Stari balavci

Biti odrastao nije najzabavnija stvar na svijetu. Samouki televizijski stručnjaci za psihologiju, autori priručnika za samopomoć i memovi koji se šire po Facebooku savjetovat će vam da na svaki način pokušate zadržati 'dijete u sebi', ali svima njima promiče da suprotno od odraslosti, nažalost, nije djetinjstvo već nezrelost.

Odraslost znači ozbiljnost i odgovornost. Podrazumijeva brigu za samoga sebe i za ljude kojima si okružen. To je svakodnevno uočavanje problema i nužnosti da se oni nekako riješe. Odraslost traži praktičan život, organizaciju svakodnevice, trošenje velikih količina energije na održavanje minimuma, na brigu o tome da sustav nastavi funkcionirati; treba platiti račune, treba kupiti toaletni papir, treba ugraditi razdjelnike na radijator, treba zvati predstavnika stanara i doznati kada će konačno doći grijanje. 

Uz odraslost ide i zarađivanje novca, to je još jedan imperativ, jer sustav je njime pogonjen, ali o tome drugom zgodom, zdvajanje nad kapitalizmom pojelo bi ostatak teksta.

Potpuno mi je razumljivo da mnogi ne žele odrasti, da se boje izazova samostalnosti ili se ne boje, nego im je samo jednostavnije i lagodnije živjeti s roditeljima, obrasli u bradu otvarati inkasatoru vrata s rečenicom 'Tate nema doma' i čekati da ih umjesto nesnosne budilice na mobitelu probudi nježni majčin glas. Tako se štite i čuvaju od okrutnog svijeta odraslih i njihove kristalno čiste djetinje duše ostaju neukaljane bobom za egzistenciju, ali jednom će ipak morati biti bačeni u stvarnost, a tada će šok biti golem, prilagodba teška, snalaženje otežano. Emocionalna nezrelost mladunaca tu je nužan bonus, neizbježan koliko i neželjen.

Upravo je portretiranjem emocionalno nezrelih pojedinaca u književnost stupio engleski majstor Nick Hornby koji je svojim prvi romanom Hi-Fi uveo tada posve novi tip lika, tridesetineštogodišnjaka Roba za kojega bi se moglo reći da živi svoj tinejdžerski san jer je vlasnik trgovine s pločama, ali je ustvari duboko nesređen, nedorastao i nezreo, sasvim izgubljen u svijetu izvan glazbe, izvan onoga što mu je oduvijek bila strast, nesposoban za normalan, odrasli život. 

Bio je taj Rob Fleming netko s kim su se mogli poistovjetiti muškarci i momci različitih generacija zaljubljeni u svijet glazbe, knjiga, stripova ili filmova, svi geekovi ovog svijeta dobili su literaturu za sebe, dobili su opravdanje, dokaz da nisu jedini i da nisu baš tako čudni. Hornby je postao simbolom svih onih koji odbijaju odrasti bez obzira čine li to iz romantičnih razloga ili su jednostavno proklete lijenčine. Upravo se jednom takvom primjerku, dječaku u tijelu muškarca, obraća pjesma Ben Sherman oksfordskog twee pop kvarteta Heavenly. 

Već od prvog stiha imamo priliku upoznati protagonista, a pjevačica ga opisuje precizno i duhovito, podastirući pred nas njegove banalne želje koje o njemu govore mnogo više nego što to on misli. 

He's saving up for a new Ben Sherman

He says he'd like to fuck Uma Thurman

I don't think that he'll get too far

With either those dreams

He's got his eyes on a pair of Pumas

He says I should cut my hair like Uma's

Momak je očito tipični nedorasli šonjo koji je imao sreću pa je pronašao djevojku koja ga voli čak i takvog nezrelog, a on ne pokazuje želju da se promijeni. Ta zašto i bi, s njim je sve u redu, ima djevojku i voli je, ili je barem u to uvjeren, opsjednut je robnim markama i pop-kulturom. No, stvari nisu baš toliko jednostavne. Ona bi htjela da je on zaista voli, da mu opsesija bude ona, a ne neki daleki likovi iz knjiga i s televizije. Ona ga, drugim riječima, želi privesti u stvarni svijet. Jedna od njegovih opsesija je, predvidljivo, i Nick Hornby.

He says he's starting to feel quite horny

I say shut up and read your Nick Hornby

Zanemarimo li prilično nategnutu i nespretnu rimu 'horny-Hornby', ovaj je stih sjajan na nekoliko razina. Izvrsno opisuje odnos ovih dvaju likova, njegovu samozadovoljnu opuštenost i nebrigu za partnericu, i njezin tihi bijes koji povremeno prestaje biti baš tako tih. Jako mi se sviđa i što je ova pjesma objavljena 1996., samo godinu dana nakon što je Hornby objavio svoj izuzetni prvijenac, u vrijeme kada je njegov slavni status bio tek naznaka. 

On ga je potvrdio idućim romanom Sve zbog jednog dječaka gdje također imamo emocionalno sakatog muškarca (iz drugog socijalnog miljea, doduše), ali ovaj put i dječaka koji se ponekad ponaša zrelije od odraslih likova u romanu. Zanimljivo je da je najvažniji ženski lik u romanu također poprilično nestabilan, ali kod nje je to više rezultat nesretnih životnih okolnosti, a ne odabira ili linije manjeg otpora.

I stvarno, kada se malo promisli, većinom su upravo bojažljivi muškići i razmaženi mamini sinovi ti kojima je teško suočiti se sa svijetom koji počinje iza vrata njihovog stana u kojem se osjećaju sigurno i zaštićeno. Djevojke se najčešće otisnu i otpuste od roditeljskog okrilja pa što bude, ali mužjaci otežu i premišljaju se, neodlučni, čekaju najbolji trenutak i ne rade ništa da ga isprovociraju, samo čekaju jer vremena imaju u neograničenim količinama, nikamo im se ne žuri.

Postoje bezbrojne varijacije nezrelih muškaraca, postoje čitavi svemiri razlika među njima, postoje oni koji i dalje žive s roditeljima, ali i oni koji su se zbog studiranja odselili u drugi grad s 18 godina i nikada se nisu vratili pod majčine skute, ali su i dalje isti oni balavi blesani. Jedino što im je svima zajedničko jest da će sigurno iznevjeriti očekivanja jednom kada uđu u kakvu ljubavnu vezu, ali to se, na koncu, ni ne može spriječiti. O tome piše Hornby, o tome pjevaju Heavenly, a kao i u odraslosti, ljepota često ne leži u tome da problema nema, već u načinima na koje se oni rješavaju.