Kurve, svetice, kemičarke, vještice

Napomena:

Odnedavna aktualizirano pitanje sistematskog nasilja nad ženama poslužilo nam je kao neka vrsta poticaja za kratak esej o književnicama koje su njihovi muški kolege smatrali vješticama. Međutim, nedugo prije objavljivanja spomenutog teksta slučajno smo naletjeli na zanimljiv esej (kako sam autor navodi, "marginaliziranog" i "igrom slučaja" konstantno "prešućivanog" ) hrvatskog pisca i konzervativnog mislioca mlađe generacije Marcela Baadera, koji se na portalu Izvrsnost.hr pozabavio upravo tom temom. Kao jedan od naših najneobičnijih književnih povjesničara (Baader bez sumnje jest jedan od najboljih poznavatelja antičkog romana i starije erotske književnosti, kao i Krleže), autor je svoja promišljanja potkrijepio brojnim primjerima, ponajviše u razdoblju od starije grčke do ranonovovjekovne književnosti, s posebnim naglaskom na relativno slabo poznato područje koje možemo kategorizirati kao fenomen 'spisateljica-kurtizana'. Uz autorovo ljubazno dopuštenje objavljujemo njegov sastavak, no zbog duljine ne u cijelosti, već u dva dijela. Prvi dio posvećen je grčkoj i rimskoj književnosti, dok ćemo u drugom dijelu čitati o renesansnim primjerima.

Booksino uredništvo ne dijeli nužno iznesene stavove autora ovoga teksta.  

*

KURVE-SVETICE

Vraga ne jebi, nit' ga kući vodi.
(Narodna poslovica)

Na početku nadaje mi se nužnost objašnjenja onih sila što su me upogonile da ispišem redke koji slijede. Književnost u svojoj sveukupnosti jest kano popudbina totaliteta. Ona obećava namrijeti nam beskrajlje spoznajno. Čestitu čovjeku je, međutim, jasno da neke od tih 'spoznaja' valja odmah odbaciti i pritom odmahnuti rukom pokretom punim prijezira. Nameće se nužda da književna ruža vjetrova bude uređena i usredsređena, te da se ta vektorijada oblikuje prema određenoj jasnoći, kako bi preuzela lik moralnih silnica, a nas, čitatelje, obradovala ispravnim sadržajem što obogaćuje i krijepi dušu. Zato su čestiti znanstvenici dobili u zalog škare teoretske, da okljaštrimo izrod, da uklonimo kukolj i nepotreblje koje je tu da zbuni, uplaši i zavede čitatelja. Eto ti razloga zašto ovaj tekst posvećujemo piscima, a pogotovu spisateljicama, što nam daruju naramak takovih neželjenih spoznaja. Tu smo da upozorimo na njih. Danas je to važnije no ikad. 

Naime, i sami smo svjedoci kako se svijetom šire 'neke nove ideje'. Propast feminističkog pokreta, očito je svakomu dobronamjerniku, pobudila je stanoviti žar, a zapravo mrtvački tremens poraženih, te bukačke družbe kozmopolita i 'progresivnih'. Ta je družba ista ona koja promišlja o 'ravnopravnosti' i 'jednakosti' (a mi Hrvati barem imamo podosta iskustva s takovim borcima za načelo jednakosti, pa s vragom tikve više sadit' nećemo). Nije samo lezbijska hekatija ta koja dreči i reži odašiljući proglase mržnje i zla. O, imaju one i svoje muške zatočnike. A tko je taj muž koji podržava rat protiv sama sebe? To nit znamo, nit nas je briga.

Mi ćemo samo kazati: neće ići brajko moj! Svoju si kartu odigrao, u talonu prijezir pokupio.

****

Žene su vještice, pogdjekad čujemo, što u ponešto opuštenijim prilikama, što u raspravama učenijih duhova. Iako u takovim prigodama nerijetko odobravamo i smijući se podržavamo autora te izjave - a kadikad možda i sami prisnažimo ponekim dometnućem duhovite prirode - ipak se ne možemo u potpunosti složiti s navedenom tvrdnjom. Poopćavanje takovoga tipa može nas lako odvesti na krivi put. Narodi koji poznaju vrijednosti stoljetne uljudbe uzdaju se u vlastito iskustvo, a ono nam nadaje važnost dobre, ispravne i zlom neukaljane žene, potrebne da bi društvo bilo zdravo, da bi cvjetalo i razvijalo se. Kao takova, žena se nameće kao temelj izvrsnosti svake obitelji, makar i iz sjene. Žena je potrebita, no sveudilj potrebna.

Međutim, ne bi bilo posvema neispravno kazati da pokadšto ženskadija, prirodnim stanjem stvari slabijih moralnih uvjerenja od muškoga roda, nije (štono se kaže) vragu nemila upravo zbog manjkavosti dublje i iznijansiranije duhovne prirode. Zbog toga su u pravilu upravo žene, a ne muškarci, okrenute smrdonosnomu svjetonazoru, to će reći vještičarenju kao načinu života, što gdjegdje ide i uz razne tribadne prakse i ostale protuprirodne blude.

A među tom hekatijom i lezbadijom ima i onih što su se raspisale o svojim nastranostima, pa ih se danas sladi časnim naslovom književničkim.

Te nesretne trljavice možda raspiruju maštu onih zlosretnika koji kade sebi slične, i guču nad pomodarstvom obijesnih. No i njihov će sat otkucati, i oni će pod kukavicom zakukati. Htjeli ne htjeli, i njima nam se valja pozabaviti, jer "izvor ne izvire radi vode, već radi jaganjaca".

Objasnibdenost takovih značajki nadaje se sama u se, štono se veli, međutim o tom potom.

****

Ponovimo još jednom, nisu sve poganice što su se pera latile zlosretne vještice i mrziteljice smjernog života i pravde. To ćemo i dokazati, pa nek se feministkinje zlopate, kako koja želi!

Kad god nam se neka pomodarka i njihova milomudna bratija krene šepuriti uz pripomoć nekih njihovih (bogzna kakvih) književnih ili filozofskih primjera hvaleć kakovu vjetropirku kao primjer književni, mi ćemo odgovoriti našom ispravnicom kao protuprimjerom. Jer, ne zaboravimo, mi smo ti koji imamo pravo, iza nas stoji istina i vrlina, a iza njih grijeh, i zato na svaku njihovu kartu ćemo mi imati asa u rukavu. Na svaku njihovu poetesu-trljavicu s dalekog otoka egejskoga mi ćemo odgovoriti nekom bogougodnicom, što će poškropiti toplom vrlinom njihova zlosretna djela i prepredenosti i tako ih učiniti ništavnima.

****

Kulturni europski narodi, i to u sferi totaliteta, od najboljih duhova do priprostih pastira, oduvijek su znali da žena ima veliku vrijednost, da je ona ključanica koju je mužu otključati. To su znali i najkulturniji od poganih.

Eto ga Juvenal svojom Cynthiom slavi vrijednost ispravne, mužu odane žene.

Vrijednost žene slavi i Plinije, koji nam sladi vrlinu jedne Quadratille, ideala jedre i lojalne ženske.

No to su primjeri iz literature, a mi nećemo zalaziti dublje u tu prirodu. Mi se držimo historije, a ne histriona, pa ćemo poći dalje, u inat modernima.

Nalazim i više nego prigodnim ovu peripatetičku promenadu duhovnoga počela započeti Perpetuom, bogougodnicom vrijednom osobite pozornosti.

****

Pravednica: Perpetua

Perpetua i Felicita, kartaška plemkinja i njezina vjerna ropkinja, živjele su u trećemu stoljeću, razdoblju u kojemu su pogani krvoloci svakodnevno proganjali kršćane i bacali ih u tamnice, da skončaju kao hrana zvijerima. O Perpetui i Feliciti imamo sačuvano vjerodostojno izviješće u knjizi Acta martyrum. Sastavio ga je, prema tradiciji koju nećemo propitivati, Tertulijan, slavni ranokršćanski pisac.

Rimski je car u to vrijeme bio Septimije, mrzitelj svega kršćanskoga. Žrtvama su se jednoga dana našle upravo Felicita i Perpetua, zajedno s još trojicom kartaških kršćana: Saturninom, Revokatom i Sekundinom. Svi su oni bili katekumeni. U istoj je tamnici, međutim, bio zatočen i njihov vjeroučitelj Satir, koji je tako dobio prigodu dovršiti obrede konverzije i krstiti ih sve redom, te im tako osigurati najispravniju popudbinu ususret nadolazećeg sučeljavanja sa strahobalnim kušnjama.

U dugim je satima zatočeništva Perpetua zapisivala svoja sjećanja, strahove, žal zbog djece koju ostavlja na milost i nemilost progoniteljima, no ponad svega radost i ushit što može žrtvovati sebe samu za Spasitelja. Te su stranice stigle i do nas. Iako malobrojne, ganuše čitava pokoljenja kršćana.

****

Babica pravednica: Felicita

Felicita, ropkinja-babica, koja je bila trudna te već gotovo pred porodom, imala je priliku izbjeći mučeništvo, ali se molila da može roditi na vrijeme, kako bi se na dan mučeništva pridružila svojim prijateljima. Imala je sreće, takorekuć, jer je rodila sina točno dva dana prije vlastita smaknuća pa je i on mogao poći na putovanje s rodiljom pravednicom. Kada su je zatekli kako se u tamnici muči i povija u porođajnim bolovima, vojnici je obasuše najgrubljim porugama, kako je koji htio: "Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona im na to otpovrne kako sada trpi sama, dok će u mučeništvu trpjeti Krist u njoj. Vojnicima je dobro odrezala, pa oni otiđu sve u čudu i razjareni, ni sami ne znajuć zašto!

****

Babica nesretnica: Salpe

Grci, uljuđeni, istina, ali i pogani kakvi već bijahu, prizvaše zlosreće sami na se, među ostalim i zbog krivde u srži vlastita svakodnevlja. Pseudo-Demosten je u 4. stoljeću prije Krista ovako na sudu zborio: "Imamo prostitutke radi zadovoljstva, ljubavnice kako bi nam pružale dnevnu njegu, a supruge kako bi nam rađale zakonitu djecu i bile vjerne čuvarice našeg ognjišta." Ako je tako bilo u Ateni, o Samosu, toj antičkoj prokletinji, ne treba ni govoriti. 

Svim poznavateljima grčke starine već sam spomen grješnog otoka Samosa, kojeg u tomu kontekstu nadvisuje samo Lezbos, dovoljan je za povisoku dozu nezadovoljstva i moralne indignacije. Na tom otoku su u predhelenističkom razdoblju podizane i obučavane najcjenjenije, a samim time i najskuplje kurtizane (grčke hetairai). Prostitutke su u antici bile razvrstane prema kategorijama, pa su tako na dnu hijerarhije bile puke uličarke, pornai (πόρναι), kojima ime potječe od riječi 'prodavati' (πέρνημι), najčešće robinje u vlasništvu svodnika pornoboskosa (πορνοϐοσκός), njihovih pastira, kojima bi nakon sramnog akta plaćale ranije utvrđeni postotak od ostvarenog prihoda (davanja su, manje-više, bila oko sto posto, ovisno o prilikama). 

Samoćanke, hetere koje su se smatrale povlaštenim milosnicama, podizale su nos na ostatak branše, nadmene kakve su već bile. 

To što smo na Samosu, znači da je i Lezbos blizu, kao što Gomora priziva Sodomu. A Salpe sa Samosa bijaše prava istaknica i reprezentica tih otoka naslade. Sa Samosa, a duhom ujedno i s Lezbosa. Babica, a iskvarena. Treba li, uostalom, dodati išta pripomeni drugog znalca u tim pitanjima, Pseudo-Lukijana, koji je u svojim Erotes opisao u detalje Salpino korištenje elongirane privezne nasladnice za svoje tribadističke rituale i razne nemile opačine protuprirodna počela.

A ako ne vjerujete Pseudo-Demostenu i Pseudo-Lukijanu i njihove komentare smatrate poluistinama, možete se posavjetovati s Marcijalom, koji je opisao Salpe kao kurvu što krastavcima sodomizira nevine dječake, tuca djevojke, uživa u vulvolizu i podiže utege.

Mišljenja sam da će svak onaj što je dosad i sumnjao u istinitost navedenih optužbi i smatrao ih pukim insinuacijama i objedama nakon ovoga znati da je Marcijal govorio istinu. Jer, imamo i sami oči, svjedočimo provokacijama današnje lezbadije što skakuće okolo mišićavih bicepsa, sveudilj s kratkim dječačkim frizurama, nastojeć time poniziti pristojne građane i dignuti im živac.

Neka samo pokušavaju, neće im to proći. Izreka kaže "što kolijevka zaljuljala, to motika zakopala", pa nek' shvati to kako tko hoće.

Usprkos svemu, mi čestiti ljudi tražimo dobro u svemu, u svakoj stvari što ju je Bog položio na razmotani ćilim našeg znanog svemira. Pa tako i u ženi.

KNJIŽEVNICE ČAROBNJAKINJE

Pravednica: Melissa   

Ima li bolje i vrjednije žene od Melisse, poganice pitagorejke koja je naslućivala opasnost od malenih nestašluka. U pismu što ga je odaslala svojoj prijateljici Cleareti, Melissa je medenim ali čvrstim dorskim dijalektom opisala ono što je smatrala najvažnijim od vlastitih uvjerenja. "Ponajprije smatram sljedeće, da od svih vrlina na ovome svijetu žena mora poznavati onu ponizne skromnosti. To se najbolje očituje u poštivanju svoga muža, u odanosti i pokornosti."

Zbog takova čestita opažaja neki suvremeni mudraci krenuše opanjkavati Melissu i njezina stajališta kao puki izmišljaj, to jest da je Melissa pseudonim nekog muškog autora. Mišljenja sam da smo ovdje suočeni s tendencioznim pseudo-znanstvenicima, pukim bezveznicima na koje ne treba trošiti riječi, sve su već o sebi sami rekli.

Zlosretnica: Kleopatra Alkemičarka

O Kleopatri Alkemičarki bi možda najprimjerenije bilo reći da je jedna od četiri 'filozofa' starine što poznavaše takozvani kamen mudraca. A ja bih na to samo dometnuo da je ova nesretnica poznavala i još nešto, ali neću iz principa, a i da dokažem princip. Naime, učeni duhovi u nas već su stradali zbog dometnuća takova soja, pukih humornih proplamsaja koje hekatija i 'progresivna' sorta bez smisla za veselje nije našla smiješnim i pronicljivim već su se svi odreda našli uvrjeđenim. Ti znalci i 'intelektualci' koji nisu ni čuli za Fausta Goetheova a kamoli da bi ga znali napamet, bili su jako povrijeđeni. A mi ih nećemo povrijediti, jer pazimo na dobrobit i takove sorte. A i ima tko će se već pobrinut za njih, te mrzitelje bez duha i duše.

S đavlom došlo, s đavlom pošlo.

Zlosretnica: Fabulla

Galen je u nekoliko navrata citirao Fabullu i njezine pripravke. Ova 'medica', liječnica iz drugog ili trećeg stoljeća bila je Afrikanka, a njezini pripravci i čarobnjaštva potiču nemila prizivlja u našemu duhu. Treba li uopće govoriti da je bila heroina sufražetkinjama koje su isticale njezino poznavanje medicine.

Pravednica: Fintija

Fintija je odista bila pošteno i dobro čeljade. U svojim, zahvaljujući vrlom Stobeju (je li ovaj kršten ili nije, pitanje je kojem ćemo se posvetiti drugom prilikom, ali smatram da u njegovu čestitost sumnjati ne trebamo) sačuvanim tekstovima, također pisanim dorskim dijalektom (o razlici između dorskog, muževnog, dijalekta i ženskastog, 'modernog' jonskog jezika, sjetit ćete se, u mnogo smo navrata raspravljali) raspravljala je o odnosu muža i žene. Ispravno je zaključila kako je za ženu najvažnija poslušnost i smjernost, i kako svoje čari mora podijeliti jedino i isključivo sa svojim suprugom. 

Treba li uopće pripominjati da su se javili dušobrižnici koji tvrde da je ove traktate iz trećeg stoljeća prije Krista zapravo napisalo muško pero, jer im to nadaje stil, napose arhaizmi što ih žensko pero koristilo ne bi.

Toliko smiješno da ni poruge vrijedno nije.

Zlosretnica: Diotima od Mantineje

Možda vam ona ječi u duhu kao poznata i zbog okorištaja njezinim imenom pisca Roberta Musila u njegovom zamornom 'remek-djelu' Čovjek bez svojstava. Poznavatelji grčkog odmah će naći korijen njezina imena u riječi mantis, što će reći 'proročica' ili 'vidjelica'. To nam snažno ukazuje na to odakle nam ona dolazi.

Zlosretnica: Marija Židovka

O njoj mnogo znamo, ali bolje nam je da ne znamo. Reći ćemo samo da je u pitanju neka vrst Marie Curie starine. A tko i što je Marie Curie, ne moramo mi ni govoriti ni osporiti, ta je sama o sebi sve rekla, kad je upropastila čestitog oženjenog kolegu fizičara razorivši mu brak i okaljavši njegovo časno ime.

U sljedeću kategoriju uvrstit ćemo tek poznate milosnice koje su se bavile književnim radom. Već ta činjenica unaprijed obespješuje samu pomisao na daljnju kategorizaciju, napose onu u ćudorednom ključu.

KNJIŽEVNICE MILOSNICE  I BOGOUGODNICE

Zlosretnica: Philaenis sa Samosa

Ova je hetera autorica notornog priručnika za blud, najpoznatijeg u starini. Bila je nezasitna ženska, pa Marcijal, slavni pjesnik kojemu nemamo razloga ne vjerovati na riječ u jednomu epigramu ovako prikazuje bludnu babuskaru:

"Ta klitava pipavica sodomizira momčiće, i s više jara negli muž svojim nabreklim prutom, iztucava grozomornom ukrudbenom protezom jedanaest djevojaka dnevno, divljački."

Pravednica: Faltonia Betitia Proba

Njojzi smo već posvetili više naših obraćaja. Sjećate se možda moje besjede nepoznatim krivcima poradi nestanka grobnoga mjesta ove velike ispravnice u Vili Borghese, za kojim sam tragao u svojim putešestvijama po Vječnome gradu. Proba nam je dobro znana kao možebitno prva od u književnu povjesnicu ubilježenih kršćanskih pjesnikinja. Autorica je znamenitih Cento Vergilianus de laudibus Christi, koje su 'književni historiografi' napadali kao puko preslagivanje Vergilija i neoriginalnu besmislicu gdje se samo ponegdje umetnulo ime Spasiteljevo. 

Na te njihove zaključke ja ću toj družbi znalaca dometnuti: bolje vam je izrod naživo, nego iskop namrtvo. 

Pa da vidimo tko će se naći povrijeđen. 

***

Zlosretnica: Cornificia

Učeni duhovi koji nisu čuli za ovu pjesnikinju što je propjevala u vrijeme izdisaja Republike - dok su časni muževi plovili i lovili se Sredozemljem natječući se za primat nad imperijom u nastajanju - zacijelo su čitajući Katula naišli na ime Kornificija (Cornificius), učenog poete i prijatelja velikoga pjesnika. E, baš je taj pogani Kornificije brat naše Kornificije. Zašto je smatramo zlosretnicom i vješticom kada za to nema dokaza, osim izruge i podbadanja jednog nam Boccaccia? Treba li boljeg dokaza od govorkanja da su Kornificija i Kornificije, nakon što je ovaj postao pretor i augur, promatrali ptice po cijele dane, i na taj način proricali budućnost. Struktura jata tim je poganima ukazivala na ono što se dogoditi ima, al' zanimljivo je, ptice im nisu prišapnule što će se dogoditi na drugom kraju imperije za par desetljeća, u jednoj skromnoj kolibici.

A i tko zna što je to dvoje pogana radilo kada bi se našli u zamračenoj sobi svoje ljetne rezidencije? No za takve procjene, sve da su i opravdane, ipak nemamo pravih dokaza.

Ako vam sve dosad navedeno nije dovoljno, evo još nečega, da prisnažimo i utvrdimo ispravnost našega stava. Kornificiju je sladila Laura Cereta, renesansna protofeministica i mrziteljica muškoga roda. 

Dobrotu i čestitost ćemo teško naći u radu poznate humanistice Laure Cerete, sve da je i tražimo snažnom svijećom kao u slika Georgesa de La Toura. Njezin pogled na poredak je mrk, mračan i tužan, kao u nokturalnih prikaza jednoga Correggia (a i o njem smo uostalom već iskazali naše mišljenje u jednome od prjethodnih obraćaja na našemu vrlome portalu, kako na zamolbu čitatelja, tako i glavnoga urednika). Ona je poznata kao jedna od kvatročentističkih 'feministica', prije svega poradi svojih pisama što ih je odašiljala kud koje je stigla. Brbljiva žena reći ćete s pravom, ali zanimljivo je da brbljiva nije bila nakon što se udala s 15 godina za čestita i trgovini vična Venecijanca Pietra Serinu. "Napadaš me zbog ljenosti i optužuješ poradi moje prolongirane mučaljivosti, kao da sam optuženica na klupi. Gledaš na me kao da sam osoba koja bi radije slala pisma neznancima a tebe zanemarila i zaboravila na potrebe tvoje, a ne shvaćaš da te smatram časnim čovjekom, čak i više od drugih učenih ljudi." Nije čudo da su feministice baš takvu osobu, koja je bezobrazno čkomila na čestite upite svoga supruga i odgovarala mu kada je nitko ništa nije priupitao, odabrale kao svoju predčasnicu, prvoborku za njihovu stvar. 

Pravednica: Sulpicia (mlađa)

Ovu je pravednicu sladio Marcijal, prije svega poradi njezine vjernosti i ispravnih pogleda prema bračnome odnosu. Sulpicia je pisala poeziju jambičkoga sloga, ponešto eksplicitne naravi, no opak ispravna počela. Njezini stihovi "potiču djevojke da svoj stid nude isključivo svome suprugu", te da "priliči da njihova ženska priroda biva bušenom isključivo prirodom suprugovom, prigodice!"  

***

Završit ćemo šetnju antikom opet našom, već prjethodno spomenutom, vrlom i čestitom ispravnicom.

U ovo tužno vrijeme kada sve dobro, ispravno i čestito putuje na jug, dok čitav muški rod proganja i napada roj kukavnih jalovica, opterećenica i kompleksašica bez insignija, anonimusica bez pedigrea, sveudilj obodrenih gnjilom šutnjom a pokadšto i javnom podrškom svojih muških zatočnika, malo je glasova koji će naći hrabrosti da se suprotstavi tom razularenom koru kastrata, toj mutiranoj manjini, ne bi li im napokon pokazali da neće samo tako ispuniti svoj nakazni plan.

Perpetua je bila sasma prigodno mjesto polaska na naš kratak obilazak, ali vrijednost njezine žrtve, baš kao i simbolična snaga njezina imena, nalaže nam da s njom i dovršimo ovaj kratak četverored, sačinjen od kurvi, svetica, od kemičarki i od vještica.

Marcel Baader

(Drugi dio teksta objavit ćemo u narednom izdanju naše kolumne)