Dr. Ostojić: urednički poremećaj

PITANJE

Poštovani doktore,

ja sam Doris, ne mogu vam reći puno o sebi zbog ovog silnog kljucanja sa strane. Ne sjećam se što sam bila, ne znam što se događa, samo znam da sam očito postala nekakva muza i da ću izluditi na živce zbog toga.

Ne znam ni kad je sve počelo, valjda u jednom trenu, u stopu su me počeli pratiti pjesnici koji mi recitiraju svoje stihove. Ljudi koje ne znam dođu do mene, stoje uz mene, hodaju uz mene, sjede na podu u mom stanu, uredu ili na ulici, i recitiraju li ga, recitiraju.

I tako to već – danima, tjednima, mjesecima? Godinama? Dobila sam ogromne podočnjake, nabacila sam kile. Govor mi je isprekidan kašljem, u pravilnom metru dakako. Prijatelji me izbjegavaju, ne mogu im ni zamjeriti. Ne puste me na posao s raspjevanim pjesnicima, ne puste me u dućan, ne puste me u knjižnicu, ne puste me u frizerski salon – samo me u birtiju puste. Pijem previše. I razvila sam gadan smisao za sarkazam.

Ovih dana prate me dva makedonska pjesnika: jedan na nekakvoj tamburici, a drugi samo s arkom papira. Ovaj s tamburicom nabraja citate, pjeva brojalice, priča anegdote u stihu, širi dobru energiju koja samo potpiruje moj sarkazam. Onaj drugi, neki mladić, pjeva o Hefestu, Aherontu, pretpotopnim likovima, o nekakvim neizrečenim oporukama, neiskopanim grobovima, kricima... dok on tako sumorno tuli, ovaj prvi plonka na tamburici. Najradije bih ih obojicu izvukla za uši, ali strah me da i o tom ne napiše pjesmu. U grob će me potjerati svojim lelekom iz groba.

Ako ništa, barem pjevaju u slobodnom stihu pa ne moram slušati uvijek jedno te iste rime, plime, kravino vime.

Pisala bih vam dalje, imam još tisuću zdravstvenih problema, ali ne mogu, glava mi puca jer mi ovaj pjesnik sad pjeva o "rebusu od smislenih nedorečenosti”?! Dosta mi je više svih njih, ovjenčanih pjesnika, poeta laureatusa i doctusa, stihoklepaca, strofofila... ja bih ih sve poslala u Makedoniju. Ne samo ova dva Makedonca, sve pjesnike, samo nek idu na Ohrid što dalje od mene. Kako da to riješim, doktore?

ODGOVOR

Poštovana Doris,

na temelju vašeg opisa, u suradnji s književnom policijom napravili smo poetorobot i otkrili identitet makedonskih pjesnika: pjesnik-svirač je Vlatko Martinovski, a mladi pjesnik je Ivan Antonovski. Osim u vašem slučaju, brojni svjedoci dali su iskaz da su oba pjesnika počinila isti književni zločin – recitaciju s predumišljajem – i pred publikom u književnom klubu Booksa. Uz to, policijski katalog makedonske književnosti (dostupan u Booksi) pokazuje da uz njih također djeluju i pjesnici Zvonko Taneski (koji piše o začudnom svakodnevnom životu) te Jovica Tasevski-Eternijan (koji piše duhovne i religiozne pjesme). O prozaicima bolje da ne govorimo! Krim inspektori trenutno prikupljaju dokazne stihove, prolaze kroz bezbrojna opkoračenja te slažu optužni sonet protiv drskih pjesnika.

Međutim, dvojica pjesnika tek su kap u moru vaših kroničnih pjesničkih problema. Naime, niste postali muza, nego bolujete od uredničkog poremećaja – vaše tijelo odašilje feromone koji ljudima s istančanim osjetilima (tj. pjesnicima) otkrivaju da ste vi svojevrsna književna urednica. Stoga vam recitiraju svoje pjesme kako bi vas uvjerili da im tiskate knjigu.

Najgora posljedica ove bolesti svakako je prekomjerna izloženost poeziji. Kao što vidimo u slobodnom stihu Antonovskog i Martinovskog, radi se o bogatoj i visokokaloričnoj književnosti koja u slušatelju stvara višak energije koji se dijelom pretvara u masne naslage, a dijelom manifestira kao oblik neuroze. Osim toga, nabijenost smisla u stihu, ponavljanje motiva i riječi te korištenje aorista dopustivi su u mnogo manjoj koncentraciji, ali ukoliko govorimo o stalnoj izloženosti takvoj poeziji (i to još uz glazbenu pratnju!), onda se vi kao slušateljica nalazite u naročito stresnom i opasnom položaju.

Rješenje problema se dijelom nalazi u vašem sarkazmu koji je ustvari reakcija bijelih krvnih stanica na konkretnu bolest. Naime, jedini način da ušutkate pjesnike je da im upadnete u riječ (između dvije strofe) i ne dopustite im da opet progovore. Drugim riječima, trebate razviti umijeće govora u jednom beskrajnom stihu. Opskrbite se anegdotama, opskurnim temama za filozofiranje, šašavim pitanjima, bedastim vicevima, sarkastičnim komentarima, stranim citatima... Pjesnici će ubrzo pokleknuti pred proznom paljbom i pobjeći nekom drugom budućem pacijentu moje ordinacije.

Dr. Ostojić