Jedan od ljepših momenata koji se može dogoditi pri čitanju proze ili poezije jest prepoznavanje, onaj osjećaj da je autor napisao upravo ono što ste vi pomislili ili osjetili, da je komadić vašeg unutarnjeg bića, nekim tajnovitim i teško objašnjivim putem, završio na papiru posredstvom neke tuđe ruke.
Ne događa se često, zato i kažem 'momenti', ali kada se dogodi, onda je toliko fantastično i uzbudljivo da taj trenutak često ostaje upamćen, autor koji vam ga je priskrbio automatski se upisuje na ljestvicu omiljenih, a citat koji vas je pogodio još danima nakon čitanja skakuće po glavi.
Može se dogoditi i da tih momenata ima više pa s autorom ostvarite bliskost, doživite ga kao dobrog prijatelja ili, ponekad, kao dio sebe, kao kozmičkog blizanca s kojim ne morate dijeliti majku, oca ni ostale stvari koje se u takvim slučajevima smatraju tek pukim biološkim tričarijama.
Ima autora kojima bolje nego drugima uspijeva stvoriti takav osjećaj, a jedna od njih je i nezaobilazna Sylvia Plath, vječni izvor utjehe mnogih introverta, senzibilnih mladića i djevojaka. U njezinim su se stihovima istovremeno pronalazili i potpuno gubili, opijeni ljepotom riječi i zaneseni duševnim stanjima u koja su i sami upadali (ili su barem to mislili).
Jedan od onih na koje je Sylvia Plath ostavila dubok trag je i američki kantautor Ryan Adams, kojega se nerijetko mijenja s nešto poznatijim kolegom iz Kanade budući da potonji ima jedno 'B' u imenu više, ali tu i prestaje svaka sličnost. Ryan je nježan i introvertiran, a Bryan pompozan i pretjeran. Prvi je uglavnom usmjeren na sebe, drugi na to kakav dojam ostavlja na druge.
Nije ni čudo da je krhkog Ryana opčinila velika američka pjesnikinja: oboje su patili od depresije, a psihičke tegobe nisu jedino što ih povezuje, čak bi bilo pošteno reći da ima više dodirnih točaka između Ryana i Sylvije, nego između Ryana i Bryana.
Pjesma koju joj je posvetio nazvana je, bez mistificiranja, njezinim imenom i prezimenom, tako da slušatelju odmah bude jasno o čemu je tu riječ iako je značenje mrvicu zamagljeno. Naime, niti u jednom trenutku ne možemo biti sigurni govori li o stvarnoj Sylviji Plath ili zamišlja da je pored njega netko poput nje, netko tko podsjeća na nju, neka djevojka koja bi dijelila njezine osobine i koja bi ga mogla razumjeti, koja bi mogla shvatiti zbog čega je takav, sav nikakav, zdvojan, umoran i neodlučan; neka koja bi se s tim mogla poistovjetiti jer je i sama takva.
I wish I had a Sylvia Plath
Busted tooth and a smile
And cigarette ashes in her drink
The kind that goes out and then sleeps for a week
The kind that goes out on her
To give me a reason, for well, I dunno
Ryan ovim početkom omeđuje teritorij kojim će se kretati. Odmah nam servira glavne motive koji udaraju pečat cijeloj pjesmi: tu su i piće i cigareta, tu je i spavanje od tjedan dana (spominjali smo depresiju?), a tu je i, posebno simptomatično, želja da mu se da razlog za nešto, za bilo što, da mu pomogne da se iskobelja iz vlastitog čemera i bezvoljnosti. Taj posljednji stih ove prve strofe jedan je od najboljih i najsažetijih opisa depresije koje sam vidio.
Osim borbe s depresijom, ali i neraskidivo povezano s njom, ova se pjesma može promatrati i kao razmišljanje o samoubojstvu, kao dijalog sa samim sobom o tome treba li to učiniti ili ne; sa samim sobom i s onim tko te najbolje razumije, kozmičkim blizancem odnosno blizankom, osobom koja je i sama to učinila, i to na posebno brutalan način.
Majstor riječi i situacija, Ryan je kroz pjesmu, osim svojih vlastitih strahova, briga i čežnji, vješto upakirao i poneku referencu na život i djelo velike književnice, i tako dodao novi interpretativni sloj, učinio pjesmu istovremeno iskrenom ispoviješću i dirljivom posvetom.
With rain falling fast on the sea
While she was swimming away, she'd be winking at me
Ovo je referenca na jedini roman Sylvije Plath, dijelom autobiografsko Stakleno zvono (koji je originalno objavila pod pseudonimom Victoria Lucas), a u kojem se opisuje pokušaj samoubojstva utapanjem u moru. Kada smo već kod vode kao još jednog nezaobilaznog motiva, nešto je vedrija poveznica s kupkom kada Ryan kaže:
And maybe she'd give me a bath
How I wish I had a Sylvia Plath
Adams se najvjerojatnije referira na njezin poznati citat iz istog romana koji u slobodnom prijevodu glasi: "Sigurno postoji velik broj stvari koje se ne mogu riješiti vrućom kupkom, ali meni ne pada na pamet baš mnogo takvih."
Posve je očito da je Ryan Adams u nekom trenutku bio potpuno fasciniran Sylvijom Plath, da je njezina djela čitao i iščitavao, možda i u kadi punoj vruće vode, i da je osjetio kako je ona njegova srodna duša. Osjete se ta ljubav i privrženost u ovim nježnim tonovima, u paučinastom tkanju melodije i u glasu obojanom ostacima teških proživljenih stanja, krhkom, uvijek na samoj granici pucanja. Zagrlio ju je i prisvojio, postala je njegova, spojili su se.
Ne sumnjam da postoji nemali broj onih koji takvu srodnu dušu prepoznaju baš u Ryanu. Posebno me raduje i uzbuđuje činjenica da će svi oni zbog ove pjesme posegnuti za Sylvijom Plath ako to već ranije nisu bili učinili. Senzibiliteti su slični, predispozicije postoje, sva je prilika da će im se svidjeti.
Neka se samo širi krug dobre riječi, neka se stvaraju nove srodne duše. Možda netko od njih pokuša odati počast Ryanu i Sylviji istovremeno i tako još jednom proširi krug. Sami procijenite je li ovaj tekst pokušaj nečega takvog.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
