Stvarna Franny

Nije rijetko da se književno djelo toliko uvuče u svijest čitatelja da njegove likove počne doživljavati kao stvarne osobe, kao ljude od krvi i mesa, kao svoje poznanike i prijatelje koji su imali tu privilegiju da netko opiše i u vremenu zaustavi njihov život ili jedan njegov dio. Prema likovima stvaramo emocionalni odnos baš kao i prema ljudima koji nas okružuju: neki su nam dragi, druge ne možemo podnijeti, ima onih koji nam se gade kao i onih prema kojima smo potpuno ravnodušni (ima li takvih previše, vjerojatno ćemo prestati čitati knjigu), a u neke se, jer takva je ljudska priroda, ponekad moramo i zaljubiti.

Dok je Adrian Mole patio za Pandorom, u nju sam se i ja polako počeo zaljubljivati, a mislim da je tome ponajviše kumovala činjenica da je imala 'kosu boje sirupa'. O Robu Flemingu iz Hornbyjevog romana Hi-Fi sam često slušao od prijateljica, čak i prije nego što ga je na filmu utjelovio John Cusack; privlačila ih je njegova senzibilnost, nesigurnost i beskrajna ljubav prema glazbi. Eh, da su samo znale koliko je Robova šetalo oko njih u to vrijeme!

Vronski iz Ane Karenjine je kao od šale slamao srca gimnazijskih curetaka, one buntovnije su se palile na Rentona ili čak na poremećenog Begbieja iz Trainspottinga, i mogao bih sada unedogled nabrajati sve privlačne muške i ženske likove iz popularnih i manje popularnih djela svjetske književnosti, ali koncentrirat ću se na ono stvarno bitno za ovu priču - na Salingerovu obitelj Glass tj. na njezinu najmlađu članicu Frances 'Franny' Glass.

U nju se zbilja bilo lako zaljubiti. Na neki je uvrnuti način sabirala sve ono što nas je privlačilo kod stvarnih djevojaka, ali je uz to posjedovala i eteričnu notu, izgubljenost i nesposobnost da se suočava sa stvarnim svijetom koja budi želju da je se voli i zaštiti. Sve je to prepoznao i američki kantautor Will Stratton koji joj je napisao zakučasto ljubavno pismo uobličeno u pjesmu 'For Franny Glass'.



Možda sam samo pod dojmom i vjerojatno pristranost u tome igra ulogu, ali početak ove nježne akustične numere, prije nego što Will zapjeva, meni zvuči baš kao Salinger. Ako bi se velikog pisca moglo 'prevesti' u glazbu, prilično sam siguran da bi zvučalo kao tih tridesetak sekundi.

Tekst je izravan, ali i pomalo zbunjujući.

Oh Franny Glass
Just let me tell you that I loved you
And that it's so surreal to see you
And to hear your voice again

Sve je u redu do ovog dijela s glasom. Iako se može činiti da je riječ o metafori, meni ipak izgleda da Stratton namjerno ostavlja dvojbu piše li (samo) Salingerovoj Franny ili je u pjesmu lukavo uključio i svoje osjećaje prema nekoj djevojci koja ga je podsjetila na nju. Ta višeznačnost pridonosi ljepoti ove pjesme i uzdiže je iz mora sličnih izdanaka onoga što se uobičajeno naziva akustičnim folk-rockom.

Stratton će nas blago zbunjivati cijelim tijekom pjesme, tjerati nas da dvojimo o kojoj se Franny zapravo radi, ali pred kraj će se ipak prikloniti onoj poznatijoj, fikcionalnoj Franny u krasnim stihovima koji opisuju podjednako njega i nju:

Oh Franny no
Some people cannot tell apart
Those things destined and those that aren't
So instead they write songs
Or they sell insurance or they're lookin' for a job
Or they dream up miracles or put all faith in god

Tu sam se odmah sjetio kako Salinger u Franny i Zooey opisuje Frannynu opsjednutost religioznom knjigom Put jednog hodočasnika u kojoj nepoznati ruski seljak želi naučiti moliti bez prestanka pa neprestano izgovara rečenicu koju ga je naučio neki mudrac. Nakon što dovoljno puta ponovi "Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se", one se počnu usklađivati s otkucajima čovjekova srca i, kako kaže Salinger – "nakon izvjesnog vremena nešto se dogodi."

Ova priča i beskrajna vjera duboko je odredila Franny: poistovjetila se s pričom pa je počela i sama na sebi primjenjivati isti recept. Salinger je ovime pokazao ne samo važnost duhovnosti za svoje likove, već i golem utjecaj onoga što su pročitali. Stratton ovom pjesmom postiže istu stvar – on voli Franny zato što ju je upoznao u knjizi u kojoj se ona ne može otresti priče koju je pročitala u knjizi.

Oduševljava me ovaj sistem babuški koji može ići i dalje, iako je nepotrebno dodatno komplicirati stvari. Volim ovu pjesmu jer me još jednom podsjetila koliko je obitelj Glass stvarna iako je izmišljena; podsjetila me, makar to nikada ne bih ni zaboravio, na neke od razloga zašto volim Salingera i natjerala me da opet uzmem u ruke Franny i Zooey te da premašim kvotu čitanja Devet priča najmanje jedanput godišnje. Koliko god zvučalo kao kliše, vraćati se ovim knjigama stvarno je kao vraćati se dobrim, starim prijateljima i Will Stratton je taj osjećaj sjajno prenio u svojoj pjesmi.

Pozdrav Franny Glass, tako je lijepo vidjeti te opet.

Andrija Škare
foto: g3Tography