Petronijeva smrt

Petronijev La Boum

Kad je zapovjednik pretorijanaca Tigelin smjestio Petroniju, nije ni slutio da je ovaj već bio odlučio što i kako. A učinio je sve kako slijedi. Petronije se povukao u svoju vilu da si oduzme život. Taj dio vam je svima poznat. No ja to tada nisam znao. Nitko nije. Svi smo mislili da idemo na Petronijevu klasičnu gozbu, s puno dobrog fuka, a bome i dobra jela i pila. Pozvao je veselo društvo u goste, a ja sam imao tu čast da sam se i sam našao među pozvanima, što sam uostalom i očekivao. Pa ipak, priznat ću da me obradovao elegantnom pozivnicom u vidu vitke tamne ropkinje koja mi je jednog jutra nenadano pokucala na vrata. Na njezinim je slasnim grudima krasopisom velikan izložio ono bitno u vezi čitave stvari, baš ekonomično, u par kratkih crta. Veli pjesnik da neka dođem, ima da se raskošno proveselimo, onako kako smo onomad običavali provoditi noći, još dok je književna veličina češće boravio ovdje u svojoj ladanjskoj vili. Uzeo sam ropkinju za ruku i priveo je u svoju ložnicu kako i dolikuje, pa ipak sveudilj blago rastresen jer mi je čitavo biće već bilo posvećeno proplamsajima uobrazilje, upereno raznoraznim mislima i zamišljajima a sve u vezi skorog radosnog događaja. Jedva sam čekao da svane taj dan. Svanuo je taj dan kojeg sam jedva čekao. Ustao sam radostan i naredio da mi uklone s očiju roblje atraktivnije kvalitete jer sam taj dan naumio doći spreman i svjež na zabavu uglednog gosta. Nisu mi trebale te ropske gluparije i njihova manipulativna nahođenja jer sam bio odlučan odat se smjernosti i čestitome radu, i to sve do sumraka, ili dokle već ide. Tek sam jednom zbog ropske podlosti bio pao u napast. Iako nisam odolio iskušenju, osjećao sam se kao da jesam jer su mi misli cijelo vrijeme bile usmjerene proslavi moga uglednoga prijatelja.

Pala je noć. 

Dođem u vilu našega domaćina, a kad tamo cika i veselje, radosna je zabava očito već poodavno počela. Čuo sam po zvukovima da su se strasti već pomalo rasplamsale. Taman uđoh u kuću i stadoh pozdravljati i mahati znancima – od kojih su neki već bili posvećeni kojekakvim nepodopštinama – kadli začujem Petronijev glas, dostojanstven, baš uhu ugodan i pun značaja. Nisam ga pronašao pogledom no dobro sam čuo gdje nam priopćava, sasvim mirno i gotovo šaljivim tonom, da će se evo ubit noćas. Moram li uopće isticati da se čitavo društvo najednom strašno ražalostilo. Ni ja nisam ostao miran na tu nesretnu vijest. Iako je naoko sve bilo isto, pa su tako plesačice i dalje plesale, a pjevač je u atriju iznjedrio tako milozvučnu melodiju da ju je riječima nemoguće opisati, bilo je i više nego jasno da se atmosfera u kući drastično promijenila. Sada kao da je odjednom nad svime lebdio neki sjetan i pomalo kontemplativan ton. Vidjevši kamo je sve to krenulo Petronije, znalac i iskusan u stvarima elegancije i održavanja atmosfere, odluči intervenirati, pa muževno i dostojanstveno zagrmi: nemojte se žalostiti, drugovi.
Sve će doći na mjesto. Sve će doći na mjesto.
Sve na svijetu će doći na mjesto.

**

Moram reći da sam se najednom našao obodren, da ne kažem da su me domaćinove riječi gotovo ushitile. Uočio sam da je uspio umiriti i razuvjeriti i sve ostale. Petronije, šaljivac i znalac dobrih običaja, tada pritisne dvije tri prigodne pošalice, iznimno vješto satkane i pune duha. Odmah nastade dobra atmosfera, vesela i slavljenička. Krenula zabava, poslužuju se specijaliteti, a evo gdje se već i pleše i pjeva, uz pratnju  muzičara koji su pristigli da ugode svome znamenitom gospodaru, našem dragom Petroniju. Ovaj je u međuvremenu prerezao žile što je opet pomalo ostavilo traga i rastužilo mnoge. No naš meštar Petronije opet magično učini da zaborave na tugu i zlovolju i to s nekoliko dobro pogođenih opaski i tračeva pa se ubrzo sve vratilo na staro. Zatim krene skandirati birane stihove, majstorski. Vergilija pritom pokudi, dakako nesvakidašnje krasnim rimama, zbog visokoparnosti i dodijavanja, a Horacija čak i odglumi kao anti-Prijapa. Baš smo se dobro nasmijali, kad naš domaćin naglo prijeđe na dobro poznate Homerove opise, pa prisloni na njih stihove nekolicine malo lakših pjesnika, onih čija lira vedri srce i krijepi izmučenu dušu. Mene je to potaklo na fuk, a i druge pa smo posegnuli za mesom, što muškim što onim ženskadijskim.

Galantan fuk

Gospodar Petronije nam je pripremio svu silu mladih i kao rosa svježih robova iz naše pokrajine Galileje, mahom konvertita na novu, našem caru Neronu posebno odbojnu vjeru. Taman sam bio dogotovio tucet flambiranih prepeličjih bataka pa odlučih dozvati malu ropkinju koja mi je već po dolasku upala u oči. Krasila ju je put poput pudinga od vanilije, uz uplive stanovitih riđih kvaliteta. Bila je više nalik na Filistejku nego  na Palestinku, nadasve jedra, upravo oprpošljena. Mačka i pol, po mom istančanom ukusu. Mahnem joj da mi priđe. Priđe. 

Obrisao sam musavo lice i dlanove o njezinu crvenkastu kosu. No i dalje su mi ruke bile pomalo masne pa sam zatražio njezin muf da obrišem preostatak nečisti. Dobro sam znao da su u tom času mnoge oči bile na meni. Osjetio sam da svi kao da čekaju da počne predstava, da se ćule uši, spremne da pozorno slušaju što će moj genij smisliti. To sam donekle i očekivao jer me bije glas da sam iznimno dovitljiv i uvijek spreman na kakvu pošalicu oštroumne kvalitete. Da ne iznevjerim očekivanja i nade prisutnih doličnika odlučih da ću čitav tuc – od početka do kraja – glasno komentirati te da će svaka zanimljiva stvar u nadolazećem lancu naslade biti popraćena kakvom simpatičnom upadicom ili duhovitm i perceptivnim uočajem. To su kvalitete koje i inače krase moje slabije učenom i nadarenom svijetu zacijelo pomalo neobične tirade. Ali ova je bila izvanredna čak i za mene, gledateljima čak možebitno zanimljivija od kopulacijskih aktivnosti koje je pratila i objašnjavala, što samo po sebi već dovoljno govori imamo li u vidu moje iznimne vještine i na tom planu, o kojima ste zacijelo čuli razne legende, storijele i anegdote. Kako stadoh drpat iz mene simultano krenu ekstravagantni poetski potoci, toliko snažna i moćna bujica da je čak i odličniku fascinantne memorije kakva je moja gotovo nemoguće tek tako je prepričati i dobro dočarati.

Onako, baš su mi došle riječi kao da mi ih je netko šaptao u uho. Samo sam ih prosljeđivao, bez analize i dubljeg shvaćanja, jer bilo je tu izraza i kovanica koje sam zacijelo prvi put
čuo. Bez obzira na to cijeli iskaz kao da je bio uronjen u nebeske vode nekog dubljeg
smisla i specifičnoga ako i pomalo nedokučiva značaja. To je i razumljivo s obzirom
na moju pjesničku nadarenost, uopće potkovanost i upućenost u misteriju riječi.
Dok sam brisao masne ruke o slađano središte uplakanog djevojčeta, stao sam
joj se obraćati strogim, mada ne i prijetećim tonom, štoviše gdjekad čak i
žovijalna počela. Udarih deklamirati ovim riječima: Dođi vamo, ribo,
sad ću te uputit u znanja o kojima takve kao ti pojma nemaju.
Ja sam ti oduvijek pedagoški inkliniran, otkad me ima
u svijetu poučavam ti ja drolje dobrom jebu.
Kad mi pod ruku dođe neka slasna
milosnica ili kakav sočni
ropski komad za prste
polizat, to je to,
neću nikad to
Propuštovec.
Daj, Vrapče
moje malo.
Sjedni mi
sada na
Prečko
curo.
Da.
Da.
Deder
malena
sad svoj
Centar na
inspekciju,
znalac sam ti
ja na tom planu.
Aa, baš ti je krasan
Rudeš, to ću ti priznat.
Nego, prinesi to, da okusim
tvoju sočnu Trešnjevku. Tako.
Zadovoljan sam. Pa ipak me poslušaj,
mišice! Može to i bolje. Dobro, ropkinja si
pa ću ti oprostiti da ti je Jarun pomalo Trnsko,
nemaš ti ni manire ni pamet pa da znaš da ženski
Srednjaci nikada ne smiju biti Trnje, pa čak ni Borovje.
Dubrava ti mora biti vazda ukusno podšišano i uređeno Travno,
tad mi bolje prijaju Utrine. Na taj način bih još više uživao u tvom
Medveščaku, maco. No dobro, nisi ti neka Kajzerica a bome ni Knežija
pa da znaš takva viša znanja, to je ipak za učeniji svijet da zna. Ne boj se,
neću te dati išibati, zasad. Imam druge ideje. Sad ću te malo nadražit, znalački,
u svom stilu. To ti meni dođe skoro pa bez imalo razmišljanja, nema ti tu nekog planiranja, razbludnice moja. Ne volim ti ja da mi je ženska čar kad se krenem njome sladit kano kakva
Sigečica, mada, istini za volju, treba istaknuti da ti ja zapravo ni ne znam kako bi to izgledalo, s obzirom da nema ni traga Sigetu kad uprem prema ženskom Donjem gradu. Gdje se ja uhvatim posla odmah ti je tu Savica, curo, što zacijelo upravo i uviđaš jer te pipam posvuda.
I tu sam i tamo. Eto ga, vidim da si sad već Velika mlaka! To me moram ti najiskrenije reći nimalo ne čudi, jer to ti curo meni sve dođe prirodno, pitaj koga god hoćeš. Ali to poslije. Jer evo sad ću te primit za Kozari bokove pa oprobat stvar. Prija mi. Vidiš oko nas kako su se svi okupili, evo ih i maske stavili, vidiš li sve te pouzbuđene rogove uokolo nas. Eto nam i drage Selene, stigla na bijelom konju. Opazit ćeš i ženu na skrletnoj zvijeri, ovu s maskom od deset glava i sedam rogova. Pogledaj kako je sjajna, obućena u grimiz i skrlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem s biserima. Vidi joj zlatne čaše pune odurnosti i nečistoće svog bluda. Nemoj mi sad tu plakat i zazivat Sesvete, samo ćeš me ozlojedit, robušo. Opusti se. Namjerio sam se na tvoju sladost, ništa me više sad ne može i neće Remetinec. Udahni zraka, uživaj u plesu svih ovih Dijana i Panova i Kraljica neba oko nas. Vidiš kako su lijepo dotjerani. Tako, djevojčuro, dobro je sada. Opa, droljo, Stenjevec? Bilo je pitanje vremena, ženska glavo, jer kad ja tarem po ljepšespolnim Srednjacima ne može tu potrajat Mirogoj, odmah ti je kod drocadije prisutna uspinjača, uz prigodno zvukovlje i radosne kapi znoja. Spektakularan Čulinec, vatromet naslade u kojem sudjeluju sva osjetila. Vidiš, djevice moja omalena, znao sam da ćeš prije ili poslije pronaći kolač svoje ugode. Dobro je, neka. Raširi malo Botinec, raskalašenice. E, nema više što da nas Remete. Napojit ću te sad vinom svoga bluda, Izraelićanko. Da me znaš znala bi da volim ja zaći u Ravnice, ali godi ti meni isto tako pokatkad i Zapruđe, što bi mogla uskoro i sama uvidjet. Uviđaš li ti išta, skjavušo potlačena? Ne uviđaš, naravno. Evo, da vidiš da se ne šalim oko tih stvari proglašavam da mi je dosta tvoje nimalo Velike Gorice. Hajmo, Zavrtnica. Prelazim sad na Črnomerec. Nemoj cmizdrit, dosta mi je više tih tvojih molitvi i Prekrižja, to mi sad ne pričinja ugodu. Što sad blejiš tako, nisam ti ja neki Jankomir. S rimskim si građaninom, ne zaboravi da imaš čast sad biti s pravim nasljednikom Romula i Remize. Taslači te rimski Vukomerec pa se bolje pripazi, Lanište moje, mogao bih te rastrgati. Tiho, bližim se Sljemenu, znalački dakako. Patricijski elegantno. Prinesi sad malo na oltar moga sladostrašća te tvoje bujne Kruge, želim Ljubljanicu. Stupnik mi je sad ko pravi Bukovac! Zajapurila si se, djevo porobljena, vidim uživaš kad krenem malo žešće, kad ti ovako ustrajno poput Mlinova Dubec Malešnicu. Da, puco overigana, evo ga, ide vlak. Transsibirska željeznica. Ovo će biti moćno. Ovo će biti baš Kraljevec Sljeme! Ovo će biti… Ovo će… Evo ga. Takoc. Fino. Pravi Maksimir. Daj prigni glavu da se obrišem, tudumko tupava. Ogladnio sam opet. Donesi mi pladanj kolačića s marmeladom od onih orangutanovih fetusa, blesava puco. I evo ti krpa, ludo neuka. Obriši se sada, Sloboština si, mala moja raspusna Volovčice. Nestani mi sada s očiju, brzo.

U međuvremenu Petronije, dovitljiv kakav je već bio, uz pomoć dva tri roba ugradi pipu u ruku povezavši žile malim tasterom, da može rastočit malo svoje krvi društvu koje je sve to pratilo s odobravanjem hvaleći domaćinovu ingenioznu zamisao. Krenusmo svi taman piti Petronija i međusobno nazdravljat uz sočne opaske i razne primjedbe koje nisu za svaku priliku kad jedna od robinja udari u plač. Ispalo je da se sirotica sve rastužila zbog gospodareve sudbine. Ovaj je pak opomene zbog narušavanja atmosfere no zatim je i obodri, te joj u dlan stavi četiri, pet sestercija, a zatim joj sklopi drhtave prste oko novčića. Taj prizor je meni nalikovao na veličanstveno zatvaranje neke drhtave, ali i fantastično senzualne školjke pa sam brže bolje odlučio izrazit to u stihovima da oplemenim ovaj potresan događaj. Krenem skandirati i već vidim da sam pridobio većinu prisutnih svojom lirom, kadli mi pogled padne na domaćina. A ovaj pao u nesvijest. Gledam ga, blijed ko vestalkina plahta. Dovršio sam brže bolje pjesmu a zatim kao vjetar pohitao milom Petroniju, već posve siguran da je ovaj umro. Skočim poput mačke do njega i krenem ga tresti a ovaj otvara oči. Laknulo mi je, priznat ću, jer sam bio pohlepan da provedem još nekoliko sati sa svojim prijateljem, dok je još na životu. Petronije je, makar sada već blijed ko krpa i upalih očiju, primijetio da se u sebi borim s osjećajima, pa hitro i nevjerojatnom okretnošću uperi svoju pipu koja mu je visjela s ruke u moje lice te me tako snažno zalije da sam imao dojam da me kakav strašni slon zalijeva mlazovima životvornog nektara. Svi se stadosmo smijati, a tada Petronije, poznavatelj ljudskih slabosti i snaga podjednako, odluči podići ulog, pa kaže:  Dobro, vrijeme je, povraćajte dragi ljudi. Večera je gotova. Pohitajmo. Već čujem Janusa kako me doziva. Počinjem i vidjeti stvari koje ne bih trebao. Vi mi blijedite pred očima, a preda mnom se ukazuju prizori izvanredno neobični, koji kao da ne pripadaju ovim našim danima, ali su nesumnjivo stvarni. Da imam vremena prije konačnog pozdrava ispričao bih vam dvije priče. Priče o dva svijeta.

    Ispričaj nam meštre naš, povikasmo svi. Pričaj nam! Pa dokle stigneš…

Alonzo Cano, Kraljica neba se izlijeva po Svetom Bernardu iz Clairvauxa (Wikimedia Commons)

Pa, dobro, kad navaljujete. Evo ovako. Reći ću vam što vidim. Ne vidim više ovaj naš prostor, sve više mi blijedite, prijatelji moji. Kao da premotavam postanak dvodimenzionalnog svijeta polaroid fotografije unazad. Nestajete, vas više ne vidim, ne znam više ni tko ste. Tko sam. Ali vidim vrijeme, beskrajno daleko vrijeme, dvije hiljade godine udaljeno od nas. Vidim sad već i neke prilike, da, da, to su ljudi, vidim ih sad jasno, ljude, buduće. Budući svijet, isti mada drukčiji. Budući ljudi, isti, ali drukčiji. Čudno je sve. Hvata me neugoda dok promatram sve to, sve te ljude. Ne znam kako da vam ih predstavim bez da vas uznemirim. Kakvi su to ljudi, kakve živote vode? Možda bih vam to najbolje mogao predočiti na sljedeći način. Zamislite ih kao stoput fotokopirane verzije nas danas. Sve im je nejasno, nejasni su. Od nas mnogo mnogo gluplji. S puno manje znanja. Ali nekako ujedno i mnogo nadmeniji  od nas, krajnje glupavi, kao mala djeca. Ali sad uviđam da im se ne treba smijati. Tako su isprogramirani. Od najranijeg djetinjstva ulaze u mind-control vešmašinu. Vrte se u magijskoj varikini desetljećima. Izađu iz nje ispranih umova kao tupave samouvjerene bijele sjene, blijedi, nikakvi, bez radosti i bezbojni, s crno-bijelim pogledom na svijet. Ušahljeni. Zazidani. Neveseli. Neljubavni. Ćoravi. Tupavi. Uobraženi. Obezduhovljeni. Razjareni. Pokretenjeni. Blasfemični. Poremećeni. Buntovni. Antipatični. Tko bi ih takve blesave mogao voljeti, pružati im ljubav koja će ih održati na životu? Ništa ne znaju. Ni o čemu. Ne znaju ni da je zemlja na kojoj žive gigantski bio-gramofon. Da su na kopnenoj ploči s rupom u sredini. To su prozvali Sjevernim polom. Nemaju pojma da se vrte i da su dio predivne stvaralačke himne, ne čuju muziku. Ne znaju ni da je prije hiljadu godina okrenuta ploča, da su na kraju zadnje pjesme B strane.  Ne razumiju ni nebo, ni zvijezde, ni sunce ni mjesec, ni vjetar ni potres, ni vulkan ni stijene, ne znaju ni tko su bogovi, ne znaju ni tko je Bog iznad bogova. Ne znaju ni zašto su tu gdje jesu, ne čitaju mada imaju knjige. Ne razumiju ni ako ih čitaju. Misle da su jedine knjige što vrijede one što ih sami pišu, pa svoje pretke, beskrajno pametnije od njih samih, smatraju smiješnima, a njihove knjige bajkama i metaforama.  Ne vide ništa, a ono što vide tumače na način koji će im omogućiti da ostanu u komforu vlastitih pogleda na svijet. Ne shvaćaju ni tko vlada ovim svijetom. Jadni misle da sami kontroliraju stvari, da su oni ti koji odlučuju kojim smjerom idu. Ne znaju da nema smjera, da se vrte u krug, da je sve na zemlji već viđeno, da je sve utvrđeno pod kapom nebeskom. Ne provjeravaju stvari. Znanstvenici ne znaju ništa o prirodnim znanostima. Pisci ne znaju ništa o jeziku. Ne znaju ni kako je nastalo pismo, kako se razvilo. Nemaju pojma ni tko ga je kada kako i zašto okrenuo naopako. A sve bi mogli saznati da žele. Vidim da ima tek pokoji usamljenik koji je svjestan svega toga, no nitko ga ne želi saslušati jer im njihov ego ne dopušta to. Ne vide da ne vide, ne daju drugome da im vrati vid. Ne vjeruju ni u što čudesno. Vjeruju u tehnološki napredak i znanost, siroti, mada o tehnologiji i znanosti nemaju blagog pojma. Ovisni su o bezbroj mašina i uređaja. Oni im daju sigurnost, dižu ih nad ostatak historije, podiže ih to iznad njihove halucinirane historije kao mjehur od sapunice. Oni su milijarde mjehurića sapunice koji uživaju u svojim izvitoperenim odrazima u opni vlastitih transparentnih tamnica. Žao mi ih je. Ajme, pa to je strašno. Ljudi, ne znate koliko je to strašno. 

Ali jedva da čujem više muziku.  Jedva da vidim išta. Brzo ću vam ispričat i drugu priču, o drugom…

                                     ****

- Šteta, pade mrtav. Ništa, hajmo na C stranu ploče. 

- Dobro, nema nam druge. 

- A što ako se povijest ponavlja?

- A što ako se povijest ponavlja?

- Pa ništa zapravo.

- Zapravo ništa. Ništa novo. Pod suncem, 

                                                     Ionako su mi došle riječi kao da mi ih je netko šaptao u uho. Ja sam ih samo prosljeđivao,

bez analize i dubljeg shvaćanja, jer bilo je tu izraza i kovanica koje sam zacijelo prvi put
čuo. Bez obzira na to cijeli iskaz kao da je bio uronjen u nebeske vode nekog dubljeg

smisla i specifičnoga ako i pomalo nedokučiva značaja. To je i razumljivo s obzirom

na moju pjesničku nadarenost, uopće potkovanost i upućenost u misteriju riječi.
Dok sam brisao masne ruke o slađano središte uplakanog djevojčeta, stao sam

joj se obraćati strogim mada ne i prijetećim tonom,  štoviše gdjekad čak i
žovijalna počela. Udarih deklamirati ovim riječima: Dođi vamo, ribo,

sad ću te uputit u znanja o kojima takve kao ti pojma nemaju.
Ja sam ti oduvijek pedagoški inkliniran, otkad me ima

u svijetu poučavam ti ja drolje dobrom jebu.
Kad mi pod ruku dođe neka slasna
milosnica ili kakav sočni

ropski komad za prste
polizat, to je to,
neću nikad to
Propuštovec.
Daj, Vrapče

moje malo.
Sjedni mi
sada na
Prečko
curo.

Da.

Da.

Da.

Da.

Da. 

Da.

Da.

Da.

Da.

Da.

Dobro.

Deder.

Dođi.

Više.

Foto: Konstantin Makovskij, Smrt Petronijeva, Wikimedia Commons