No Aloha

Hova repül az ifjuság?
                    Dezső Kosztolányi, Űloi-úti fák

Saw it on a wall: Motherhood means mental freeze
                    The Breeders, No Aloha

Postoji stanoviti fašizam breedera, bez sumnje, no on je počesto nemjerljiv s fašizmom onih koji proklamirano lišavanje breederskog nose kao flagelantski znamen, mensonovski tattoo natandrčen na čelo manifesta vlastite duše. Taj purpurni stav purpurnih velikodostojnika jedini je koji se ne nosi skrušeno i smjerno kao ostale insignije velike časti i žrtve na zemlji, već upravo suprotno – silovit je to izboj strasti koji odudara od ustaljenih manira što nakon godina treninga obujme čitavu ličnost, glas, stas pa i samu fizionomiju zemaljskih pastira.

Popovski manirizam nalik je odsjaju kinetičke energije sabijene u naoko slabom ljudskom tijelu, a zapravo kontejneru neizmjerne siline koji bi, da postoji prigodni šperhakl, skeleton key za naš skelet i tkivo, otključao snagu grozda hidrogenskih bombi – taj manirizam se u pravilu gasi i nestaje mu svaki trag kada se dođe do jedne teme.

... abortus... -!-

U sekundi pukne čep pjenušca strasti i oslobodi se sva silina i izlije bujica iz tajnog bazena u skrivenoj groti u koji su zbog samonametnute pastirske skrušenosti kapale kapi potisnuta gnjeva: s katedre se na zadivljeni narod obori snaga života, vitalističko čudo transfiguracije, te dođe do ukazanja mastodonta koji brzinom munje odmjeni blagoglagoljivog besjednika i uzurpira čitavu njegovu ličnost. Pogrbljenost nestaje, kičma se u hipu izravna poput šibe u ruci učiteljevoj što se sprema dobro prebiti neposlušno derište, negdje tamo u Gornjem Tirolu oko 1920. godine. Gromoglasje zatutnji lađama i bi k`o kad žetelac žito hvata, a ruka mu žanje klasje.

Ta strast samo je odsjaj ljubavi prema životu. Ljubavi prema čovječanstvu. Prema životu.

***

Genijalni mađarski pjesnik Dezső Kosztolányi u svom romanesknom remek-djelu Anna Édes iz 1926. ovako piše o ljubavi prema čovječanstvu u dijalogu doktora Movisztera i savjetnika pri ministarstu Tatára:

- Vi naime volite čovječanstvo?
- Ja? Zapravo ne.
- Molim?

- Ne volim ga jer ga još nikada nisam vidio, jer ga ne poznajem. Čovječanstvo je apstraktan pojam. Pogledate li malo bolje, gospodine savjetniče, vidjet ćete da svaka protuha voli čovječanstvo. Sebičnjaci, oni koji ni rođenom bratu ne bi dali krišku kruha, podmuklice… njihov je ideal čovječanstvo. Vješaju ljude i ubijaju ih, ali vole čovječanstvo. Prljaju obiteljske svetinje, tuku vlastite supruge, ne brinu se o vlastitom ocu, majci ni djeci, ali vole čovječanstvo. Od toga nema ništa zgodnije. Na koncu, to ni na što ne obavezuje. Nitko mi nikada neće doći ususret i predstaviti se kao čovječanstvo. Čovječanstvo ne traži kruha, ne traži ni odjeću, nego ostaje na pristojnoj razdaljini, u pozadini, s aureolom na uzvišenom čelu. Postoje samo Petar i Pavao. Postoje ljudi. Čovječanstva nema.

***

Sve one povorke breedera, šetnje za život, hodanja za srce, promenade za čeljad, koracanja za embrija, pješačenja za fetuse, sve to radi se iz velikog čovjekoljublja, jer ljubav prema bližnjemu, pa i potencijalnom bližnjemu, najveći je dar koji nam je s neba poklonjen, i kao takav ima djelovanje snažnog koagulanta pa ćemo se primiti za ručice i pješačiti sve ako i ne volimo dirati prljave ruke bližnjeg svoga, a i pješačenje nam je brat-bratu mrsko. Hodat ćemo za nadu, za čovjeka, za ljubav, za Boga, za istinu – hodat ćemo afirmativno, kazat ćemo da neabortusu, ići ćemo koliko treba dok se naš pješački akvarel ne raskvasi u plavičastom sutonu, dok se ne razlije zlato dana i centrifugalno nas raznese i odnese u mističnu kanalizaciju apstrakcije.

***

Evo što je Anaïs Nin zapisala na dan svoga abortusa, 21. Kolovoza 1940.

"Odvajanje nije lagano. Otrgneš od sebe djelić svoga mesa i krvi. Tom dubljem razdoru dodana je i patnja i mučenje, potraga za liječnikom, borba protiv eksploatacije, atmosfera podzemnog krijumčarenja, reket. Abortus je pretvoren u poniženje i zločin. Zašto bi trebao biti? Majčinstvo je poziv poput svakog drugog poziva. Trebalo bi biti pitanje slobodnog odabira, majčinstvo ne smije biti nametnuto ženi."

Majčinstvo nije mental freeze, nije lobotomija. Prisilno majčinstvo jest. Prisiljavanje žena na izvršenje njihove prokreativne funkcije je odavno društvena datost. Društvena lobotomizacija je moto, smisao života, mali fen koji uporno bruji i pokreće dušobrižnike svih naroda i narodnosti, ne samo država koje su se predale u naručje majčice crkve. Lobotomizirani su muškarci i žene, i greška je misliti da su muškarci ti koji žele upravljati ženskim tijelom. Kontrola tijela je početak fašizma. Taj fašizam ne mora nužno biti društvene prirode. Tu bi se čak mogli složiti s Camille Pagliom koja kaže:

"Oduvijek tvrdim da priroda ima veliki plan da tjera sve vrste na prokreaciju i da je naše pravo, čak i dužnost kao racionalnih ljudskih bića, usprotiviti se fašizmu prirode. Sama priroda je masovni ubojica koja često radi strašno okrutne eksperimente i osuđuje deset tisuća na smrt samo kako bi jedan zdravi mogao živjeti i razvijati se".

I to je tangencijalno čudo crkve i prirode.

***

Pitanje abortusa samo je lakmus društvene slike. Pitanje abortusa ne bi uopće smjelo biti društveno pitanje. Otprilike onako kao što ginekološki kongres ne bi trebao biti pod svečanim pokroviteljstvom katoličke crkve. Ustoličenje pitanja abortusa kao 'društvenog pitanja' dođe nešto poput vjetrulje, malog vjetrokaza koji pokazuje odakle puše, iako je u pravilu sasvim jasno odakle dolazi hladna fronta.

Javni diskurs nakon toga preuzima funkciju društvenog anemometra kojim će se s priličnom sigurnošću moći odrediti kako će se to pitanje pentrati na stablu važnosti, pa i kada će ući u politički sleng kao opće mjesto, nakon čega se pretače u automoto diskurs, pa velikom brzinom uleti na autocestu društvenih prioriteta i počinje nemilosrdno pretjecati druge probleme od javnog interesa.

Kada se dođe do toga stadija, ovom 'pitanju' može se staviti soli na rep. Ono je tada ustoličeno kao 'pitanje svih pitanja', pa i doslovno postaje pitanje, i to ključno, političarima na javnim televizijskim debatama, početak i kraj svakog rentanja ostrašćenih župnika za oltarom, vojnih biskupa, pomoćnih biskupa, biskupa i nadbiskupa. Na našoj imaginarnoj autocesti ovo pitanje svih pitanja pretvara se u kolovođu, predvodnika, ono postaje neka vrsta safety-cara, onih automobila koji u utrkama Formule 1 izađu na stazu nakon veće nesreće, i svi bolidi duplo brži od našeg autića moraju stati u red iza njega, militi i čekati da se safety napokon makne sa staze.

A maknuti se sa staze neće nikada. Naš autić postaje motor podjele, šampion binarnog, rastvarač boje života koji svodi sve na crno i bijelo, i tako do kraja, do apokalipse, do ciljne crno-bijele zastave postojanja.

Metamorfoza tog 'pitanja' u političko pitanje samo je završni stadij, posebice kada govorimo o zemljama niske razine građanske kulture, ili antemurales državicama kojima se zadnjih godina pod prijetnjom najezde raznih barbara upalio kôd koji se pogrešno činio atavizmom, pukom sablasti neke imbecilne povijesti, historijskim slijepim crijevom. I tada dolazi do trenutka ljepote, kada se to slijepo crijevo poput gusjenice pretvara u najljepšeg leptira, u ovom slučaju u debelo crijevo, u koje se zatim slijevaju rijeke prekrasnih društvenih ekskremenata, balastnih voda građanskih utvara, suprafluidne dražesti koje radosno teku i valjaju se i teku i plove sve bliže svome cilju, izlasku iz nutrine duhovne pustoši i u radost, slavlje, purpurno-plavičastu omađijanu nirvanu veličanstvenih slapova.

A što u njem znači naša mala kap? Apsolutno ništa.

I tada će biti prekasno za poklik no pasaran! U najboljem slučaju možemo reći no aloha. Može li nas utješiti činjenica da smo znali što će se dogoditi? Da znamo što nam se događa dok slušamo krasnu socijalnu mazurku? Kada se i nama to dogodi, a dogodit će se jer se već događa, tada ćemo samo moći reći,

"Saw it on the wall." Vidjeli smo što će biti. Jer je bilo napisano na zidu. Šteta što ovaj kalk ništa ne znači na našem jeziku.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).