Bedeker iz Dudaela

Kao iskusnog turističkog vodiča priupitalo me jesam li spreman otputovati do zemlje Dudael, e kako bi to rastuće tržište približio hrvatskim turistima, ponajviše onima dubljeg džepa, ali u biti i velikoj većini građana.

Dosta dugo sam nezaposlen – ne računam honorarni posao bivanja parfemom, nimalo zahtjevan gig koji se sastoji od višetjednog čekanja da četa asistentica Jean Paul Gaultiera doputuje u Zagreb, pa čim se sve okupe, odmah pravac sauna; tamo sklopim oči i opružim se te čekam sat dva tri dok mlade magistre (uglavnom su Cagot porijekla, pa i dolaze iz istog kraja, potez od Bordeauxa do Bilbaa) nježno no valja reći i iznimno profesionalno stružu chicharite znoja s moga mršavog golog tijela; tek katkad škicnem na časak samo da se obodrim prizorom tih djevojaka očiju nalik na opal u akciji znalačkog kapanja svog dragocjenog ulova u malene bočice elegantnih, mahom antropomorfnih formi.

Smatram da mogu i moram više od toga u profesionalnom smislu, ne želim okončati tek kao Cassandra i Jean Paul Gaultier. Da skratim, pristao sam na odlazak u Dudael. Potpisao ugovor s ljubaznim zaposlenicima tvrtke Camelot u ušici igle Tours. I eto me sad tu gdje jesam. Valja mi sve istražiti te zatim sam napisati i urediti Bedeker, cijela stvar je u mojim rukama. 

Kada će izaći ne znam, no dok ovo čitate on zacijelo još nije izašao. Iako ni u što više čovjek ne može biti siguran, znam da ćete biti na vrijeme obaviješteni. Na vama je da odlučite što i kako, imate dar slobodne volje pa radite s njim što vas volja. Nego, Dudael… Čini mi se da sam još uvijek ovdje. No moguće je i da sam negdje drugdje, da sam izvan svega, pa i izvan Dudaela.

Već je let dotamo bio neobičan jer su nas putnike koji patimo od pareidolije potrpali u treću klasu aviona, odjeljak s velikim prozorima i staklenim podom kao kod turističkih brodova koji se hvale uokolo nazivajući sami sebe podmornicama pa je svakih par minuta netko od nas pao u nesvijest ili dobio napad panike zbog neprestanih bliskih susreta sa stravičnim oblacima koji stalno prijete. Ja sam ostao pribran, mada moram reći da su oblaci doista bili monstruozni. Nije pomagalo ni što su nam cijelim putem od Zagreba do Kaira puštali jednu te istu pjesmu, zacijelo se zove "Come to me". Neću pretjerati kažem li da smo je poslušali barem 200 puta zaredom.

Snašao sam se pa sam počeo gledati isključivo dolje kroz veliko staklo. Pokoji oblak nije bio smetnja, izgledali su mi kao duhovi poderanih plahti, rastrganih u nekoj drevnoj ekstazi. Nisam nikada vidio ništa slično onome što ću vidjeti narednih sati, dana, godina, tko zna koliko je trajao let. Vidio sam mnogo. Vidio sam mnogo u preletu Cedrove šume u Libanonu koja mi je izgledala kao da i sama juri po karti koju smo odrješito i beskompromisno nadilazili. Vidio sam prava čudesa, ja naime rijetko letim pa vas evo sada molim da mi oprostite ako vam javljam ono što vi nalazite banalnim i prožvakanim.

U Kini smo prujurili niskim nebom dovoljno blizu goleme Bijele piramide pa sam je mogao dobro proučiti, vidio sam da su se posvuda uokolo nje načičkale razne čudnovate građevine, samo jedna od ekscentričnosti ovog posve očito vojnog kompleksa. Posebno mi je fascinantno bilo prelijetanje golemog svetog panja australskih aboridžina, davno posječenog gigantskog kilometarskog drveta Ulurua kojem sam stigao i prebrojati godove, imam i zapisano negdje koliko ih je, ali nije sada ni toliko važno. Vidio sam iz sjajne perspektive i napuštene gradove i krvave astralne portale u Chaco Canyonu u New Mexicu, vidio sam napokon i jezovito opustjeli stari istarski grad Dvigrad iz zraka, što sam oduvijek htio.

Vidio sam još mnogo toga čudesnog, no jednako tako i pustog kao Dvigrad samo još milijun puta gore od toga, pustoš opustjeliju od najveće pustoši. Devastaciju samu. Recimo, vidio sam goleme, a potpuno prazne gradove u Kini, vjerne simulacije gradova poput Londona i Pariza što željno čekaju da ih izpopune milijuni ljudi. Vidio sam i slavni Serpent Mound u američkoj državi Ohio koji je vrvio turistima i to, vidjelo se to već iz zraka, ponajviše scijentološke i wiccanske provenijencije.

Imao sam unikatnu priliku iz savršene pozicije promatrati zbivanja oko nekoliko rudnika smaragda usred prašuma Kolumbije, rudnika naguranih jedan uz drugog, jedan tik do drugog, a razlikovali su se po statuama svetaca zaštitnika na ulazima u okna, pa su neki imali male Kipove slobode kao idole, neki kipove Slobode, neki zečeve čudnih i razrokih pogleda, neki statue Aštarte, neki velika uskršnja jaja, neki Semiramidu, neki Mariju, a neki, pak, ako sam dobro vidio, Ištar. Prava slika raznolikosti. Samo koji metar udaljeni od ulaza u okna cigare su pušili elegantni prvopreprodavači, koji su se isticali od svjetine – vojske bijednih rudara, zatim brojnih paravojnika koji su pucali po našem avionu nažalost propucavši nekoliko mojih suputnika supatnika pareidoličara okončavši im muke, te ponekog seljaka i nešto avanturista željnih avanture – po divnim šalovima od svile što su ih nosili pažljivo omotane oko debelih potkoženih vratova.

Dok smo letjeli iznad moskovskog Crvenog trga pomilovala nas je sreća jer je upravo trajala vojna parada na kojoj su predstavljene rakete iz najnovijeg raketnog sustava Posejdon. Najednom sam uočio gdje jedna od silnih stotina, a možda i tisuća raketa u ovoj svečanoj povorci kao da kreće pomicati njušku, da bi već u narednom trenutku izjurila iz raketnog bacača postavljenog na platformi prikolice velikog i nakaznog maslinastog kamiona i pohitala krupnim koracima u našem smjeru. Teško je reći je li taj raketičin čin bio plod kakve slučajnosti ili ne, no ono što svakako znam jest da sam ja u tom momentu bio potpuno uvjeren u kraj balade. Posve siguran da nas očekuje skori kraj glasno sam uzviknuo "očekuje nas skori kraj!", što zacijelo nisam trebao jer sam time samo značajno pojačao plamen na plameniku panike među ionako odavno potpuno izbezumljenim putnicima.

Međutim, nije nam došao kraj jer je raketa prohujala stotinjak metara od našeg desnog krila i nastavila hrliti prema plaveti sada već noćnog neba, spektakularno iluminiranog titrajućim metamorfnim šljokicama. Pratio sam Posejdona pogledom neko vrijeme, već polako misleći da sam ga zauvijek izgubio iz vidokruga. No tada se začuo zaglušujući tutanj, a mistična zelenkasta svjetlost se stala koncentrično širiti oko centralne točke udara, poput kružnog vala u plitkom moru s dnom od safira. To bi nekoga posve izbilo iz cipela, ne i mene. Zaspao sam. Sanjao sam da sjedim u amfiteatru s rasvjetom koja odaje da se tu događa nešto svečano i velevažno, što nije bez vraga jer je ispalo da prisustvujem času anatomije nekog znamenitog kirurga, s tim da je kuriozitet bio taj da se cijela ta procedura odvijala u vodi, sve uključujući i pokaznu operaciju u akvariju.

Naglo sam se trgnuo iz sna i pogledao dolje, taman na vrijeme da vidim da smo točno iznad Bristola, štoviše da letimo dosta nisko iznad neke stare gotičke crkve i da smo nabasali na vrhunac centrifuge opasnog - black-and-white -  partija. Osim plesača koji su se uskovitlali kao da ih nosi dah idiotskog vjetra mogle su se vidjeti i pojedinosti same arhitekture, a bili smo i dovoljno blizu da uočim kako su se pojedini plesači izdvojili i krenuli prema separeima; oni najrazvratniji završili su u nišama crkve gdje su se odali posvemašnjem razvratu. Mislit ćete da izmišljam no svejedno ću vam kazati, i to posve iskreno, da se jedan od parova koje sam znatiželjno promatrao (kroz prizmu znanja i želje za spoznajom) jer su mi bili nalik na dva smotana mokra ručnika omotana oko nevidljivog štapa, najednom naglo odmotao, te su oboje ljubavnika upravili svoje poglede ne samo prema našem avionu, već upravo prema meni, prostrijelivši me pogledom. Tako ljudi kažu u knjigama, zar ne? Prostrijeliti pogledom. E pa baš su me prostrijelili pogledom. Najčudnije od svega jest da sam odmah znao da poznajem to dvoje ljudi, no ipak sam ostao zaprepašten uvidjevši o kome je riječ. Muškarac je bio ni manje ni više nego stari Tricky, s krvavim tragom oko usana zbog čega je, mada oronuo i nakaznjikav, istovremeno bio nalik malom djetetu kad se potajno našminka. Njegova prijateljica je bila ni manje ni više nego Kylie Minogue, ali mlada i spektakularna Kylie, ona Kylie, ni manja ni viša, Minogue nepremostivih klanaca mojih suterenskih žudnji. Neko vrijeme su me streljali pogledima kada najednom Kylie bez ikakve najave ostavi Trickstera koji je, stariji čovjek osjeti se to i vidi odmah, već tonuo u san.

Potrčala je prema obližnjoj plaži, te došavši do ruba skine krvavu bijelu haljinu te se porine u more kao Venera, mada više nalik na Primaveru, taj zamamni australski san svakog pompoznog wannabe Lucifera Nicka Cavea kroz povijest baš kao i svakog bijednog rozikrucijanaca kroz povijest baš kao i svakog četvrtog poremećenog templara kroz povijest, ili možda svakog šestog. 

More nije izgledalo morski, više kao kontemplacija zelene pikule vodenjarke ili hibrida mjesečarke i naftalinke, poput ishoda najvećeg obreda ceremonijalne magije u čitavoj povijesti tih dugotrajućih dosadnih radnji. Upliv fotonskih torpeda iz stare crkve koja se tresla kao kutija šibica u rukama malog djeteta za učinak je imao drhtavu kaleidoskopsku predstavu predvođenu totalitarnom raskoši legije ubojitih rubina. Gledao sam je, moju prelijepu Kylie – čak mi se na trenutak, bit će zbog umora, činilo da se pretapa u Tori Amos – a ona je gledala mene, promatrao sam je kako me promatra, proučavao divan način na koji proučava mene ispruženog na staklu dok leži ispružena u vodi kao uzorak u formaldehidu, izboj ljepote svijeta, razlivena na postelji od dragog kamenja, tih precioznih jastuka što su nekoć bili mekani blokovi superiornog krvožilnog sustava gigantskih života. A zatim iščezava kao san.

Ostao sam tako pritisnut na staklo sa suzama u očima cijelu vječnost, a sljedeću sam vječnost potrošio pokušavajući se uspraviti, što mi nije polazilo za rukom. Tek je treća vječnost donijela moje odljepljenje, oprezni odmak melankoličnog priljepka od lažne sigurnosti transparentne stijenke. Vidio sam još neke stvari, ali kao da nisam. Na primjer, bijelo-žutu enkrustaciju od skela omotanu oko skeleta zastrašujuće novogradnje, prave arhitektonske abominacije usred apsolutne arhontske pustoši. Treći hram u Jeruzalemu. Spazio sam, recimo, i davno fosiliziranu flotu Atlantide, možda zapečačenu na tlo Čada, a možda i neke druge zemlje, tko više zna; podsjetila me na banalno mistificiranje i lažnu spiritualnost Roberta Smithsona i drugih opsjenara koji su "nešto" u ovom spiralnom svijetu koji njeguje socijalnu stratifikaciju sjena.

Na koncu sam vidio i ono što me, moram to reći, podosta ozlojedilo, baš zabrinulo. Naime, iznad Australije smo prošli tik ponad mračnih litica Cairnsa gdje stoluje gospa Oolana, pa sam se prisjetio tamošnje legende, da onaj tko dođe ne dođe više nigdje drugdje.

„He came for a visit… and stayed forever." 

A onda smo napokon sletjeli u Kairo. Prije toga sam imao prilike iz zraka uočiti da su stotine kvadratnih kilometara egipatske pustinje prekrivene nečime što nije moglo biti ništa drugo doli bezbroj šarenih ručnika i ležaljki. Beskraj pustinje s milijunima načičkanih ručnika tek metar dva jedan od drugog, gdjekad uz dodatak lopatice i dječje kantice pa i velike lopte za plažu. No, ljudi ni za lijek. Grozna pustoš, zastrašujuć prizor. Kad smo se iskrcali iz aviona tražio sam pojašnjenje. Rečeno mi je da je sve donedavno čitava pustinja bila ispunjena milijunima duša, što muslimanskim vjernicima što pobornicima kundalini yoge, baš kao i slovačkim i engleskim turistima te putnicima treće dobi iz Nižih zemalja. No, jednog jutra su netragom nestali. Prema nekim teorijama, harvestirale su ih armije preprodavača robova iz Libije te posebice iz Mauritanije. Bizarno, pomislih, no nisam imao vremena da se više posvetim tom pitanju jer me čekao stari američki školski autobus koji me imao odvesti put Dudaela.

Bio sam već posve iscrpljen pa sam utonuvši u sjedalo praznog autobusa istom nestao, kao da mi je netko presjekao žice postojanja. Ali sjećam se sna, no taj nije za prepričavanje.

Probudio sam se uznemiren. Nisam znao gdje sam. Bio sam negdje. U veoma čudnoj zemlji, apsolutno opustjeloj, pustoš, pustinja. Atmosferske prilike su također bile pomalo nevjerojatne, crnilo, indigo mrena nad svim pojavama, ali nema nijedne pojave. Pogledam gore, oblaci izgledaju kao kilometarski džonovi blatnih cipela što se prenemažu i ostavljaju tragove nečisti po grundiranom celestijalnom platnu. Osjetio sam čudan pritisak. Vožnja bez konca i kraja. Srećom, izgleda da se autobus približava nekom naselju, valjda ćemo napokon ugledati ljude. Naime, upravo prolazimo pored putokaza za Sheol, to mi uljeva malo snage jer bit će da je riječ o lijepom i zanimljivom mjestu s obzirom na tako krasno ime. Ali evo već vidim brdo u daljini, horizont kao da najednom uzmiče, kao da netko tlači čitavo vizualno polje, sa svih strana. Što se dovraga zbiva?

Škiljim tragajući za bilo kakvim uporištem u kadru potpune pustoši. Uočavam da se približavamo nečemu što može biti samo oaza. Vidite, nikad ne bih rekao da će u pustinjskoj oazi park sačinjavati odred žalosnih vrba, maskara apsolutnog očaja kao ornamentirani okvir vodenoj površini koja, sada to jasno vidim, izgleda baš kao veliko oko. Površina jezera je potpuno nepokretna, poput kristala. Pomalo sam očaran cijelim prizorom. No tada primjećujem nešto zastrašujuće. Iz dubine oka kao da dolaze uplivi nečeg toliko brutalnog da je teško opisati jezu koja te u tom trenu obuzima cijelog i poput ljutitog škorpiona iz miješanog braka ujeda gdje stigne.

Meni se tada vraća ona vražja pjesma te počinjem tiho pjevušiti, sada već izbezumljen od straha. A donedavno sam mislio da me tako nešto ne može opteretiti. Može. Evo me opterećenog. 

Pjevušim "Come to me" iako ne želim.

Oko postaje crveno. 

Foto: izvor.