Štreberski frajerluk

Nisam od onih koji kukaju kako je sve prije bilo bolje i kako su zlatna vremena za glazbu bila upravo kada su oni bili mladi jer sve što se danas snima je loše, jeftino i prazno. 

Uz to se obično veže i argument da se danas glazba manje cijeni jer je previše dostupna i do svega što te zanima možeš doći u svega dva ili tri klika, a nekada si čekao, ganjao, raspitivao se tko ima koji album, presnimavao kasete, štedio danima da kupiš CD. U svemu tome je jedina istina da su mi kasete i CD-i kao fizički objekti tada mnogo više predstavljali od silnih jedinica i nula koje danas spavaju u mome računalu jer sam znao da ću ih nikako ili teško nadomjestiti ako im se nešto dogodi, a s glazbom u digitalnom obliku takav strah gotovo da ne postoji.

Za nekoga tko glazbu sluša odavno i tom slušanju pristupa s možda mrvicu nezdravom dozom opsesivnosti, današnji načini njezine konzumacije imaju daleko više prednosti nego mana. Omogućeno nam je mnogošto o čemu smo nekoć mogli samo sanjati, od toga da smo na izvoru jer sam je Internet izvor, preko činjenice da gotovo svaki album možemo poslušati u smiješno kratkom roku od trenutka kada je snimljen, pa do beskrajno zavodljive mogućnosti utapanja u kvantiteti, beskonačnog preslušavanja svega što nam se može učiniti zanimljivim.

No, unatoč svim prednostima, nekada se lijepo vratiti u vrijeme u kojem su udareni temelji moje ljubavi prema glazbi, u vrijeme kada je ona opsesivnost nastajala i kada je cijela ta priča bila drukčija, ne bolja, ali svakako drukčija. U svakom povratku u prošlost ima barem mrvica nostalgije i prstohvat romantike, ali s glazbom je prekrasno što to ne mora nužno biti slučaj jer ona, ako je dobra, može biti snimljena prije deset, dvadeset ili pedeset godina, a zvučati jednako zanimljivo i uzbudljivo kao da je nastala jučer.

Jedan od takvih primjera je bend Hefner iza kojega stoji londonski kantautor i indie pop čarobnjak Darren Hayman. Hefner je nastao početkom '90-ih, a razišao se početkom 2000-ih. Frontman Hayman je i dalje aktivan kroz različite bendove pod čitavim nizom imena, ali upravo je Hefner ostao upamćen kao njegov najznačajniji vokalno-instrumentalni ansambl. Mnogo je razloga za to: vrlo pamtljive, direktne i razigrane melodije, sposobnost da napravi pop pjesmu pogonjenu punk gorivom i, ono meni najvažnije, činjenica da gotovo svaka njegova pjesma može funkcionirati kao kratka priča, i to jako dobra kratka priča. Teme su najčešće ljubavne, a ishod priča je najčešće nezadovoljavajući za obje strane. Scenografija je uvijek grad.

U ovim urbanim storijama ljubav prema književnosti i široj (pop) kulturi ima važnu ulogu, možda i zato što su protagonistice koje se šeću londonskim ulicama i dolaze pod Haymanov radar najčešće načitane djevojke, studentice književnosti ili polaznice umjetničkih škola, a i on sam je zaljubljen u umjetnost, uostalom similis simili gaudet, to smo davno naučili. Koliko god volio književnost, on konkretne autore i djela gotovo uopće ne spominje, a meni se čini da bi razlog tome mogla biti težnja, moguće i nesvjesna, da svoje pjesme obilježi pečatom univerzalnosti. Ako kažete 'knjiga', to može biti svaka knjiga i bilo koja knjiga, i s njom se može poistovjetiti svatko tko je u životu pročitao makar jedan naslov, ali ako kažete, primjerice, Flaubertova papiga, samo će oni koji su pročitali baš tu knjigu znati na što ciljate.

Bez obzira na izostanak izravnih referenci, dobar dio naslova iz Hefnerove pjesmarice kao da se odvija na pozadini koju čine police s knjigama, stolići pretrpani časopisima i knjigama, tipični ambijent u kojemu je štivo koje se konzumira barem jednako važno kao i život koji se živi paralelno s tim. Knjige i književnost često su i pokretači radnje pa je napravio i pjesmu The Librarian u kojoj pjeva o momku zaljubljenom u knjižničarku koji posuđuje vrlo mudre knjige koje ne kani pročitati, već je samo želi impresionirati svojim intelektualističkim odabirom za koji se nada da će biti primijećen.

I inače su njegove pjesme često na neki način razotkrivanje slabosti ili, možda bi bilo bolje reći, sitnica koje nas čine ljudima, a kojih se nekada možda sramimo. Ispjevao je himnu cigaretama i alkoholu, ali i himnu stvarima koje nismo učinili, a vrlo su životne i meni omiljene Christian Girls te Put Yourself Together koje su slične po tome što se u njima knjige i čitanje prokazuju kao odmak od stvarnosti, kao prepreka da živimo stvaran život.

U tom su smislu donekle slične pjesmi My Life in Art benda Mojave 3 o kojoj sam već pisao, ali ona je daleko poetičnija, a Hefnerove pjesme su življe, životnije, duhovitije i razigranije. Haymanov se rukopis čak može usporediti s pisanjem Sime Mraovića, s njegovom prozom i poezijom: ona je frajerska, ali to je frajerluk svjestan svoje krhkosti i kratkotrajnosti, duhovit i britak, opušten i živ, onaj koji želi zabaviti, a ne zaplašiti, pomalo štreberski i knjiški, ali i dalje frajerluk. 

Pjesmu Christian Girls neko sam vrijeme danima slušao na repeat, samo nju, i nije mi bilo jasno zašto to ne čine i svi drugi, zašto to ne čini čitavi svijet, jer riječ je o pjesmi koja osvaja na prvu, a sa svakim novim slušanjem produbljuje tu ljubav. Riječ je o pjesmi koja je vrlo visoko u mom osobnom svemiru najboljih za kojega, priznajem, nema jasnih kriterija, ali i ovi postojeći, krajnje nejasni, nikada me nisu iznevjerili ili prevarili. U njoj Hayman, između ostaloga, kaže: Too much telly and too many books and so many films to keep me hooked/ But the idea of sex seems so bleeding stale when her heart is as big as a house, i iz tog se kratkog isječka može naslutiti cijelo široko polje tema i ideja kojima se autor inače zabavlja, s kojima se igra i s kojima nam je ušetao u glave bez šanse da ih ikada napusti.

U Put Yourself Together pak kaže And all you favorite authors/ That wrote all your favorite books/ Which had all your favorite words/ They do nothing for you now/ You should be lying on your back, i sve ako nikada niste slušali Hefner (a ja vam svakako savjetujem da ispravite taj propust), sada otprilike znate što od njih možete očekivati.

U uvodu u ovaj tekst sukobili smo slušanje glazbe nekad i sad, ne samo zato što glazba ovoga benda pripada vremenu kada sam se ja zaljubljivao u glazbu, već i zato što je to bilo idealno vrijeme za nastanak upravo ovakve glazbe. Ona danas jest jednako svježa i zamamna, ali nastati je mogla samo tada, u to ipak nevinije i jednostavnije vrijeme, kada se na Internet spajalo dial-up vezom, ako se ikako spajalo. Ne bih volio da me se krivo shvati, zaista vjerujem da je najbolje vrijeme za glazbu upravo danas ili čak da će ono biti tek sutra, ali to nikako ne znači da ne treba kopati i istraživati ono što je bilo jučer. Nekada se prvo treba malo okrenuti unatrag da bi se moglo ići naprijed, i ne, to nije aluzija na partizane i ustaše.