Crn-Bel...

I.

CRN

Zapis znamenitog narodnjaka, pravnika Barutina pl. Posavskog
o tome kako je čitao Jacoba Burckhardta

Čitam ja tako Jacoba Burckhardta, zaključujem štošta, mislim ovo i ono, dakle razno, a onda mi se javi misao, da nije možda autor, nabusit kakav je, malo pretjerao u svojoj oholosti, izdižući se ponad humanista o kojima piše kao da se njima bavi iz jednog jedinog razloga, ne bi li ih prisilio da budu vječno prisutni dok se pred njima hvali.

Ako je tome tako, a o tome još nemam konačan sud, onda moram reći da je takvo ponašanje za svaku osudu. Nalazim pomalo monstruoznom i samu pomisao da ih Burckhardt – četiri stoljeća mlađi od njih, a samim time i znatno upućeniji od svih opisanih renesansnih intelektualaca i humanista – upisuje u postojanje poklanjajući im time kakav takav život samo da se može uzvisiti nad njima dajući mišljenje o svemu i svačemu, samovoljno i odrješito. Kao da svi ti renesansni učenjaci, princeze, slikari, popadija, astrolozi, velmože, pape, ubojice, pjesnici, matematičari, kondotjeri i svi drugi samo zato što su okorjeli u tekstu imaju tek jednu ulogu, da svjedoče piščevu razmetljivom ponašanju. Urečeničeni i ukipljeni kakvi već jesu ima da skrušeno i strpljivo slušaju što to autor govori, taj strašni glas što pljušti kako s visina tako i iz podzemlja, da se nekako nose s grmljavinom što dopire sa svih strana. A pisac, valja reći, odista grmi i sipa znanja lijevo i desno, svud uokolo njihove pozicije u narativnom sklopu. Prisutna imena tako su osuđena da mirno i stojički podnose poredak stvari, bez da preispituju tekstualni kastinski sustav. Ne preostaje im drugo nego da otrpe sva ta mišljenja i ocjene koje Burckhardt nemilice iznosi.

Mozgajući nad knjigom Burckhardtovom, suočen s promišljanjem egzistencijalnih problema tog renesansnog historijskog mnoštva što se razmnožilo tekstom obuze me prava bojazan, neugodna slutnja da kušnjama tog bezbrojnog življa što napućuje te silne stranice nije tu kraj. Skidajući cviker - bez lažne skromnosti moram reći znalački, na način što upućuje na znatnu omudrenost vlasnika serije pokreta koji tvore fenomen skidanja cvikera s nosa - udarim promišljati i razmatrati dodatna pitanja vezana uz likove u knjizi. Pomislih: ta od njih se odista očekuje previše ljudi moji (makar nije bilo ljudi s kojima bih taj pomišljaj podijelio, nisam ja to samo tako tako pomislio i obratio se ljudima kojih nema: ugledna ličnost, čovjek znanja, mora i kada samuje održavati privid da je u društvu, ne bi li i na taj način održao misaoni proces na razini koja dolikuje njegovu intelektu, da ne propadne sa svojih nadprosječnih tračnica po kojima jure vrle i važne misli što ga opsjedaju, da ne završi na nižoj razini, gdje bi se zacijelo stao suočavat s mnogo prizemnijim pitanjima, prikladnijima razmišljanjima bezveznika, nevažnim tricama što krase ljude nižeg i srednjeg obrazovanja)! Jer, pomislite samo, ti nekad važni i ugledni ljudi sada su svedeni tek na svoje ime (mada je i to nešto, nije da nije), prisiljeni da se u tišini i bez prigovora nose i sa zastrašujućom pojavom koja se nadvija nad ravnu ploču u kojoj postoje, da izdrže nekako strašni pogled što šiba stranicom. Bilo bi im možda lakše da znaju da se nad njih natkrilio intelektualni odličnik, utješilo bi ih saznanje da u svome umu njihovo ime sriče čovjek od ugleda. No oni ne mogu biti sigurni u to da ih čita inteligencija! Pomislite samo! Nije im lako.

Tako u gnostičkoj zebnji egzistiraju svi ti likovi koje tješi tek njihova vjera, uvjerenje da će jednom ipak doći do okretanja nove stranice, e kako bi, barem se nadaju, jednom za svagda napustili tu čudnu Knjigu života u koju su utisnuti bez da ih je itko išta pitao. Iščekivanje da ih poklopi bjelina. Uz nadu da neće biti novog čitanja.  

...

Odbacim tu kompleksnu misao, ili se sama rasprši u mome umu, te stanem razmišljati o problemima i pitanjima drugačije naravi – koje sam zbog neznatne važnosti za čitatelja ocijenio nedostojnima podrobnijeg izvještaja, zbog čega ih ovom prilikom nećemo potanko razmatrati. Kad najednom, eto je opet! maločas spomenute misli. One kompleksne, o Burckhardtu i njegovom odnosu prema likovima u tekstu. Ne samo da se vratila, već se vratila jača, silovitija. Gledam i mislim, evo, kako je došla tako će i otići, kao što je uostalom nema tome dugo već bila došla da bi najednom otišla. No, vraga. Ne odlazi nikamo ovaj put ta misao, kompleksna, koja je maltene potpuno ista kao kad me je zadnji put bila nastanjivala. Doduše, iako ista, sve više mi se čini da je drukčija, kao da je šira, pa i deblja, takorekoć sva podbuhla. Ne može, jadnica, da izađe koliko se rasprostrla po umu, istina prostranom, nema smisla to negirati i hiniti skromnost. Posvuda je, jedva da ima koji pedalj koji nije izpopunila.

Uvidio sam da neću biti te sreće kao što sam to bio prošli put, pa da ode kao što je došla, čemu sam, uostalom, maločas i posvetio nešto prostora. Nije mi bilo druge nego da se pozabavim njome, mišlju, da vidim ima li razloga za njezin povratak, i ako ima, pa rekao bih isto tako i ako nema, hoće li taj razlog ikako utjecati na njezin novi odlazak. Obuzmu me razne nedoumice i razne primisli, koje se prije svega tiču pitanja kako i na koji način  pristupiti toj misli i pozabaviti se njome. Dok sam se ja bavio tim stvarima, pripremajući strategiju i buduće poteze – koji će vrijediti samo ukoliko dođe do promjena uvjeta u mojoj glavi – pogledam malo bolje i vidim da je ova nestala.

Umalo da sam se počeo glasno smijati, pomalo zbog iznenadnosti i neočekivanosti ovakvog razvoja događaja, a pomalo i od olakšanja, jer nisam očekivao da će misao, takva nabujala kakva je već bila, ikada otići iz moga uma, toliko sam u jednom trenutku postao pesimističan. No to sve više nije bilo važno te sam se prepustio daljnjem čitanju Burckhardta, katkad odobravajući pročitano, dok bi drugdje znao, valja to otvoreno reći, i prekoriti autora, zbog nekih elemenata koje nisam smatrao dostojnim klasičnog historiografskog materijala. Gdjekad ne bih tek negodovao općenito, već bih nezadovoljan pročitanim prezrivo odmahnuo glavom kao da time želim dati do znanja onome tko me gleda što točno mislim o tom dijelu teksta. To nije bilo potrebno, imajući u vidu da nisam bio u društvu te da sam se svim svojim bićem odao čitanju u samoći, kao što se uostalom i najbolje studira tekst.

Rečenom valja dodati i priznanje da sam čitanje pokadšto, istina u rijetkim trenucima, popratio niskom zluradih komentara, katkada i poprilično žestokih, i to na mjestima gdje sam ocijenio da autor ne samo da ne zaslužuje pohvale, upravo suprotno. Obasuo bih ga tada nizom pogrda, katkad i podosta žestokih, što zbog nezadovoljstva kratkim pasusima, što zbog ogorčenja malo dužim cjelinama, pokatkad čak i na razini poglavlja. Ne libim se priznati da su ti moji komentari zlurade prirode na nekim mjestima imali gotovo satiričku snagu, ponajpače kao plod oštroumnosti, pa mi se čak i učinilo da je šteta da čitam sam i da nema nikoga u blizini, da mu ukažem na ono što sam u svome duhu ocijenio vrijednim takve odluke. Istini za volju, ponegdje su ti komentari duhovite naravi bili vesela i opuštena, a možebitno čak i lakrdijaška počela, pa se nije jednom dogodilo da tišinu rasparam glasnim smijehom, zbog čega sam jednom i za svagda zaključio da je ipak bolje da nisam u društvu drugih, da ne bih morao objašnjavati razloge glasnog smijanja.

Odložio sam Burckhardta, te brže bolje uzeo čitati nešto što sam ocijenio mnogo opasnijom literaturom. O tome, međutim, neću sada, ali svakako hoću jednoga dana, kada vidim da je kucnuo ispravan čas za takvo nešto.

Foto: Jan Matejko, Stańczyk; Wikimedia Commons

II.

BEL