Nisam od onih koji kompulzivno pišu R.I.P. po društvenim mrežama kada ovu našu zemaljsku stvarnost trajno napusti neka javna osoba, glazbenik, glumac ili sportaš. Zna me kosnuti odlazak nekoga čiji sam rad i djelovanje pratio samo izdaleka, kao publika, to je jasna stvar, ali čini mi se da je možda i mrvicu neumjesno javno izražavati svoju tugu u takvim prilikama. Čini mi se kao da to na neki način degradira bol svih onih koji su zaista ražalošćeni nečijom smrću, njegove obitelji, prijatelja i poznanika.
Čini mi se, ukratko, da je to bjesomučno R.I.P.-anje nakon smrti neke poznate osobe u ovo hiper-informacijsko internetsko vrijeme postalo tek stvar folklora: udri lajk, napiši RIP, sutra sve zaboravi, stižu nove senzacije, nove prilike za dnevne, nevažne, lako zaboravljive lajkove i R.I.P.-ove.
S Vladom Divljanom je bilo drukčije. Meni jest. News feed mi je preplavio ocean pjesama Idola, a ja sam se odlučio, iako to nikada ne radim, napisati jedan kratki i vrlo osobni. mada možda ne i naročito uspjeli nekrolog u kojem sam, u kratkim crtama, naznačio sve ovo što je i ovdje napisano. Zaključio sam da je s Vladom Divljanom to sve drukčije jer njega, iako me objektivna stvarnost demantira, ne doživljavam ili nisam doživljavao kao nekoga čiji sam rad i djelovanje pratio samo izdaleka, kao publika. Vladu Divljana sam doživljavao kao nekoga svojeg.
Teško je u ovakvim situacijama izbjeći patetiku, teško joj je umaknuti jer ona budno čeka iza svakog ugla, odlučna da uskoči u igru, spremna da se podlo uvuče u riječi i rečenice ili makar u razmak između slova, ako već ne ide drukčije, a kako sam se ja s njom uvijek volio poigravati i nisam je se bojao, mislim da ću je i sada pripustiti u tekst. U razumnoj dozi, nadam se.
Moja priča s Idolima započela je davno i, kako to već biva s dobrim pričama, potpuno slučajno. Stariji brat mojeg najboljeg prijatelja dao mi je kasetu i nije previše objašnjavao, a nije ni trebao. Muzika je odradila sve ostalo. Nakon toga su slijedile druge kasete pa onda ploče, jednom posuđene i nikada vraćene; nakon toga je slijedilo zaljubljivanje, dugo i potpuno. Isječci njihovih melodija su me često pratili i odzvanjali mi tintarom čak i protiv moje volje, komadići stihova, ponekad nerazlučivi, javljali su mi se u snu, nisu mi dopustili da ih savladam.
Posebno me opčinila 'Rusija', središnja pjesma na upravo nevjerojatnom albumu Odbrana i poslednji dani koji je Jugoton objavio 1982., a ja se nikako nisam mogao riješiti blesave pomisli da su ti fini beogradski dječaci bili izumili vremeplov s kojim su iz budućnosti na početak osamdesetih dopremili ono najvažnije, naime glazbu.
Toliko je čudesan taj album, toliko savršen u svojoj kuštravosti, prepun toplih zvukića za koje ne možete shvatiti odakle su se pojavili i kako su nastali, prepun slijepih ulica u kojima su senke drugačije, lijepih slijepih ulica u koje vam nikada nije mrsko zalutati. Svaki kutak ove prekrasne ploče predstavlja istovremeno vrhunski estetski užitak, ali i materijal za istraživanje. Slojevita je i eksperimentalna, čisti pop i njegova negacija u jednom.
Album je nazvan po romanu jugoslavenskog pisca Borislava Pekića i na njemu Idoli nude antropološki pristup pravoslavlju, poigravaju se s kultom Titove ličnosti, predstavljaju vlastite kompleksne filozofije i sjajno balansiraju između akademskog i djetinje naivnog diskursa, ali na 'Rusiji' se pojavljuje još jedna književna referenca, nenametljivo uklopljena u nježnu i dirljivu osobnu priču.
Kada čujem početak ove pjesme, čujem snijeg. Fino istkana melodija vodi nas prema početku teksta koji nas smješta u toplu sobu, vodi nas do para koji ćemo uskoro popuno upoznati i, ono najgore i istovremeno najbolje od svega, shvatiti da smo i mi sami jedna njegova polovica.
Naša tiha soba se
Tek probudila
Naša tiha soba je
Zatreperila
Ja sam još studirao
Ona je radila
Noću sam joj čitao
A. Fadejeva
Gotovo sam siguran da je svatko, barem iz moje i mlađih generacija, tko je slušao ovu pjesmu prvih nekoliko desetaka puta pomislio da je pisac kojeg narator čita djevojci neki tamo Afadejev, zbog načina na koji je otpjevano, a i zato što Aleksandar Fadejev u naše vrijeme nije bio nešto posebno poznat pisac.
Ipak, ruski pisac kojeg je Divljan odabrao ubaciti u ovu pjesmu nije samo simbol Rusije i 'Rusije', on je autor legendarnog romana Mlada garda koji opisuje događaje za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Po njemu je nazvana Sovjetska medalja za ratnu književnost, a općenito ga se smatra jednim od važnijih pisaca socijalističkog realizma, revolucionara broj jedan u zemlji punoj revolucionara. Doduše, poznat je i po samoubojstvu koje je izvršio razočaran destaljinizacijom Rusije, ali to je već neka druga priča.
Fadejev je ovdje simbol revolucije, blještava literarna petokraka koja se svojim sjajem i toplinom suprotstavlja hladnoći i praznini koja navire izvana, s druge strane prozora, ali i simbol borbe unutar svakoga od nas, želje da se zapodjene neka bitka iako za to možda nemamo snage i iako znamo da to možda nema nikakvog smisla. Uostalom, odmah nakon što je na scenu stupio slavni ruski pisac, Divljan nam iznosi sljedeće:
Nekad bi se čudila
Mojim pesmama
Nije mi dopuštala
Da se zamaram
U ovim je stihovima sažeta sva nježnost, sva toplina i sva prisnost koju čovjek može zamisliti. Ili barem sva nježnost, toplina i prisnost koju može zamisliti i poželjeti čovjek na pragu zrelosti koji mašta o tome da se netko čudi njegovim pjesmama iako još uopće ne shvaća da to neki već i čine.
Bilo je mnogo onih koji su ove riječi osjećali duboko i kojima su značile, kojima su pomagale i tješile ih. Mnogo onih koji su uz njih odrastali i kojima su pomagale da postanu mrvicu bolji ljudi, jer loši ljudi ne pišu čudnu poeziju. Vlada Divljan je njihov, ali samo zato što je njihov, to ne znači da je išta manje moj.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
