Glazbeni dnevnik: Drago Mlinarec, 'I tako prolaze dani'

Drago Mlinarec, 'I tako prolaze dani' (Alfi Kabiljo, 25 šansona, Croatia Records, Zagreb, 2007.)

Nepokoreni grad

Prvi su dani srpnja, Zagreb vrije kao ofurena tuka u loncu mlinaca, asfalt prži, vijuga, taman i uvijek jači od jedva vidljivog končića Save. Patke su odavno pojedene ili je i njih pokosio nebeski pakao, i već dugo rijetko tko piše. Poštari su neispavani, kratkog i lakog sna, poštari nose račune, opomene i razglednice iz mrtvih gradova, poštari bezubi glasnici kapitala, dokaz da jedna od prvih partizanski sabotaža, ona na glavnoj pošti u Jurišićevoj, nije promašila metu. Dobro, asocijacija je otišla predaleko: ne pucajte u glasnika – dajte mu knjige i oružje; naučite ga da puca na poslodavca.

Ali čemu sve ovo na temperaturama koje bi olovo metka vjerojatno istopile u letu, i već bi netko poduzetan i brz učinio od njega zgodnu gondolu s metalnim kljunom, položio je na plastičnu čipku i za male pare vratio pošiljatelju, računajući da je najteže ipak pobijediti kič, i da su kutije televizora radničke klase još uvijek one starinske, prostrane, prazne i nezgrapne kao njihovi novčanici? Čemu asocijacije u smjeru ustanka protiv neprijatelja svih nas, kad je i ustati od radnog stola da bi razmutio u vodi bazgu i pljunuo preko prozora na vrele tračnice teško izvediv pothvat? I čemu uopće išta kad u mojoj glavi od jutra najjače odzvanja misao o bijelim lisicama, o tome kako se njih dvije-tri u igri progone i tonu začas u dubok snijeg, tonu da bi opet isplivale na površinu, nastavile s lovom i kretanjem, onim što mi je danas u znoju lica mog uskraćeno?     

Uglavnom zato što nam sličan ustanak prije ili kasnije ne gine, a vjerojatno najbolji know how nalazi se u povijesti ovoga grada, ove pretjerano raspaljene pećnice. Kronologija je te ilegale, avangarde pokreta koji nas je oslobodio od domaćih i stranih fašista, na sjajno pretjeran, melodramatski, divno patetičan način uhvaćena u dramskoj seriji Nepokoreni grad, 1981. snimljenoj u produkciji Televizije Zagreb. Prevrćući glavom i očima ponovno trinaest nastavaka te kronike otpora (najbolje epizode potpisuju Eduard Galić i Zoran Tadić), u donjim gaćama i višku dlaka kao trut izvaljen na vlažnim pločicama, ne mogu a da me bar malo ne sjebe misao o mračnom dobu koje sve više i sami živimo ali na njega, kao i ja, odgovaramo uglavnom ležanjem.

Dva su songa obilježila seriju, i oba danima odzvanjaju u mojoj sobi i glavi. Tekst je pjesama (prvi, već spomenuto 'Mračno doba', prema prepjevima iz Brechta) napisao Željko Sabol, pjesnik koji si je 1991. sam presudio, muziku je komponirao Kabiljo, a izvodi ih Drago post-220 Mlinarec. Drugi, udarnu šansonu/baladu 'I tako prolaze dani', pamtim još iz djetinjstva; još više od upečatljivog, repetitivnog refrenskog distiha pamtim kako su me, dok je svirala s televizora ili malog crvenog Iskra radio-kazetofona, sa svih strana prolazili srsi. I dan danas to je, pored autorske 'Negdje postoji netko', meni najdraža Dragina izvedba: zapravo samo te dvije često slušam.

Na jednostavnu gitarsku pratnju nakalemljena je priča o revolucionarnom nemiru, nemogućnosti protagonista-ilegalca da proguta sistemsko nasilje; želji da se odupre bezrezervno i odmah, svim raspoloživim sredstvima: čak ni ljubav, koja je kratka i ne znači mnogo, ne može pružiti utočište, spasiti ga od nepravde svijeta. Stihovima u Ich-formi, koji pršte od želje za akcijom – metaka, bombi i atentata – suprotstavljen je naizgled sasvim neutralni refren, deafektizirana izjava koja dodatno podvlači i intenzivira prethodno rečeno, čineći ga posve svakodnevnim, nužnim, samorazumljivim. Ta je veduta otpora, u svoj svojoj melodramatskoj prenapregnutosti, odličan soundtrack za ranosrpanjska povlačenja nekim ulicama i gradovima, mračnim, sjenovitim kucima, prijeko potreban poticaj da se konačno nešto učini. Makar ustane kratkoročno: popiša i prebaci u drugu, hladniju sobu.  

Piše: Marko Pogačar