Carverov kult

Hrvatski pisci vole Raymonda Carvera. Barem se takav dojam može steći upitate li nasumično odabranih deset prozaista i pitate ih koji je pisac najviše utjecao na njih. Barem sedam od deset će spomenuti Carvera, možda ne na prvom mjestu, ali sigurno među prva tri. Siguran sam u to, sto posto, spreman sam se okladiti u svoj primjerak O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi ako treba.

Kult cool Carvera započeli su pisci koji su prijevode njegovih kratkih priča čitali u Quorumu krajem osamdesetih i svi su, bez iznimke, bili oduševljeni. Toliko oduševljeni da je od FAK-ovske generacije naovamo spominjanje bilo koga drugoga kao glavnog uzora bilo ravno blasfemiji. 

Tu i tamo bi se kod nekog hrabrijeg i produhovljenijeg kratkopričaša koji ne mari previše za mišljenje okoline stidljivo provukao kakav Čehov ili, kod onih kojima je šank barem jednako mio kao tipkovnica, nezaobilazni Bukowski, ali osim toga je sve što se moglo čuti kada se govorilo o uzorima bilo samo Carver, Carver i opet Carver.

Zato je spoznaja da starog Raymonda u nešto širim okvirima baš i ne bije takav glas predstavljala blagi šok, otprilike sličan onome kada u kvartu imate sjajnog tenisača, nepobjedivog macana koji bez po muke slisti svakoga tko mu padne po reket, a onda se niotkuda pojavi neka ekipa iz susjednog kvarta ili tko zna odakle i prema njima vaš lokalni as izgleda kao preplašeno mače koje ne razlikuje reket od daske za meso i ne može vratiti niti jednu iole zahtjevniju lopticu. Postavljanje stvari u širu perspektivu, dakle. 

Nemojte me krivo shvatiti, Carver je cijenjen i rado čitan pisac svuda gdje se za njega zna, ali rijetko gdje kao u Hrvatskoj ima status nedodirljivog kada je kratka priča u pitanju. Dobar je pisac, čak i odličan, ali tek je jedan u nizu, nikako prvi i jedini.

Ako sam i trebao dokaze koji bi potvrdili ovu tezu, onda su oni pronašli mene prije nego što sam ih krenuo tražiti. Otkako pišem ovu kolumnu, a ima tome već, evo, godina i pol, kroz moju je tipkovnicu prošlo šezdesetak bendova i glazbenika te tek nešto manji broj pisaca, ali Carvera među njima nije bilo. 

Dobro, to ne mora ništa značiti samo po sebi, ali kada se uzme u obzir da su pjesme o kojima sam pisao radili ljudi koji ga sasvim sigurno jesu čitali, onda to ipak nešto znači: u glazbenom svijetu su Salinger, Dostojevski, Bukowski i mnogi drugi daleko omiljeniji od najdražeg pisca hrvatskih pisaca.

Carver mi je drag, ali ne smatram ga najvećim od najvećih, no svejedno me razveselilo kada sam shvatio da dugovječni belgijski alternativci dEUS imaju pjesmu posvećenu baš njemu. Doživio sam to, sasvim nerazumno, kao određeno ispravljanje nepravde koju mu je nanio glazbeni svijet. Pjesma 'What We Talk About (When We Talk About Love)' je nazvana po njegovoj možda i najpoznatijoj zbirci priča, a govori upravo o tome. Pita se, dakle, o čemu to govorimo kada govorimo o ljubavi.

Izričaj je njemu sličan, sažet i minimalistički, ali prilagođen formi klasične pop pjesme: tu nema pripovijedanja, tek izbacivanje stihova koji lijepo ocrtavaju nerješivo pitanje iz naslova i osvrtanje prema velikanu pisane riječi, kao da se očekuje njegovo odobrenje ili barem potvrdno kimanje glavom.

U stihovima pjesme osjete se komadići Carverovih proza, mikro-situacije kakve je obožavao, detalji u kojima nije rečeno ništa, a iz kojih se može iščitati sve, potezi olovkom koji upravo svojim jednostavnim i naoko dosadno sivim linijama ponekad mogu govoriti mnogo više od raskošno debelih slojeva različitih boja, namazanih živo i kičasto. 

Talk about a shot from the hip

And the sky above

Talk about the glow on the lip

What the moon's made of

Talk about things you can't see

When you talk about me...

Iako je riječ o naoko poletnoj i živahnoj pjesmi, njezina je prava priroda zapravo hladna i distancirana, upravo onako kako je to i kod Carvera; nabujali život koji se ocrtava u običnim, svakodnevnim sitnicama bez pravog značenja. Sitnicama ispričanima suho i jednostavno, bez emocija ili, preciznije, s emocijama koje u njih sami trebate upisati.

U cijeloj priči o Carveru mene najviše oduševljava činjenica da se naš Ivan Kušan s njim družio (i pio, jasna stvar) za vrijeme boravka u Americi, ali Raymond Carver tada još nije bio Raymond Carver. O tome kako je Kušan shvatio da je njegov nekadašnji prijatelj za cuganje zapravo postao svjetski poznati pisac, i to tako što je vijest o njegovoj smrti ugledao na talijanskoj televiziji, pisao je jako dirljivo u pogovoru hrvatskog izdanja Katedrale, ali meni su još dirljiviji momenti iz njegove knjige Prerušeni prosjak jer je tamo veliki Carver tek još jedan od plejade likova koje naš pisac susreće na svojim putovanjima po bijelom svijetu.

Zaštitio mu je identitet prozvavši ga Jonom, ali ipak je vrlo jasno o kome je tu riječ: "Jon je bio nastavnik na faksu (English Philosophy), simpa kit, pomalo jebivjetar, ali vrlo talentiran novelist i ne baš loš pjesnik. Odlično je svirao gitaru, volio country i užasno mnogo cugao. Napisao je i knjižicu pjesama Pijem dok vozim (Drinking While Driving). Tu smo se i našli."

Tako su se dva moja literarna heroja našla na jednom mjestu, putovi su im se čudesno isprepleli, a nisam siguran, ali pretpostavit ću da većina onih pisaca s početka nije imala pojma da je njihov suvremenik cugao s piscem u kojega su se zaklinjali. Pa kako bi znali kada ni on sam nije znao?!

Smiješno je to, smiješno i simpatično, kako nekada nismo svjesni da su nam idoli, makar posredno, tu, na dohvat ruke, i da je dovoljno upitati ako želimo saznati neki detalj o njima i njihovom privatnom životu. Tko zna, da je Kušan za života održao kakvo predavanje o Carveru, možda bi bio razbio mit i možda ga ostali pisci ne bi toliko kovali u nebesa jer bi u njihovim očima postao tek još jedan od pisaca, običan čovjek, nitko poseban. 

Ionako su kratke rečenice jednako uspješno pisali i mnogi drugi. Mada su, ruku na srce, rijetki tako uspješno postavljali pitanja.

Andrija Škare
foto: Raymond Carver (delph-ambi)