Oproštajna pisma

Za Zorana Kravara

OPROŠTAJNA PISMA

Mala harmoniiiiiiiiiiiiika moje duše (ne i duha)

...to je netko drugi!... to su drugi!
(Neven Svilar, Oproštajna pisma, 2018.)

Ovdje ću iznijeti neke stvari, ne osobito brižljivo porazmještene u nekoliko točaka, a svaka od njih će se ticati neke druge stvari, ili čak više njih. Imaju li one veze sa mnom, pitate se, patetično gledajući u daljinu? (Zapravo, da budemo precizni, pitate se 'imaju li one veze s njim?', misleći pritom na mene, patetično gledajući negdje tko zna gdje). Pa, recimo da korespondiraju s autorom teksta u kojem ste se zatekli. Uostalom, je li to važno? Ionako bi jednako efektno bilo zaurlati: to je netko drugi!... to su drugi! No smatram da se sve to na koncu svodi na isto, pa je uputno izbjeći zakrabuljeno kreveljenje, makar mi kič nije nimalo stran. Nego, strpimo li se, možda i otkrijemo što je ovdje posrijedi.

Pa pogledajmo.

(Prvo ipak poslušajmo, pa ćemo onda dalje, ili možda... Ovako, pustit ću vas na miru, slušajte i čitajte istovremeno, sami odlučite što ćete i kako ćete. Baš me briga, radite što vas je volja, slobodni ste).

10. 

Baš si lijep mladić

Kad je Sofoklo jednog prekrasnog ranojesenskog dana, ima tome već kojih 2.470 godina, šetao ruku pod ruku sa svojim prijateljem Periklom, u prolazu je ugledao nekog naočitog mladića. Sofoklo ne odoli iskušenju pa ga primi za sočnu pozadinu te usklikne "Baš si lijep mladić!", na što Periklo dometne: "Primjedba bi bila na mjestu u svakoga, ali ne u Sofokla, jer netko kao što si ti mora imati ne samo čiste ruke već i čist pogled!"

Nije mi ni u primisli bilo izložiti ruglu Sofokla, vjerujte mi na riječ, zloća me nije potakla na ovaj iskaz. Pa ipak, drago mi je da sam vam ovo sad ovdje ispričao, iz više razloga, ali ponajprije da zajedno velimo Periklu, u mislima dakako, Periklo dobro si odrezao Sofoklu, mogao si mu još i dodatno razložiti zašto smatraš pogrešnim što je uhvatio mladića za zadnjicu i pohvalio ga na ljepoti, tako, pred svima, unizivši na taj način sebe i svoj značaj, kao da je riječ o kakvom besprizornom polusvijetu, kao da je iz Mileta došao. Ali razumijemo mi da si se odlučio na ovaj tip prigovora, prigovor kratak, jezgrovit; takvi odjeknu najsnažnije.

20.

Proklo pobjegulja

Filozof Proklo zvan Dijadoh je u svojoj Ateni bio smatran sjenom, i to ne zato što je bio dođoš, k tome još iz suparničke Aleksandrije, već naprosto zato što je od njega ostala tek sjena. Jer što, stvar je ovakva: skrivao se Proklo od svih živih preko dvadeset i sedam godina. Nitko ga nije vidio dulje od pet petoljeća, a znaju da je tu, među njima, no da se skriva uokolo. Proklo zvan Dijadoh, hoće reći Nasljednik, vodio je Akademiju punih pedeset godina, od čega čak 27 kao sjena, a zanimljivo je da je upravo u sjenovitom stanju najbolje obavljao administrativne dužnosti, što, međutim, nije čudno, jer je Proklo od najranije dobi pokazivao nezajažljivu strast prema administraciji, uostalom baš kao i prema Heliju, Euklidu, Epikuru, Kaldejskim proročanstvima, kvadratnoj jednadžbi, Jamblihu, te računovodstvenom umijeću.

Nisu, doduše, bile rijetke prigode gdje se od voditelja Akademije očekivalo da se pojavi, da bude viđen. Proklo se ipak dovinuo rješenju, kako da bude a da ne bude, da bude sjena a ipak da nekako bude oprisutnjen. Srećom pa bi kad god je trebalo i zatrebalo uskočila i Sjeni pomogla Asklepigenija, također filozofkinja i mističarka izuzetnog ugleda. Ona se i sama dobro razumjela u administrativne pa i pedagoške dužnosti. Ne zaboravimo, prije negoli je njezin učenik Proklo preuzeo Akademiju, upravo je Asklepigenija bila na čelu te filozofske institucije. Među stručnjacima postoji konsenzus kada je riječ o odnosu Prokla i Asklepigenije, svi odreda navode da je to bio odnos prepun uzajamnog poštovanja, ljubavi i dubokog razumijevanja, pa i s horoskopskim legitimitetom. Stoga je razumljivo da Asklepigeniji nije bilo teško kada je bilo potrebno pomoći Sjeni, koju je voljela više nego svoju vlastitu.

***

Nevjerojatne su se legende širile o sjenovitom životu briljantnog filozofa Prokla, o neuhvatljivoj Sjeni što se nadvija nad atičkim noćima, o njegovim 'viđenjima' u narodu, bolje reći viđenjima 'njega', ali i nje, dakle Sjene, najčešće na nebu, tu i tamo i na tlu, međutim rijetko, neusporedivo rjeđe. Jedan je točno u ponoć uočio Proklovu sjenu kako se poput gladne jegulje uvija nad frizom hrama Erehteja; drugi je vraćajući se zorom kući preko odnedavna za javnost otvorenog parka Liceja najednom začuo tiho mrmljanje među krošnjama – isprva ga je pripisao obijesnom zijevu vjetra da bi naćulivši uši otkrio da iz mraka zapravo dopire monotono pobrajanje logičkih kategorija, intoniranih kao zaziv ili dio nekog magijskog obreda; trećem se učinilo da je uočio Prokla gdje osvrćući se oko sebe panično pretrčava ulicu, gol, čvrsto držeći svoj vjerni links u jednoj ruci, naginjući se sad lijevo sad desno, povijajući se poput mladice ginka pod udarom jakog vjetra, u nespretnom nastojanju da mu ne ispadne hrpa spisa koja se nazirala pod obješenom miškom; četvrti je, pak, poznavao nekoga tko je kaže nema dugo vidio Prokla, to jest Sjenu, kako skače s krova na krov usred zvijezdama raskošno posute noći, spretno kao vjeverica. Ili čimpanza.

***

Najčudnija u nizu neobičnih priča što su dospjele do nas ipak je ona koja kaže da se Proklo ubrzo po osjenuću stao baviti trbušnim plesom. Više ljudi se klelo da su ne jednom uočili Sjenu gdje se – ne sluteći da je netko promatra – bezbrižno njiše i drma, i to izvanredno erotično, neki bi rekli elegantno – što su, uostalom, neki i rekli – svakako nimalo vulgarno, ma baš znalački. Ti bi svjedoci mahom dodali da nema govora o tome da Sjena ne daj Bože drhti i da je potresena, kako su zabrinuto govorili drugi. Svi svjedoci se ipak slažu u jednome: Sjena je bila mnogo gipkija nego tjelesni Proklo, neusporedivo, kao da nema nijedne kosti. Kao da je mrlja, ali nevidljiva, ili teško vidljiva. Također, pouzdano znamo da je Sjena bila pitagorejac, kako su nekad zvali vegetarijance, jer to ističu svi izvori. Nažalost, nema svjedočanstava o tome kako je Proklo u stanju Sjene dolazio do hrane, je li možda bio primoran kopati po smeću ili nešto drugo, tko zna...

Valja istaknuti još i ovo: postoje neke indicije da je Proklo nekako uspijevao održavati predavanja iz sjene, no o tome još uvijek ne znamo mnogo.

***

Dugo se mislilo da se Proklo 27 godina skrivao od svijeta zbog Epikura i njegovog znamenitog poučka koji kaže: Proživi život svoj skriveno! 

Nedavno je međutim otkriveno da razlozi iza Proklova skliznuća u sjenu nisu toliko filozofske koliko fiskalne naravi, moguće i u fiducijarnom smislu. Ključ intrige, uvjereni su stručnjaci za Prokla, naći ćemo već u njegovom nadimku, Dijadoh, odnosno Nasljednik. Prema toj teoriji Proklo Nasljednik se nije skrivao toliko od svijeta koliko od jetrve, opake babuskare, ta je, vele, prava rospija, a vješta s čakijom. Znamo da je poživjela najmanje 102 godine, prije nego što joj se gubi svaki trag u povijesnim izvorima. Našeg je Nasljednika nadživjela, to znamo; Proklo je umro 17 aprila 485. godine, i to po svemu sudeći boraveći u svom tijelu a ne onom Sjene.

Interesantno, iz više izvora doznajemo da je Asklepigenija umrla iste sekunde kad i Proklo; pade mrtva a na drugom kraju grada!

Oboje su umrli, kaže predaja, točno u 3 sata, 14 minuta i 15 sekundi.

Što ti je život?!

30.

Litvanski geniji

Eliahu Kramer (1720 - 1797), litvanski genij. Posvetio život proučavanju Talmuda, ali i drugih drevnih tajni, napose onih brižljivo odstranjenih, škarama sudbine izrezanih iz zajedničke fotografije historije. Zbog toga nikada nije spavao dulje od četiri sata dnevno: potpuno predavanje poslu traži iznimnu moć koncentracije. Da bi zadržao oštrinu duha za dugih sati sjedenja – dok u svome bolidu bešumno brodi nad smaragdnim goletima pulsirajućeg beskraja – držao je stopala u kanti ledene vode koja se nalazila pod radnim stolom.

Posjedovao je još jednu malenu kantu, minijaturnu roza kanticu, promjera 10 centimetara, koju je redovito postavljao na samu ivicu sjedalice, među vlastite tek malo raširene noge. Zatim bi iz hlača vještim pokretom izvadio spolovilo, pa u nju, kanticu, smjestio spomenuto spolovilo, da i ono zadrži oštrinu duha, ali i da otupi, što nam dođe na isto ako smo principijelni ljudi.

40.

Priča o srednjoengleskom i suvremenom engleskom i nesuglasicama i
   neravnoteži
zbog čega se nagnula Zemljina ploča, preobrazivši se u velodrom,
pa se ljudi strovališe sve
             do zida horizonta,
                    što velika većina
                                   preživjeti
                                                neće

Ovo je tek jednim dijelom priča o srednjoengleskom i suvremenom engleskom i nesuglasicama i neravnoteži zbog čega se nagnula Zemljina ploča, preobrazivši se u velodrom, pa se ljudi strovališe sve do zida horizonta, što velika većina preživjeti neće. Drugim dijelom to je nešto što spada u rubriku 'Jeste li znali', a tiče se ovoga: jeste li znali da ćete pustite li unatraške snimku intervjua s Nevenom Svilarom u emisiji Fantazme naših republikanskih dana Radija Poljička republika (u kojem ovaj govori o recepciji Giordana Bruna na Oxfordu; o Praškim defenestracijama 1618. godine; o istinitosti glasina koje su se prošle godine proširile Zagrebom a koje se tiču tvrdnji da je upravo on sam proširio glasine kako je na hodočašću od Harrana do drevne zemlje Kaldū pio iz rijeke Zamzam nakon čega je zamolio Allaha da mu udijeli dar briljantnog pisanja što mu je Stvoritelj i uslišio; a pri kraju emisije i odgovara na pitanja slušatelja, poprilično eklektična, u rasponu od crtica iz života Mihovila Psela pa sve do ravne horizontalne crte slikara Tartaglie) – u pauzama između izgovorenih riječi zvuk istovjetan onome koji nastanjuje vremenski prostor između pjesama benda Đavoli kao i onih grupe Šarlo akrobata, ali i između stvari pop sastava Trobecove krušne peći, dakako, poslušate li ih kako bog zapovijeda. 

50. 

O ljepoti naslova

Iliti
Kako da znam što mislim o fenomenu naslova knjiga prije nego pročitam ovo i vidim što ću reći?!

U jednom trenutku svoga života, a to je možda upravo ovaj ovdje (ili ovaj?), pomislih (ovaj?): možda bih se trebao prestati baviti čitanjem knjiga te posvetiti ostatak života tek čitanju naslova. Ne želim da steknete dojam da se šalim. Upravo suprotno. Ne šalim se.

Zamislite samo, pročitate naslov pa malo porazmislite o tome što bi se tu moglo skrivati, katkad dulje katkad kraće razmišljate, ovisno o tome što vam kazuje naslov, ako vam uopće govori nešto; recimo ako vam šapuće štogod, možda i nešto lascivno, ne želim spekulirati, a i ne tiče me se, to neka ostane između vas i naslova.

Koliko biste – a možemo zapravo tu uključiti i mene, nemojte se ljutiti, ali ja sam uključio vas u priču pa smo zajedno prešli u množinu, imajte toliko obzira, ta tek ćete jednu stepenicu time morati preskočiti, s prve na drugu – … dakle krenut ću opet da konjugiram, pa da konjugiramo: Koliko bismo samo pisaca tako mogli pročitati, čitave njihove opuse okusiti, barem onako ovlaš, jezikom. Možda štogod i naglas izreći, pa se malo i oblizati, ako nam sklizne fino s jezika, delikatno, čak senzualno. Evo, već sam se sav uzbrborio i uskalasao od užitka, a samo razmišljam o tome, nije da sam u djelo tu ideju i sproveo. Osim u svome duhu. Doduše, samo tako se i može.

Eto vam, recimo, jednog - zapravo eto nam, zaboravio sam na naš dogovor, ispričavam se – Athanasiusa Kirchera. E taj je nenadmašan u naslovljavanju. Uzmimo za primjer ovo djelo:

Mundus Subterraneus, dva sveska, (Amsterdam, 1678.)

Prekrasno. Kakvi nam se samo svjetovi ovdje otvaraju. Sve bismo pročitali sveske koliko divno zvuči, ali nećemo. Ovako je uzbudljivije. Evo, uzmimo tek prvu riječ; Mundus; pa hajde, zamislimo svijet, zapravo moguće svjetove, možda i neku Atlantidu, kontinent na kojem je navodno rođena Atalanta Izbjeglica. A tek subterraneus? Gdje, kako, jel dolje u smislu geološkom? Mineraloškom? Nije li možda kakva utopistička stvar u igri, očekivana hermetička rekonstrukcija, destilat himne Zosimove, naklon velikoj Mariji Židovki, pa čak i Kleopatri Alkemičarki, ili kakav proto-Jules Verne? Ili smo nabasali na posvećenika, na kabalistu koji poput svemoćnog Žohara ima moć prolaska kroz sve što postoji, ali simultano. Kao zvuk što porađa mladi svemir.

Čini se posve mogućim (svakako ne u potpunosti nemogućim, osim ako ste čitali i znate, pa ste sada sebi silni i svemogući – donekle opravdano – dok gledate na nas kao na kakvu djecu, još pritom priglupu, derane što stalno nekamo žure, tek životare dok popunjavaju konture svojih grčevitih poluživota) da se naš autor spušta u bunar, gdjegdje prostorni, kadikad vremenski, a gdjekad prostorvremenski – mada, valja nam podsjetiti se da Kircher nije ušao u postojanje kao Inka pa da se kreće po lijanama prošlosti budućnosti sna i sadašnjosti kako mu se prohtije.

Je li izgledno – ništa ne tvrdim, samo postavljam pitanje – da Kircher silazi u srednjevjekovno poimanje pakla, no putem zaluta u tmini, pa na koncu posve nehotice zagrabi iz davno zatrpanog vrela Plotina ili Porfirija, da ne kažem Julijana Teurga, a možda putem susretne i Sosipatru pa se zadrži s njom u razgovoru? Tko zna o kakvoj je intelektualnoj kantileni riječ?

Mi možemo u našem umu čitati bilo koju od tih mogućih knjiga. Oćutimo koji nas to svijet teksta doziva te se naprosto zabodemo u naslov. Poput opakog crva koji se probija kroz Zemljinu koru i zabada u dubine njezina mesa, tako i mi krenemo crvotočiti, penetrirati sve dublje i dublje, grabiti odlučno kroz geološku stratifikaciju potencijalnog teksta – čak se možemo malo i ljutiti na autora tog mogućeg djela, borbeno negodovati pa se i upustiti u polemiku s njim u našem umu, možda i nešto oštrije prirode, pa mu eto već i možebitno otvoreno prijetimo mašući stisnutom šakom, pjeneći se možda već potpuno ludi od bijesa, što će nas potaknuti, nije nemoguće, da sve to začinimo salvom strašnih pogrda, zbog čega ćemo, tko zna, kasnije malo i zažaliti, osjećajući potencijalnu krivnju zbog saznanja da smo prenaglili te da si koliko god imali pravo ipak nismo smjeli dopustiti da nas ljutnja tako obuhvati cijele, jer kakav smo mi to možebitni čovjek ako dopuštamo jarosti da upravlja nama, da se žestoko ogorčenje, sve ako je i razumljivo i opravdano, preobrazi u, možemo si i to predočiti, neobuzdanu srdžbu, i da nas zamišljeni gnjev posve obuzme pa nas stisne snažno poput kakve paste, pa smo tada, nije teško zamisliti, izvan sebe, i evo već nas takve ogoljene obuzme mahnitost, stisne nas poput neke tube, poput paste za zube, pa iscijedi iz nas psovke bit će toliko oštre i užasne zbog kojih nas evo još/već i sada muči grižnja savjesti mada se ništa od toga nije dogodilo, barem ne zasad - i tako dalje, da ne govorimo što sve još tu može biti, ma sve moguće i nemoguće.

No dosta maštanja. Prestanimo daviti, bolje mi lijepo ponudimo na uvid druga djela Kircherova, to jest naslove, da se još malo naužimo ljepote koja se tu nalazi. Znam da ja hoću, ako već nisam.   

Samim time, budući da smo voljom ovog teksta sada jedno, sudbina vam je zapečaćena. To i ne mora biti loše, iako ćete se zbog mene i moje malamatiyye prije ili poslije naći na udaru uspaničenih hrvatskih vjernika. No naučit ćete čak i njih tolerirati, većinu vremena. Nego, kad smo već kod vremena, dosta okolišanja, hajmo sad, ne gubimo vrijeme:

Specula Melitensis Encyclica sive syntagma novum instrumentorum physico-mathematicorum, (Messina, 1638.)

Magnes sive de arte magnetica, (Rim, 1640.)

Lingua ægyptiaca restituta, (Rim, 1643.)

Ars magna lucis et umbræ, (Rim, 1644.)

Musurgia universalis sive ars consoni et dissoni, (Rim, 1650.)

Obeliscus Pamphylius, (Rim, 1650.)

Itinerarium extaticum s. opificium coeleste, (Rim, 1656.)

Iter extaticum secundum, mundi subterranei prodromus, (Rim, 1657.)

Scrutinium physico-medicum contagiosæ luis, quæ pestis dicitur, (Rim, 1658.)

Polygraphia seu artificium lingarum, quo cum omnibus totius mundi populis poterit quis correspondere, (Rim, 1663.)

60.

Usudbene teozofske povjestice

Valentin

Valentin, ranokršćanski gnostički teolog, rođen je u okolici Aleksandrije oko 100. godine. Godine 136. krenuo je pješice do Rima da postane papa. Slovio je za velikog favorita u silnoj borbi i naguravanjima oko naslova novog kršćanskog pontifeksa. Nakon što su odabrali drugoga, sav razjaren i obnevidio od strašnog bijesa Valentin se odao kojekakvim heretičkim učenjima i nepoćudnim mislima. Sjećam se da sam prije mnogo godina vrteći televizijske programe naletio na zanimljivu emisiju posvećenu velikoj zagonetci: kako je moguće da je Valentin do Rima hodočastio pravocrtnom rutom, posred Mediterana, katkad pješačeći na dubinama od oko hiljadu i petsto metara. Znači li to da smo suočeni s nekim oblikom hibridnog intelektualca, između ribe i čovjeka, ili su tu neke druge stvari u igri, pitaju se autori, možda čak i intervencija drevnih vanzemaljaca?

Platon i platonizam

Platon je, nikako da si ljudi to priznaju jednom za svagda, po svojim bitnim karakteristikama (ponajviše u kasnijoj fazi života) više neoplatonist nego platonist, osim u svojim ranim djelima gdje je dosta blizak srednjem platonizmu. No ajde vi to glasno recite na rivi navečer, kad se tamo okuplja kojekakav svijet, pa da vidimo kako ćete proći. 



70. 

Dvor u Celebesu

James G. Frazer u znamenitoj Zlatnoj grani piše: Na dvoru kralja Bonija na Celebesu postoji pravilo da dvorjani moraju učiniti sve što učini vladar. Ako on stoji, i oni stoje; sjedi li, oni sjede; padne li s konja, i oni padaju s konja; kada se kupa, kupaju se i oni, a svatko tko se zatekne u blizini mora također ući u vodu, i to u svoj odjeći koju u tom trenutku ima na sebi, kakva god bila.

Čovjek se samo može zahvaliti vašem bogu što nije taj kralj na Celebesu. Zamislite: padnete s prijestolja na dupe pa padnete s prijestolja na dupe. Ali zapravo ne, to pa nestaje ( – (sadržaj koji se nalazi s lijeve strane pa samo se preklopi sa sadržajem s desne strane, i to tako savršeno da je to zauvijek, da ste zauvijek jedno, eventualno u nekom sustavu mišljenja možete istraživati nešto posve drugo, no dualnost će uvijek biti iluzija, što je ipak dobro, no vi ćete tada biti tek hodajući dopplerov efekt ) - ) paf! pa samo padnete s prijestolja na dupe. A ipak niste potpuni, uvijek stršite iz samih sebe, poput preostatka dulje kazaljke koja se poklopila s kraćom točno u šest sati.

Svejedno, nema se više gdje: znate da padnete li uvijek u isto vrijeme padnete sami sobom. Vaši podanici nisu ni svjesni koliko su sretni dok padaju, a zaista jesu sretni što padaju, jer uvijek padaju s nekim vremenskim odmakom u odnosu na vaš pad, pa tu za njih ima mjesta kontemplaciji, sve, o svemu, sva, o svačemu, recimo o vremenu, koliko im je samo trebalo da padnu, o estetici, jesu li lijepo odjeveni dok padaju na dupe, o eleganciji, na koji način su pali, o epistemologiji, jesu li sve to skupa znalački izveli, o humoru, je li bilo smiješno, o ljubavi, voli li vas doista vaš dvor ili vas se samo boje dok im se dupe približava tlu, o ovome, ovo, o onome, ono. Dakle, razno. A vi ne možete gledati sebe onako kao što možete gledati njih. Oni su vaše izgubljeno Zrcalo jednostavnih duša: vama su oni mnogo zanimljiviji. Realno, i jesu. (To jest, bili bi da jesu, bili bi vama, da jeste. Ali niste. Tu ništa nije realno, a ni drugdje. Da jesu, bili bi vam zanimljiviji, da jeste). Vi sebi baš i niste, vi sebi baš i niste.

Ja imam savjet. Moguće rješenje.

Riješio sam da vam ga došapnem, savjet, šapnut ću vam ga naoko tajnovito, kako je već i red u periodima šapta, šapnut ću vam onako kako sam odlučio da šapnem, na način na koji to već savjetnici kamena srca, bilo ljudi bilo utvare, čine. Priđite. Sjednite pored mene, i opustite se ako možete, no prije svega dobro upamtite, a poslije možete zapisati to što ste čuli, vi ili vaši preci, meni je svejedno, sada ili za dvanaest stotina godina, potpuno je isto, isto je:   ::     :::   ::::  :::: ::: : :

Poooo
(Bit će sve u redu.)
                            guuuu
(Bit će sve u redu.)
                                                  biiii
(Kako god da okreneš stvari...)
                                                                           teeee
(baš sve, sve na svijetu, sve će biti u redu.)
                                                                                                  iiiih                                             
(Nevene Svilaru)

P.S. Uberite još ovaj plavi cvijet, ako ste od onih koji beru. Uberite Plavu ružu, ako...   ...     ....afričku.