Bezbroj je načina na koje si čovjek sam može pokušati pomoći kada mu nije dobro, kada je tužan ili neuzvraćeno voli, kada mu se čini da ga nitko ne razumije, kada je pod stresom. Napisana je o tome gomila priručnika za samopomoć, a u većini dominira jedan te isti recept – misliti pozitivno, otići na obalu mora, zagledati se u horizont i spoznati da si božansko biće, jedinstveni i neponovljivi komadić svemirske slagalice. Ili što već.
Nisam siguran da to pomaže, ne znam nikoga tko je zapravo pokušao, ali zato znam mnoge koji svoje probleme više ili manje uspješno rješavaju alkoholom i drugim sredstvima za mijenjanje svijesti, rekreativnim sportskim aktivnostima (jer tijelo uz znoj luči i stres, tako kažu), i različitim drugim vrstama eskapizama, uz serije i filmove, knjige i glazbu.
Postoji još jedan oblik samoterapije koji ovdje nije spomenut, a zna biti prilično efikasan iako ga jedna poprilično važna osobina uvelike razlikuje od većine ostalih – pisanje će vas, naime, srcu traume neumitno približiti umjesto da vas od njega blagotvorno udalji.
Otprilike je na tom tragu pjesma
'The Engine Driver'
benda
The Decemebrists (koji se u ovoj rubrici
već jednom bio pojavio), pjesma koja tematizira pisanje kao terapiju, ali i pisanje kao neumitnost, kao neodvojiv dio karaktera onoga tko se latio pera ili tipkovnice i u tome prepoznao svoju sudbinu.
Pjesma počinje kao tipična ljubavna stvar. Narator nabraja svoje identitete (I'm an engine driver, On a long run; I'm a country lineman, On a high line) i što oni znače u njegovom odnosu s voljenom osobom, da bi joj uskoro pomalo dramatičnim tonom poručio da ga ostavi ako ga ne voli. Sve je kako u ljubavnim pjesmama i treba biti, duboki osjećaji začinjeni s prstohvatom patetike koja sve čini uvjerljivijim, ali tek u refrenu otkriva se pravi cilj ove pjesme.
And I am a writer, writer of fictions
I am the heart that you call home
And I've written pages upon pages
Trying to rid you from my bones
My bones
Pisanje u ovoj pjesmi nije samo terapija ili sudbina, ono je i jedno i drugo. Ovdje je krasno dočarana ona situacija kada smo nekim ili nečim toliko opsjednuti da to jednostavno moramo prenijeti na papir. Slova, riječi i rečenice kao da skidaju teret s naših leđa i na čudan način 'objektiviziraju' situaciju (navodnici su tu zato što je ne objektiviziraju zaista, samo će osoba - zapisivač povremeno imati takav dojam) pa se i mi prema njoj možemo odnositi hladnije i realnije, bez strasti koje nas opterećuju i sputavaju. Lakše je čovjeku kada svoju opsesiju vidi napisanu, lakše se pokušati boriti s nečim što postoji i u stvarnom svijetu, a ne samo u njegovoj glavi.
Druga misao koja se nameće kada ovu pjesmu poslušate nekoliko puta jest ideja da se pisanjem narator ne želi riješiti samo voljene osobe već, skandalozne li misli, i pisanja samoga!
Ispisati stotine i tisuće stranica kako se više ne bi imalo što za napisati, kako bi um i osjećaji konačno bili čisti i spremni za prihvaćanje novih senzacija – to bi mogao biti cilj, ali pisanje je, ako se čovjek na njega ozbiljno nakači, jednako prokleto kao i bilo koja druga droga, stalno traži još i još. Pisati da bismo se pisanja riješili zato je misija u startu osuđena na neuspjeh iako se nekome može učiniti kao dobra ideja koju vrijedi isprobati.
Ova me pjesma podsjeća na jedan moment iz odlične knjige
Črna mati zemla Kristiana Novaka. U njoj protagonist Matija, inače pisac, prekid s djevojkom doživi puno manje dramatičnim nego što bi očekivao i od sebe samoga, a samo zato što zna da se u vidanju rana može osloniti na pisanje.
Ako se dobro sjećam, pisanje u početku uspoređuje s 'raskošnim ljetnikovcem' i čak postoji minimalna doza zadovoljstva što je prekid priskrbio novi materijal za pisanje, ali stvari ubrzo krenu u krivom smjeru i ta se aktivnost obavlja mehanički, iz unutarnje prisile i bez ikakvog zadovoljstva. Ne dobiva od pisanja ono što je mislio da će dobiti, ispostavi se da ono ne predstavlja baš tako sjajan izlaz kao što se to činilo.
Taj ključni stih povezuje ovu pjesmu i Novakov roman:
And I've written pages upon pages
Trying to rid you from my bones
U njemu su sadržani sva muka, znoj i grčenje iznad tipkovnice u pokušajima da se riješimo onoga što nas muči. Narator u pjesmi u tome nije uspio, rezultati Novakovog protagonista u tom su smislu također dvojbeni, a ni ja nemam neke zadivljujuće uspjeha na tom polju, ali to nije važno. Važno je da se uvijek može pokušati i da će, uz malo sreće i naklonosti muza, od tih pokušaja nešto i ispasti.
Važno je da pisanje, bez obzira na to koliko nas puta njegov terapeutski učinak razočara, nikada ne izgubi imidž raskošnog ljetnikovca, a jednom će nam valjda i tako pasti grah pa ćemo se u njemu i provesti onako kako to raskošni ljetnikovci i obećavaju.
