Lakoća nepodnošljivog mrštenja

Jedan od ključnih trenutaka moga odrastanja je bio prelazak s dječjeg na odrasli odjel u knjižnici. Možda se nekome to učini tužnim, štreberskim i nedovoljno avanturističkim pa pomisli da bi najvažniji trebali biti prvi poljupci, prva zaljubljivanja, prve cigarete i prva pića, ali svega toga je i kasnije bilo pa su ponavljanja umanjila čaroliju prvog puta, a s dječjeg na odrasli odjel se prelazi samo jedan jedini put.

Vjerujem da svatko ima knjigu koja mu obilježi taj prelazak, onu koja je poslužila kao most između dječjeg odjela, koji nas je inficirao čitanjem i dao nam naslutiti da nema baš puno ljepših i zanimljivijih stvari koje možemo u životu raditi, te odraslog, u kojem se to i potvrdilo. Za mene su taj most izgradile dvije knjige: Gorki mjesec Pascala Brucknera i Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere. Lako je moguće da su one imale presudan učinak na izgradnju moga karaktera i kada iz ove perspektive gledam na kojim sam se knjigama gradio, malo mi je to zastrašujuće, a onda opet, teško da bih si sam odabrao bolje.

O Kunderi i načinu na koji me odredio već sam pisao, o Bruckneru ću drugom zgodom, ali ono važno što u prethodnom tekstu nisam spomenuo jest da su te dvije knjige, za razliku od svih predivnih dječjih koje sam bio progutao, odisale nečim što sam tada smatrao važnim i nezaobilaznim, a u posljednje vrijeme sve manje polažem na tu kartu. Bile su, naime, tako prokleto ozbiljne.

To, naravno, ne znači da nisu bile duhovite i zabavne, ali sigurno nisu bile lepršave, opuštene, neopterećene i blesave. Vjerujem da su mi se negdje u to doba na korijenu nosa počele stvarati dvije okomite bore od mrštenja jer ne možeš nenamršten čitati ozbiljne stvari, to je jednostavno neprimjereno. Tada sam književnost i umjetnost općenito počeo doživljavati kao nešto silno ozbiljno što samo po sebi možda ne bi bilo ništa loše, ali sam napravio pogrešku u zaključivanju i povjerovao da ih ozbiljnost čini važnima. Kada jednom nešto zaključite, treba mnogo vremena i argumenata da promijenite mišljenje, a ja sustavno radim na tome da neozbiljnost počnem doživljavati kao vrijednost.

Upravo tu me dobila pjesma Kundera on the Dance Floor kanadskog benda odličnog imena Library Voices, koja ključnog pisca mojeg mladenaštva, silno mudru glavu od koje sam toliko toga naučio, autora koji se rado fotografira s cigarillom i zamišljenog pogleda u daljinu kao da predstavlja ozbiljnost samu, smješta na mjesto u kojem je ozbiljnost zločin, mjesto koje slavi zabavu, smijeh i radost – na plesni podij.

Teško je zamisliti Kunderu na plesnom podiju, ali ne treba biti doslovan jer on tamo ipak često jest, u glavama svih onih koji su se ondje zatekli, a nekada su ga čitali pa im njegove rečenice ili barem njihovi ostaci bljesnu u nekom znojnom trenutku, odzvone po glavama i otežaju bivanje neozbiljnima, usporavaju ples i narušavaju koordinaciju. Donosi tako Kundera, posredno, dašak ozbiljnosti među rasplesana tijela, njegovi uvidi postaju uvidi plesača koji ih ipak odlučuju zaboraviti jer život jest ozbiljan, ali noć, noć je samo za zabavu!

The beat skips on some hit remix

The dance floor moves and then forgets

I know just how they're feeling

The unbearable lightness of being

Domišljato i dovitljivo narator ovdje opisuje stanje na plesnom podiju, situaciju u koju se ne uključuje, scenu koju promatra negdje s ruba, vjerojatno nedovoljno opušten da bi i sam zaplesao. Izvuče Nepodnošljivu lakoću postojanja u pravom trenutku jer plesači se upravo tako osjećaju, bezbrižno i lepršavo, poneseni glazbom, samo postoje, tako lako. 

I isto kako se u knjizi tematizira odnos teškog i lakog, tako ova pjesma taj kontrast smješta u klub, na plesni podij, gdje će neki osvajati svaki milimetar prostora svojim plesnim zanosom, a drugi će stajati u kutu, pušiti cigarete i promatrati gomilu, možda se i poželjeti uključiti, ali za takvo što treba mnogo više od puke želje. Daleko je lakše biti ozbiljan nego vrckast, jednostavnije je biti težak i usidren u kutu, nego lagan i lepršav na podiju.

No, Library Voices tu ne staju s književnim referencama jer se već u idućoj strofi pozivaju na još jednog poznatog pisca.

'Some stones are better left unturned'

She quoted Dando and Kafka

'There is hope, though not for us'

Was there a point to all of...

Pisac je Kafka, to ste prepoznali, a Dando na kojega se pozivaju je Evan Dando, frontmen krasnog college rock benda Lemonheads, i ovom su unakrsnom referencom na književnost i pop-kulturu opet uspjeli spojiti lako i teško, 'visoku' i 'nisku' umjetnost, ozbiljno i neozbiljno. 

Ovo je pjesma o izlasku, a izlazak se, kao i putovanje, može promatrati kao metafora za život. Ima sve iste dramaturške elemente, ali i tu prednost da ga se može ponoviti i da se u izlascima ne mora biti baš previše ozbiljan, može se u istoj rečenici citirati klasične pisce i pop-glazbenike, može se piti i plesati i ne mora se previše brinuti o tome što donosi sutra. 

Čak ni kada to sutra donosi novi Kunderin roman, prvi nakon više od deset godina, roman Praznik beznačajnosti koji njegov hrvatski izdavač Meandar najavljuje pitanjem "Kako baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istodobno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu riječ?"

Ako netko zna, Kundera zna.