Svi poznajemo one ljude koji jednostavno ne mogu da ne lažu. One koji će slagati o tome što su danas ručali makar im to neće donijeti nikakvu dobit, one koji, kako to lijepo narod kaže, 'lažu kad zinu'. To su oni koji ne lažu iz zabave, pravi kompulzivni lašci, oni lažu zato što to moraju, zato što jednostavno ne mogu drukčije. Iako imaju ozbiljan problem i rijetko kada su omiljeni jer i njihova okolina zna da imaju problem, ja svejedno prema takvim ljudima gajim određenu blagu simpatiju.
Čini mi se nepopravljivo romantičnim živjeti u toliko izmaštanom svijetu i čitavo ga vrijeme nadograđivati novim elementima. To je još jedna osobina pravih majstora lažaca – oni uistinu vjeruju u ono što govore ma koliko to nevjerojatno bilo. Njima je izmišljanje kao zrak, oni moraju izmišljati, a kada ogulim sve moralne i društveno pogubne slojeve ove neugodne navike, ostajemo samo na izmišljanju, samo na pričama. A ja volim priče.
Naslućujem da je sličan sentiment vodio i Colina Meloya, glavnog tekstopisca portlandske družine The Decemberists, kada je stvarao svoju genijalnu pjesmu 'Billy Liar', pjesmu koja se izravno naslanja na roman istog imena, ali i ne samo na njega.
Pjesma počinje samo s vokalom i žustrom melodijom na klaviru kojoj se ubrzo priključuju i ostali instrumenti, prvo lelujavi bubanj koji će se kasnije kroz pjesmu urazumiti, a potom i gitara, smušena i prekrasna, lepršava, upravo savršena da glazbom dočara ljeto koje se u pjesmi glorificira.
Billy Liar's got his hands in his pockets
Staring over at the neighbor's, knickers down.
He's got his knickers down.
So the summer is eternity for you?
Sleeping in until your father's shaking you down
Je li početak ove pjesme o masturbaciji? Ne znam i ne mogu biti siguran, ali to je interpretacija koja svima uvijek prvo padne na pamet, a neću vam lagati, pala je i meni kada sam je prvi put slušao. I svaki idući. U to, kažem, ne mogu biti siguran, ali postoji mnogo više od tek stanovite doze vjerojatnosti da je Meloy kao predložak za glavnog lika ove pjesme posudio momka iz romana Billy Liar kojeg je 1959. objavio britanski pisac Keith Waterhouse, a kasnije ga je pretvorio i u kazališnu predstavu. Još kasnije je prema romanu snimljen i film, a na scenu je postavljen i vrlo uspješan mjuzikl.
U romanu je riječ o devetnaestogodišnjem Billyju koji, eto, laže. Kome god stigne i kada god stigne. Uz to što laže, ima i dvije različite djevojke, a zaljubljen je u treću. Mašta o tome da promijeni posao i postane pisac komedija.
Pjesma Billyja opisuje savršeno, ali to ne čini samo tekstom ili samo glazbom već njihovom čarobnom simbiozom u koju je, kao nenadomjestiv sastojak, umiješana prava doza čudesnog praha kojega čini Colinovo pjevanje, mrvicu nazalno i sićušnim dijelom promuklo, s naznakama blage proljetne hunjavice, ali veselo i šašavo razigrano, pjevanje koje zvuči kao čisti užitak. Da je bilo tko drugi otpjevao ovu pjesmu, ona ne bi bila ni upola toliko dobra.
Nakon Billyja, u pjesmi se pojavljuje još jedan literarni lik i još jedna važna književna referenca koju Colin najavljuje idućim stihom (toliko krasno otpjevanim da boli, moram li to uopće reći?):
Will you stay here for a while, dear,
'Til the radio plays something familiar?
Plays something familiar
Poznata stvar na radiju u ovom slučaju neće biti pjesma već radio-drama slavnog velškog pjesnika Dylana Thomasa, Under Milk Wood. Radnja ove drame počinje jedne noći u mjestu izmišljenog imena Llareggub u kojoj možemo vidjeti što mještani sanjaju, a kasnije ćemo doznati kako se sa svojim snovima nose u stvarnosti. Jedan od sporednih likova jest i mladi, lijeni ribar prekrasnog imena Nogood Boyo koji ne sanja ni o čemu iako ponekada zamišlja jednu od sumještanki u mokrom korzetu.
All a-drifting, he's a Nogood Boyo
Sent a-fishing for a whalebone corset frame
(His only catch all day)
Tako je Colin Meloy uspio u jednoj pjesmi spojiti dva književna lika koji imaju poneke zajedničke karakteristike: oba su vragolasta i mladenački zaigrana, obojica su spremni na nepodopštine i obojica su nestalni, ne bi se na njih bilo mudro osloniti.
Već sam ranije spomenuo da je ovo pjesma koja slavi ljeto, pjesma koja veliča sunce, toplinu i opuštenost i sve ostalo što uz to ide. Uopće me ne čudi da su takvi osjećaji ovdje povezani s karakterima dvojice mladića koji ne znaju što bi sami sa sobom. Oni zapravo nalikuju ljetu, malo imaju priliku biti neodgovorni, blesavi pa čak i budalasti, ali doći će jesen, doći će zrelost i ozbiljan život i morat će se uozbiljiti, htjeli - ne htjeli.
Ovu pjesmu slušam rado i često, ali nisam siguran da bi slično bilo i s nekom hipotetskom koja bi joj slijedila, a koja bi opisivala sazrijevanje mladića i njihovu prilagodbu na stvaran svijet. Dosta mi je vlastitih obaveza i odgovornosti, nemam snage još i za tuđe. Možda je to još jedan od razloga zašto sam sklon lašcima. Svjetovi koje izmisliš, svjetovi koje jednostavno slažeš, moraju biti bolji od ovoga. Čemu inače trud?
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
