O ljubavi se mora pisati

Roman je kao život. Ponekad se čak ova riječca 'kao' može izbaciti bez previše oklijevanja, ponekad roman stvarno jest život. Jasno mi je da ova rečenica može zazvučati patetično i pretjerano, ali malo sam i tužan zbog onih koji će je pročitati na taj način jer to znači da ih niti jedan roman nije dotaknuo onako kako je trebao, da nikada nisu stranice okretali u groznici i hodali gradom sa čvrstim uvjerenjem da je ono što se događa na stranicama knjige koju čitaju stvarnije od stvarnosti koja je oko njih. 

Umjetnost uzima od života, ali uzima i život od umjetnosti, to je povratna sprega i zatvoren krug. Nije rijetko da su situacije iz stvarnosti toliko nevjerojatne da ih je teško ili nemoguće uvjerljivo pretvoriti u literaturu, jer bi zvučale umjetno, lažno i nategnuto. 

Razmišljanje o životu kao o romanu nije nešto posebno novo, svježe niti originalno. Poglavlja, odlomci, početak i kraj. Logično je i predvidljivo, usporedba se nameće sama od sebe. Ustvari, sve što ide nekakvim tokom i što se može promatrati kroz određene faze moguće je usporediti s romanom; iskustvo romana daje čvrsti okvir našim životima, ljubavima i odnosima. 

Svoju viziju ljubavi kao romana predstavio je još tamo 1983. glazbeni velikan Elvis Costello, vrstan kantautor koji je uvijek nekako bio malo iznad definicije kantautora. Njegova pjesma Everyday I Write the Book povlači paralele (ne jednu, više njih!) između ljubavi i romana, između ljubavi i pisanja. Pjesma je bila popriličan hit, postala je i prvi hit singl ovog britanskog glazbenika u SAD-u i sada bi se moglo skrenuti u žal za dobrim, starim vremenima i naricanje o tome kako je čak i glazba s top-ljestvica imala dušu, ali to je ulica koju zaobilazim, bez obzira na to što se u njoj mogu pronaći kamenčići istine.

Pjesma je lagana i lepršava, pravi staromodni pop hit, umivena i uravnotežena, bez ičega pretjeranog, a tekst joj je toliko izvrsno napisan da bi ga se mirna srca moglo cijeloga citirati i potom staviti točku. Duhovit je i dovitljiv, ali to nije njegov krajnji doseg, to je samo površinska razina ispod koje se valja i treperi more topline, emocija i nesigurnosti. Ova pjesma je istovremeno oda ljubavi i oda pisanju, beznadno romantičan pop pokušaj spašavanja ljubavne veze i ujedno veličanstven spomenik stvaranju stihova za pop pjesme. 

Elvis Costello je jednom izjavio da je ovu pjesmu napisao za deset minuta i da ju je doživio kao samonametnuti izazov, samo da vidi je li u stanju napisati pjesmu za tako kratko vrijeme. Mene neobično veseli pomisao da je ta izjava istinita, to bi onda trebalo značiti da je pjesma negdje čučala i da je samo trebala biti izbačena i zapisana, da još uvijek postoje trenuci kada remek-djelo može nastati kao rezultat čistog nadahnuća. Eh, da, nije Costello ovdje jedini romantik.

Pjesma počinje sumnjom, pitanjem o prirodi ljubavi, duhovitošću i blagim cinizmom kao zadnjom obranom od rezignacije (Don't tell me you don't know what love is/ When you're old enough to know better/ When you find strange hands in your sweater), ali narator se uskoro predstavlja doskočicom koja određuje ton čitave pjesme - I'm a man with a mission on two or three editions.

Nema potrebe za doslovnostima, ni bukvu nije mudro bukvalno shvaćati, ali ponekad nam malo jednostavne matematike može pomoći i kod boljeg shvaćanja prenesenih značenja. Dakle, čovjek ima misiju koja će se protegnuti na dva ili tri izdanja, a knjigu napiše svaki dan. Uzmimo da je prosječna naklada jedne knjige tisuću primjeraka (brojevi su zapravo nebitni, čudna je ovo matematika) pa sve da ljubav traje samo četrnaest dana, to je već jako mnogo primjeraka, jako mnogo ljubavi. Četrnaest dana znači četrnaest knjiga, puta tisuću komada, puta dva ili tri.  Očito je to ljubav do koje je naratoru jako stalo, ljubav o kojoj se može mnogo toga reći i napisati. Ljubav koja u jednu pjesmu stane samo kao skica, a za njezino puno shvaćanje treba jako mnogo prostora!

Chapter One: We didn't really get along.

Chapter Two: I think I fell in love with you.

You said you'd stand by me in the middle of Chapter Three

But you were up to your old tricks in Chapters Four

Five and Six.

And I'm giving you a longing look...

The way you walk

The way you talk and try to kiss me

And laugh in four or five paragraphs.

Tako se ljubav razvija kroz poglavlja i teče preko stranica. Ovo je još jedan pokušaj da se odnos dvoje ljudi shvati i zaokruži, da se sitne mijene njihovih raspoloženja i gradacija privrženosti koja se, ma koliko postojana, može promijeniti kada vjetar jače puhne, postave u neki čvrsti, zatvoreni sustav. U sustav romana. Imaju veze i romani dodirnih točaka, kako ne, ali kod njih su ipak ključne razlike, a ne sličnosti. Ona najvažnija razlika jest da romane najčešće možemo shvatiti i razumjeti, a naše vlastite veze baš i ne, ma koliko se u njima dobro snalazili i bili sretni. 

Što je ljubav veća, veći je i roman; od ljubavnih turbulencija i sitnih preokreta koje nitko izvana ne mora primijetiti stvarno je moguće napisati svaki dan jednu knjigu, od jutra do navečer moguće je preživjeti sva poglavlja i onda kroz noć nekako pronaći snage da se sutra sve započne ispočetka i nadu da poglavlje koje slijedi donosi za nas neki pozitivan preokret.

Na kraju pjesme Costello kaže: Even in a perfect world where everyone was equal/ I'd still own the film rights and be working on the sequel. Osim što je to zgodna i dovitljiva dosjetka za kraj i prije posljednjeg refrena, u njoj je i sadržana sva mudrost ljubavi i čitanja. Nastavci, sve je u nastavcima. Ljubav vas čini ovisnima isto kao što to čini i čitanje. Lako se zaljubiti u ljubav, jednako se lako zaljubiti u čitanje. Jednom kada vam se odškrinu vrata prema onome što ljubav jest, stalno ćete željeti još i još, a sa čitanjem je potpuno isto. 

Voljeti drugu osobu i voljeti čitanje, to nije recept za sreću jer recepti za sreću ne postoje, to je recept za preživljavanje; samo nas knjige i ljubav mogu spasiti od stvarnih situacija toliko suludih i nakaradnih da bi u knjigama izgledale umjetno, lažno i nategnuto.