koji nije stigao okončati, pa ga je završio jedan manje bitan režiser, danas prokazan kao nasilnik i pedofil, a završit ću s mislima mislima o nesnimljenom filmu o monstruozno probitačnom Napoleonu, palom korzikanskom anđelu razaranja koji svako malo nešto razara i pali, a sve to koristeći samo lijevu ruku, jer je desna cijelo vrijeme bila tutnuta u uniformu, gdje je sakrivena masirala bijedno srce sačinjeno od crne ljigave smjese kao da je riječ o Osirisovom sekretu, a ne o ****  to jest ***** s Falklandskih otoka, mislim da se možemo složiti oko toga. Gotov Kubrick.

                                                                             
Velvet Underground – Ocean

Drugi je Lars von Trier. Tek su me njegovi filmovi obespokojili. Počevši od maestralnog monstruma, filma

Europa

  
  The Walker Brothers – The sun ain't gonna shine anymore

filmske ekskurzije o presnimavanju povijesti preko povijesti i petrifikacijskoj snazi Meduze Fikcije koja jednim pogledom Historiju utjeruje u spomeničku plastiku, drugim riječima o montaži velike laži. Njegov je i   ***** poznatiji kao Dogville , dokumentarac o leglu kraljevskih patuljastih elven-šnaucera Nicole Kidman i tako dalje. Neke ću njegove filmove preskočiti. Jer ih se ne mogu sjetiti. Breaking the Waves! Dok o nekim drugima ne bih, filmovima, ali o nekima bih, filmovima. Odmah ću analizirati jedan, koji mi je snažno opstruirao životnu radost. Taj monstrum zove se stravična i uznemirujuća:

Melankolija

 
Robert Forster – Demon Days                                                                                                  

koja mi je uzrokovala noćne more s onim mučnim finalom, scenom nebeskog tijela što ispada iz naboranog neba i ne bira žrtve, zvijezde koja kao da je izletjela iz slike Melankolija I – znamenite Dürerove okultističke demonstracije moći (da Dürerove!) – pa pogađa ljude, posvud ih pogađa, uspavane ljude koji nisu pojma imali za Melankoliju – ni I ni II ni II – jerbo su sakrili to od njih.

Nakon Melankolije uslijedit će film o najgorem čovjeku koji je ikada živio – posve razumljiva je odluka da istog utjelovi Charlotte Gainsbourg – a koji je jezovit kao i njegov tamni predšasnik, lažni prorok koji je stupio u službu riječima Došli su po mene na kraj svijeta.

Antikrist                                                                                                                                                                                                                                                                                                 

Pixies – River Euphrates

opet o zlu, o nevinoj djeci koja srećom na samom početku odlaze u šaputavi zaklon pahuljaste noći, o mesu, o vješticama, o jabukama, o lažima, o bolesti, o klanju, o sadizmu, o klanju, o klanju, o klanju, to jest o Antikristu Protagonistu koji na koncu liježe na površinu oceana lelujavih izgubljenih duša u žetvi milenijalne noći. Žetva je velika. Radnika nikad manje.
O Nimfomanki neću sad zbog potencijalno danog obećanja potencijalnoj znanici svjetovnog potencijala.

 
Them – Here Comes The Night

Johnny Cash – Ain't no Grave

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

                             CAPTAIN'S LOG - SUPPLEMENTAL  
                             (TRI DANA ČEKANJA)

                             1. 
                             Creepy Crowley

Zadnjih dana saznali smo neke krucijalne vijesti. Da zaokružimo sliku. Za kraj. Recimo, saznali smo da je Uncle Fester, apsolutno oduran dripac, otac Barbare Bush. Nije čudo da je Hitler imao njegov poster na zidu. Iz časopisa Bravo.

Saznali smo i da je Rimbaud prestao pisati jer nije mogao nastaviti pisati. Pompozni papčić, francuski. Taj blesavi nadmenko nije znao što radi, baš kao ni Bill Blake. Zato i jesu određeni biti blueprintom modernog pjesnika, neš ti Rimbauga puberteta (kako ga je zvao onaj mizogini homofob Breton); prototip pobunjenog heroja. Banalni pajac.

Saznali smo i ono što smo ionako znali, da su intelektualci (to je zaista riječ!) najneugodniji i najbanalniji ljudi, kad smo već kod ljudi. Najstrašniji su u pravilu oni najcjenjeniji, recimo Foucault (užas) ili, još gore, Agamben, ograničen kao bezgranično tmasta mašta Giordana Bruna ili crnilo u obiteljskoj tintarnici klana Kepler.

Saznali smo da je svijet i dalje prepun čudesa, tu nema prigovora, što jest jest. Na primjer, Grand Canyon. I tako dalje. Ima ih još. Na primjer, Laurel Canyon. Tu sam kao mali bio, posjetio sam to mjesto, šetao po njem maštajući i pritom fućkajući u sebi ili glasno razne melodije – što znane što neznane – promatrajući neobične kućice što su izvirivale zavodnički, ta zdanja zakrivena iza visokih ograda koje kao da su otvoreno skrivale tajnu. Militantne ograde. Marljivo su sakrivale, ograđivale. Te kompleksne ograde.

Saznali smo, to jest saznao sam ono što mi je žao reći, a to je da ti nemaš blagog pojma što je to ljubav, još gore, teško da ćeš ikada i saznati. Briga tebe. Hladno je oko tog srca, imaš ti svoja posla, evo kažeš i da prestanem biti bahat, i veliš da znaš što je ljubav. Ne znaš. Ta tvoja ljubav nije zaista ljubav, nije, to je opsesivna sljeparija instalirana da ujeda i tlači. Podsjeća me to na Odiseja, da, na Odiseja, pa šta? Odisej snažnim (sićušnim istina) rukama otvara svoja prsa da se vidi što je unutra. Otvara prozor. Pectora fenestrata, krvava kao u kakva kalvinista. Zatim rezolutno zatvara grudni prozor te spušta svoju spektralnu zastavu na pola stupa, ucviljen nakon strašnog udesa, nastalog pjesmom surovih sirena što su netom konzumirale nesretne mornare što nisu znali razlučiti senzorno od stvarnog, lim od žive, titan od terakote.

Saznali smo i da je Shakespeare ali nevjerojatan pisac, što smo uostalom i znali, ali ipak, nevjerojatan pisac, kompendij tajni, u najmanju ruku talentiran kao sinergijski lingvistički Frankenstein, smiješnog i nakaznog izgleda doduše, što vidimo i iz portreta, s rukama istrgnutim od Marlowea, glavom iščupanom direktno iz vrata Francisa Bacona, prsima posuđenim od Thomasa Middletona i nogama preuzetim od Amelije Bassano, dame afričkog porijekla, nadaleko cijenjene marine spirits konosjerke.

S obzirom na veliki broj crnih likova u Shakespearea nimalo ne čudi stalno zujanje tvrdnji koje tvrde kako je upravo na bazi opusa Williama Frankensteina podignut veliki crno bijeli zid oko naših nesuspektnih mozgova. Odatle je obitelj Kardashian i preuzela temu i zafletlendirala je po podovima svoje programatske kućerde.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sister Rosetta Tharpe – Trouble in Mind 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

2.

Arhontologija

I don’t choose to be told by every barbarian I meet that he is a man and a brother. I believe in the existence of inferior races, and would like to see them exterminated.
Sir Arthur Evans (bog arheologije, prokopao tunel od Bristola do Knososa), Through Bosnia and Hercegovina on foot

E moj Sire Evanse, unišo si Ubosnu, pa te izpozdravljalo, vulgarno i zacijelo prostački, bez  manira. Znam da ih nisi udostojio ni prezriva pogleda. Ne sumnjam ja da ti nije bilo lako, a da ne govorim o tome da ti pozdravljači zacijelo imaju svoju računicu, kočel ga znat. Ako te to porazjarilo, i neka je, to je shvatljivo, čak logično. Sve je to u redu, Suri Arthure, mene ti pak nešto drugo kopka i golica.

Reci ti meni, brajko, gdje smo mi Hrvati u cijeloj toj priči?

Sister Rosetta Tharpe – That's All     

3.
Izvor

Izvori neka sada teku prema gore.
Euripid, Medeja

Opa! Pazi ti našeg Euripidčića, velike su se misli tu uzvrpoljile. Nego, pitam ja njega,
znaš li ti prijatelju da sve rijeke teku
od izvora prema ušću,
samo Sana teče
prema
nama
.

                                                          Znaš li?

                                                                                                                                                         Pankeru.

Sister Rosetta Tharpe – Feed Me Jesus

Foto: izvor.