Još davnih dana sam si odredio jednostavno pravilo – kupujem samo one knjige koje sam već pročitao i toliko su mi se svidjele da ću ih poželjeti pročitati još koji put. Razlog je jasan: nemam niti ću ikada imati dovoljno novca da si priuštim sve knjige koje me privuku, a kao svakog kolekcionara koji blago izgubi dodir sa stvarnošću kada je njegov predmet obožavanja u igri, privlače me mnoge, gotovo bezbrojne.
Nije zanemariv ni manjak prostora jer knjige, ako ste slučajno zaboravili, uz duhovnu imaju i sasvim fizičku komponentu. Nema novca, nema prostora, nema knjiga.
Svoju žeđ za novim naslovima gasim u knjižnicama koje posjećujem redovito i gotovo pobožno, toliko ih volim da sam im napisao i ljubavno pismo. Za razliku od mnogih drugih stvari, knjižnice za mene nikada nisu nimalo izgubile čar, i dalje u njih ulazim s jednakim uzbuđenjem kao i kada sam prvi put shvatio koliko nepregledno blago skrivaju.
Kao i od svakog drugog, tako postoje odstupanja i od moga pravila. Zna se dogoditi da naletim na nešto suludo jeftino što mi je preporučio prijatelj čijem ukusu vjerujem pa kupim i poneku knjigu u čiju se kvalitetu još nisam sam uvjerio, ali ima i slučajeva da ne kupim knjigu koja mi baš jako mnogo znači, knjigu koja me odredila i izgradila i koju bih stvarno morao imati na polici.
Takav je slučaj s Gospodarom muha, knjigom koju mirne duše možemo zvati klasikom, legendarnim distopijskim romanom engleskog nobelovca Williama Goldinga. Iako me nije samo oduševila, već i obuzela, raznježila, razljutila i duboko ganula, i iako je nikako ne bih izostavio s nekog imaginarnog popisa deset meni najvažnijih knjiga kojega ionako povremeno, bez pravog razloga, sastavljam u glavi, još uvijek nemam svoj primjerak.
Ljetos se čak pojavilo i jeftino paperback izdanje na hrvatskom, ali ga svejedno nisam kupio. Ne znam točno zašto, sjećam se da sam stajao ispred kioska u Šibeniku i promatrao je. Palo mi je na pamet kako ta knjiga ne zaslužuje tretman koji u tim ljetnim okolnostima nikako ne bi mogla izbjeći – previše je vrijedna da bih je čitao i iščitavao na plaži, ostavljao otvorenu na oštrom kamenu, izložio njezine stranice vjetru, a osjetljive korice soli i onda je, kada ljetna avantura završi, zgužvanu nosio u Zagreb, pomiješanu s prljavim majicama i čarapama.
Drugim riječima, nisam je kupio jer mi previše znači. Za mene je gotovo sveta.
Fascinaciju ovom knjigom gaje i javno upražnjavaju i momci iz američkog benda Gatsbys American Dream, pop punkeri koji se s lijepom književnošću u školi očito nisu mučili. Bend su možda malo pretenciozno nazvali prema još jednom američkom klasiku, po najpoznatijem romanu F. Scotta Fitzgeralda, a u pjesmi 'Fable' gotovo da prepričavaju Gospodara muha, prevode ga, onoliko koliko je to moguće, u trominutnu pop punk numeru.
Ne treba dugo da čak i nepripremljeni slušatelj shvati o čemu je riječ jer je tekst pjesme izravan i jasan pa već nakon prvih nekoliko stihova postaje jasno da dvojbe nema niti je može biti, da je ovo pjesma upravo o Gospodaru muha i ni o čemu drugome. Iako je, naravno, pjesma o Gospodaru muha istovremeno i pjesma o koječemu drugome.
We came here on a plane just a bunch of little boys,
Dance around the fire,
And we strike it down,
Never goin' home not really,
We'll take this island everywhere we go...
Pjesme u kojima se prepričavaju romani su mi strašno drage i zanimljive, i to ne samo iz profesionalnih pobuda. Ne doživljavam ih nadobudnima, ne mislim da je autoru bio cilj tek prepričati, čini mi se da motivacija najčešće proizlazi iz ljubavi prema knjizi i fascinacije njome pa pjesma postane još jedan način da joj se iskaže poštovanje, a uz to je praktičnije, elegantnije, manje naporno i vjerojatno je dosta efikasnije od upornog uvjeravanja svih ljudi koje poznaješ kako 'to zbilja moraju pročitati' jer poznajemo ljude – rijetko čine ono što bi stvarno trebali ako to baš ne moraju.
Unatoč dobroj namjeri, očitom glazbeničkom talentu i primjetnoj strasti, ova pjesma ipak ne uspijeva prenijeti emocionalni naboj romana, ali to je više pitanje, nazovimo ga tako, predloška nego umješnosti stvaranja i izvođenja glazbe. Gospodar muha toliko je slojevit i toliko se poigrava čitateljevim osjećajima koje počesto provoza na sumanutom toboganu da to niti jedna pjesma ne bi mogla vjerno reinterpretirati. Zato, između ostaloga, i postoje romani.
Dobro se sjećam kako sam zaplakao, onako pošteno i krupnim suzama, u trenutku kada Pajcek za nešto uzvikne – To nije pošteno! I te sam se reakcije prisjetio na refrenu ove pjesme koja je u meni gotovo uspjela probuditi isti osjećaj, samo što on ovdje nije potaknut umjetničkim djelom (pjesmom), već me pjesma ponukala da se prisjetim osjećaja koji sam doživio čitajući knjigu; poslužila je kao zrcalo. Uspješno i čisto, ali i dalje tek zrcalo.
Obožavam pop glazbu i znao sam se uloviti u besmislenim razmišljanjima je li mi ona važnija od književnosti. Čitanje bi uvijek pobijedilo, za dlaku, ali bi pobijedilo. Bez čitanja bi mi ipak bilo teže, a jedan od razloga je i taj golemi, nepregledni emocionalni potencijal koji se nalazi u knjigama. I pjesma je itekako sposobna uzdrmati, rasplakati, srušiti i izgraditi čitav svijet i promijeniti vas iz korijena, ali knjige to čine sporije i temeljitije; pjesma je eksplozija, knjiga je sagorijevanje.
Zato pjesma o Gospodaru muha nikada ne može biti jednako dobra kao Gospodar muha. Može biti odlična i jest odlična, ali razinu knjige nikada neće dosegnuti. Srećom, ona to i ne pokušava. Ona samo odražava ljubav i oduševljenje, i podsjeća tupane poput mene da je vrijeme da konačno kupe svoj primjerak.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
