Glazbeni dnevnik: Let 3, 'Sam u vodi'

Let 3, 'Sam u vodi' (Two dogs fucking, Helidon, Ljubljana, 1989.)

Psihodelični horoskop

Jedine zvijezde na čelu, njihova simbolika i interpretacije koje priznajem jesu one crvene, a više od uobičajenih prigovora na račun horoskopa i drugog zvjezdoznalačkog mamba-džamba nervira me njegova u srži duboko malograđanska prispodoba o sreći. Ipak, jednom kad su mi zabrinuto saopćili da sam, bit će, dvostruka riba, dakle 'mnogo zajeban karakter', osjetio sam da to na neki čudan način funkcionira, iako na jednoj sasvim specifičnoj osnovi. Naime baš kao prasić u blatnom svemiru osjećam se kad sam sam u vodi, doslovno – bez obzira radi li se o oceanu, brzaku ili supertajnoj tuš kadi – ili preneseno: kad ronim, sasvim bezinteresno, kao pijana patka glavinjam supersoničnim prostorom ove pjesme.

I ako postoji portal u neku novu dimenziju, nematerijalnu ali ne manje bitnu, njegov ulaz ne nalazi se za mene u čakrama, kristalima i vratima katedrala, nego u pjesmama poput ove; onim na kojima je moguće tim prostranstvima surfati, plutati na njihovom zvučnom valu. Dobre droge dođu ti pritom kao šarene ribice ili galebovi, a smarači, telefonski pozivi i hipici kao ajkule. Ako moram birati, preferiram ovu pjesmu slušati sam, no ona možda i bolje funkcionira uživo. Nisam neki fan živih snimaka, ali devetominutna, gotovo dvostruko duža verzija s kultnog live izdanja Živi kurac, valjda najboljeg u domaćem rokenrolu poslije Ravno do dna i Mini LP-a grupe Film, jednostavno je neoboriv dokaz u prilog te teze. Ni jedan put uživo nisu razočarali. Čak i u posljednje vrijeme – kad se bend, očito presahnule glazbeno-kreativne energije, uglavnom bavi insceniranjem manje ili više uspješnog 'spektakla s ironičnim odmakom', balansiranja na tankoj oštrici koje se počesto odmetne u totalni, nekempizirani kič ili, još gore, bljutavu dosadu – izvedba 'Vode', često završna, ne može da ih ne iskupi. Formula koja sto posto prolazi: Djecu u vremenu, Ere s ovih i onih svjetova, različite kalibre pičaka i ne znam šta provesti na šanku temeljito izvlačeći vodu iz svojih stanica, možda najbolje domaćom rakijom, a zatim se, na prepad, hidrirati do grla umočen u ovaj fantazmagorijski H2O. 

Prva stvar na sjajnom prvom albumu (koji će slijediti još barem dvije odlične studijske ploče) grupe uspješno evoluirale iz prethodne inkarnacije, Leta 2, presudno je obilježila zvuk i poetiku sastava stasalog s jedne strane na popudbini pankoidnih Termita, a s druge na eksperimentalnijem, performansu i sceni orijentiranom nasljeđu Umjetnika ulice i Strukturnih ptica. Ne treba nipošto zanemariti ni utjecaj kompletne riječke scene, polovinom osamdesetih godina jedne od zanimljivijih u Jugoslaviji. Presudna je po tom pitanju, čini mi se, bila druga, darkwave faza Parafa, čiji je Raoul Varljen odsvirao synthove i na ovom snimku. Od brojnih sjajnih gitarista koji su prodefilirali bendom, ipak su mi najdraži originalni; spoj psihodelične, novovalne, nojzerske i klasične rock'n'roll tradicije u kojoj su formirani. Dobro (doduše suptilnije) to funkcionira na studijskom snimku, no još bolje u živim produljenim verzijama, s više improvizacije, više efekata i slobodnijom, često skoro solističkom formom. 

Preko muzičke podloge koja se, od laganog fade-in uklizavanja do eksplozivnoga kraja valja prvo u blagim a onda olujnim valovima, naliježe propovjednički dominantan Prljin vokal; asocijativni, surealni tekst upečatljivo montiranih sasvim rasparenih slika koje ipak tvore privid naracije, u gluhom prostranstvu vode raspršene, izgubljene i opet nađene priče.

U njenim rečenicama, stihovima urezanim u zube sabljarki i leđa školjaka, u tom nadolje, u dno izokrenutome nebu; ondje se čitaju proročanstva. 

Piše: Marko Pogačar