Sol, pijesak i knjige

Iako mi je drag taj izraz, ljeto više nije pred vratima. Prvo je stidljivo pokucalo, onda je naglo banulo, kao da mu je dosta čekanja, a s kišom i zahlađenjem kao da se pokolebalo pa se opet malo povuklo. Sada se ispričalo i ušlo je onako kako i treba, očekivano i uobičajeno, i evo ga, sad je tu, kao činjenica koju je nemoguće zanemariti, kao kratki rukavi i kratke hlače, kao sunčane naočale, kao prekrcane terase gradskih kafića, kao planovi za odlazak na more.

Jedan od neobično važnih aspekata ljetnog odmora svakako je i popularna 'knjiga za plažu'. Neki tvrde da bi to moralo biti lagano i nezahtjevno štivo jer će, valjda, uživanje u ičemu iole zahtjevnom na plus trideset spržiti sinapse, a ja sam ipak skloniji onoj filozofskoj školi koja kaže da su to gluposti, da se na plaži može uživati i u knjigama za koje je potrebno uključiti mozak i napregnuti intelektualne kapacitete, da ozbiljna literatura jednako dobro prija u zagrijanoj sobi ispod dekice dok vani sniježi kao i uz šum mora gdje je jedina nevolja što se slova, riječi i rečenice ponekad moraju boriti za prevlast s glasnom dječjom vriskom i svakojakim izdancima ljudskog roda koji zaboravljaju da i na plaži vrijede određena pravila lijepog ponašanja.

Meni je biranje knjiga za more uvijek poseban užitak, ali istovremeno i poprilična frustracija jer se ne usuđujem napustiti kontinent bez barem tri pozamašna primjerka, a oni, pozamašni kakvi već jesu, bitno otežavaju moju prtljagu koju nikada nisam naučio dovoljno racionalizirati. Uvijek prvo u tri knjižnice posudim po četiri knjige (divno je što za ljetnih mjeseci dopuštaju posuditi jednu knjigu više no inače!), a onda doma, u miru, važem i premišljam se, odlučujem koje će tri putovati sa mnom. 

Umotam se u knjige i procjenjujem što ponijeti po čitavom nizu pomno razrađenih kriterija, ali čak i tako ponekad pogriješim i na koncu se ispostavi da sam se s barem jednim od tri naslova prevario u procjeni, da mi nije pružio ono što sam od njega očekivao, ali ne uzrujavam se previše oko toga, to je dug strasti, to je cijena ovisnosti.

Nije čudo, a bome nije ni slučajnost da su mi kao pasioniranom i često zabrinjavajuće neselektivnom čitatelju lijepe književnosti te u jednakoj mjeri neutaživom glazbenom ovisniku najdraži oni bendovi i glazbenici koji dijele moju strast prema čitanju i, s druge strane, oni pisci kojima glazba znači onoliko koliko znači i meni. Apsolutni prvaci iz ove prve kategorije su škotski (nekoć) šmokljani Belle & Sebastian koji su ovu kolumnu imali čast posjetiti već tri puta, sa Salingerom i Kerouacom, Dostojevskim i Markom Twainom te savjetima za pisanje, a sve mi se čini da ovaj četvrti nikako neće biti i zadnji jer imaju još toliko pjesama u kojima knjige, izmaštane i stvarne, igraju važne uloge da bi bila prava šteta ne posegnuti u njihovu riznicu.

Baš kao što je to slučaj kod svakog zaljubljenika u književnost, u njihovim pjesmama su literarni svjetovi ravnopravni stvarnom svijetu, pročitane knjige stvaraju svjetonazor, formiraju ličnost i na taj stvarni svijet utječu, prožimaju ga i s njim se isprepliću, mijenjaju ga. U njemu se traže odjeci nekih davno pročitanih knjiga, u knjigama koje se čitaju traže se, kao u polomljenom zrcalu, odrazi nekih momenata i situacija iz stvarnosti, povratna je to sprega u punom smislu riječi, mistična, vrtoglava i zavodljiva.

Pjesma s kojom treba započeti ljeto amblematska je 'Wrapped up in Books', vesela, poletna i prpošna krasotica u kojoj se o ljubavi prema knjigama i čitanju progovara kroz metafore, kroz priču o jednom odnosu koji se, možda upravo zbog te silne opsjednutosti knjigama, nikada neće dostojno rascvjetati i postati ono što bi mogao ili trebao.

We've got a fantasy affair

We didn't get wet, we didn't dare

Our aspirations, are wrapped up in books

Our inclinations are hidden in looks

Pjeva tu Stuart Murdoch o introvertiranosti i načinu na koji nam knjige određuju živote, uspijeva u četiri naoko bezazlena stiha sakriti čitav vagon strahova, premišljanja i dvojbi, uspijeva spretno ocrtati kako se osjećaju ljudi koji iz svijeta knjiga pokušavaju zakoračiti u stvaran svijet. 

Meni je posebno dojmljiv stih koji također itekako ima veze s knjigama, pisanjem i čitanjem iako se to u sveopćoj lepršavosti ultimativnog popa ove pjesme može lako previdjeti.

I wish I had two paths that I could follow

I'd write the ending without any sorrow

Mogao bi ovo biti vapaj nekoga tko nema alternativu, nekoga tko ima samo jedan put koji može slijediti, a koji mu se ne sviđa, ali ovdje je riječ o previše opcija. Život nije knjiga, on nije linearan i njegove se silnice protežu kojekako, najčešće kaotično i nepredvidljivo. Nekada se čini da je sve pod kontrolom, ali već nas idući trenutak lako otrijezni i smjesti na pravo mjesto. Kada biraš jedan put od tisuću, neminovno imaš osjećaj da si odabrao krivo i da si toliko toga propustio u ostalih 999, a kada biraš samo jedan i samo jedan odbacuješ, mnogo je lakše zaploviti prema sretnom kraju i ne razmišljati o tome što te možda čekalo na onoj drugoj stazi.

Kako se pjesma približava kraju, dogodi se još jedan značajan trenutak, tako tipičan osjećaj za brojne ljetne putešestvije. Summer's hastening on/ I'm trying to get a feeling from the city/ But I've been unfaithful/ I've been travelling abroad. To me uvijek pogodi kada pokušavam svoj grad osjetiti onako kako ga želim osjetiti, onako kako sam ga nekoć doživljavao u ljetnim danima, a on mi izmiče, brani se, bori i migolji. Ljubomoran je što mu nisam bio vjeran, što sam putovao. 

Unatoč tome, ne odustajem od pohoda na obalu, s knjigama u prekrcanom koferu i Belle&Sebastian u slušalicama. Grad će ponovno biti moj najesen, onakav kakav poznajem i kakav želim osjećati. To nije jedan od dva moguće scenarija, to je jedini mogući, ali o njegovoj podjednakoj dozi nostalgije i romantike ću razmišljati kada se vratim, dok sol još bude u kosi, a pijesak među nožnim prstima. Tako je lakše napisati kraj bez imalo tuge.