Glazbeni dnevnik: SeXa, 'Marko'

SeXa, 'Marko' (Uživo iz  Kopra 1986., Produkcija Slovenija, Kopar 1986.) 

Medvjed on Acid

Ovo je jedno klasično 'što je bilo prije, kokoš ili jaje', ova dva Marka, od kojih je jedan bio moj đak, i teško je reći, osim po vremenskoj osi, onoj bezveznoj striptiz-šipci koja, klizava od loja, krvi i sperme kojim je non-stop zalijevaju hohštapleri svih fela, kojim se redoslijedom ova narcistička refleksija odvila; koliko je kojeg Marka u svemu; iz pjesme, u pjesmu, prije i poslije pjesme. Jedno je sigurno: od Sedativ ex apoteka sam učio, bio sam i ostao njihov đak, rastao (dosta visoko) uz stalagmite i stalaktite i draperije i jata šišmiša te dobre buke koja se, bez nekog reda, prosipa u jednu nikad sasvim običnu noć.

Nije tu taj đak, škola, učenje i sve to bez veze – SeXa je stvarno jedna od stvari koju sam, doslovno, naučio u školi. Prvi njihov snimak, tko zna koliko puta do tad ispresnimavanu TDK kazetu s pisaćom mašinom otkucanim tracklistom, donio mi je nekog kasnojesenskog jutra 1998. godine oko 7.45 u parku Emanuela Vidovića u Splitu Igor Mihovilović (koji će, kao jedan od najvećih SeXa entuzijasta općenito, biti zaslužan i za recentno remasterirano vinil izdanje) – bio je to upravo Koparski dernek; barem ono od njega što se, kroza sve devijacije tog prvog mastera i konkretne kopije, uspijevalo probiti do mojih ušiju. Te smo se moje prve gimnazijske godine redovito sastajali u tom parku prije jutarnje nastave da Igor eksperimentira s pušenjem čajeva, a ja jedem sendvič s pancetom sasvim nezainteresiran za dim domaćeg šipka i kamilice, ali totalno zakačen za našu muzičku razmjenu. Igor je u to doba za mene bio neka vrsta interneta; analognog BitTorrenta s onim nezamjenjivim kazetnim šumom. Otkako sam tog jutra, na satu talijanskog, strpao taj tejp u vokmen godinama ga gotovo uopće nisam vadio: SeXa je (a ne, kao u Malom mistu, bijes i prkos)  jedan od glavnih razloga što ja jezik okupatora ne znam. 

Ta je tehnički traljava, ručno umnožena koncertna snimka godinama svejedno bila reprezentativni zvučni zapis benda, ili, s obzirom na to da je SeXa brzo evoluirala i mijenjala stilove i dominante, barem jedne njegove faze. Svih devet stvari, od 'Afrike' koja otvara (trebalo bi već jednom neki duži i ozbiljniji tekst posvetiti fascinaciji ovim crni kontinent jako me privlači geografskim širinama rasutoj uzduž i poprijeko domaće novovalne diskografije) do zaključnog 'Marka', ukratko – briljantno aranžiranom i odsviranom kombinacijom klasičnih new wave ritmičkih caka, širokopoteznih psihodeličnih pasaža i s dobrom dozom eksperimenta na različitim poljima – jebu sve po spisku lijepoj većini onodobne produkcije koje je, mahom tzv. 'komercijalnim potencijalom', zaradila pravo na pravu ploču. Jedino SeXino dugosvirajuće studijsko izdanje, No Sleep 'Till Pussy/ Fuck Piction LP iz 1990., donosi već jedan sasvim drugačiji, teži i masniji, pod Albinijevom kabanicom oblikovan nojzerski zvuk: Kopar ostaje kao sjajna sinteza svih dotadašnjih žanrovskih vrludanja sastava.

Nazad onoj narcističkoj identifikaciji: 'Marko' je naj up-tempo, najlepršavija stvar na ploči, najizravniji baštinik novovalnih zasada, prije svega što se tiče rada ritam-sekcije Prišuta/Danilović. Slici pridonose opasno Andy Gillovska Bicova gitara te vjerojatno najkonvencionalnija vokalna izvedba te faze, dok su synth i loopovi, očekivano, potisnuti u drugi plan, na razinu teksture. Tekst, duži no što je to za pjesmopisanje Nika i ekipe uobičajeno, sažima sve karakteristike SeXine 'pitomije', protofuck poetike: kolažno/montažnu tehniku, nonsens/apsurdistićki obzor te jukstaponiranje 'sive svakodnevice' s egzotičnim, rasparenim vedutama i registrima. No, sve je to manje bitno. Važno je da su ovi rasplesani lički medvjedi na najboljem Acidu još uvijek tu, izviru iz zidova dolaze sa svih strana; još uvijek elegantno izbjegavaju sve klopke koje su im godine postavile. Klopke koje su, jasno je, negdje duboko u glavama, i upravo ondje ih valja napasti: čekićima, kamenjem, hrđom.

Piše: Marko Pogačar