Dr. Ostojić: tajni agent Bob Rock

PITANJE

Poštovanje, gospodine doktore!

Ne smijem Vam odati svoj identitet jer bih time ugrozio kako svoj, tako i Vaš život. Kao što vidite, bavim se poslom tajnog tipa i visoke državne važnosti, a obraćam se Vama jer mi se čini da doživljavam traumu čitanja koja utječe na moju efektivnost. Nisam više toliko hladnokrvan u akciji, često mi izmiču osnovne stvari iz vida, dovodim skoro svaku operaciju u rizik jer sam se, kako se kaže po tajnom kodu mog posla, 'uspapčio'. Jasno je - radi se o problemu suvišnog razmišljanja u čisto tehničkim akcijama.

Naime, taj višak refleksije javio se kad sam se nedavno, u želji za opuštanjem, okrenuo svojim starim 'Alan Fordovima', stripovima koje sam čitao dok sam bio mlad i svojeglav kicoš. Sjećam se kako su mi ti stripovi svojedobno bili smiješni i lagani, pamtim ih kao uspomenu na neko starije i bolje, lakomislenije doba, tako sam ih i krenuo čitati, a kad ono - strava! Nešto se iznimno promijenilo u međuvremenu, ne znam što - ali danas me ovi stripovi uznemiruju s jedne strane grotesknošću svojih likova, a s druge strane iznimnom preciznošću kojom govore o realnosti u kojoj živim. Tako je i kod mene na poslu! Moj nadređeni je također metuzalem, ishlapjeli agent emeritus. U našoj službi se isto nalazi jedan dobrodušni mali koji kao da je zalutao ovdje. O lopovima u rangu Sira Olivera ne trebam Vam ni pričati. Tehnologija kojom se služimo je sovjetska tehnologija iz razdoblja hladnog rata. Osobe protiv kojih se borimo zovu se i izgledaju kao karikirani fićfirići iz stripa: Pacof, Budala, Zveki, Legija, a o Joci Amsterdamu da ne pričamo. Koje je moje mjesto ovdje onda? Ja sam nešto kao Bob Rock, a to i nije poželjna situacija za nekoga tko želi ostati živ van stripa.

Doktore, kako da povratim ovaj efekt čitanja? Bojim se da sam se čitanjem 'Alana Forda' nehotice doveo u situaciji gdje previše znam, a upoznati ste s time kako u mojoj branši završavaju ljudi koji previše znaju. Pomognite hitno, doktore! A pošto mi pomognete, ovaj će se pismeni upit samouništiti.

XYZ852

ODGOVOR

Poštovani gospodine XYZ852!

Kada Vas kriminalci nisu uspjeli uloviti u smrtonosnu zamku, djelo je uspjelo. Djelo povuče za nos i najmudrije, a da nije tako, mi literoterapeuti ne bismo ni imali posla.

Magnusov i Bunkerov strip, popularan u bivšoj Jugoslaviji, zadržao se u popularnoj kulturi do dan danas (baš sam vidio mladog stažista kako nosi čarape na Alana Forda!) Međutim, ta hvaljenost i vezivanje Alana Forda za tadašnje doba napravili su medvjeđu uslugu za današnje čitatelje stripa, kao što i osjećate na vlastitoj koži. Naime, 'Alan Ford' je ovakvom širom recepcijom ostao 'upakiran' u kontekst nostalgije za prošlim vremenom i prostorom. Ljubav prema 'Alanu Fordu' uglavnom se svodi na ljubav prema stripu u onom vremenu, te to i ostaje sve dok su stripovi zatvoreni u sanduk. Međutim, čim se sanduk otvori i strip opet prolista, oslobađa se potisnuto, novo značenje stripa koje proizlazi iz nove osobe koja ga čita (jer ste nakon tridesetak godina nova osoba!) i iz novog konteksta u kojem ga čitate. Ta nova značenja su šokantna, eksplozivna jer su bila toliko dugo zatvorena pod velikim slojem prašine, a njihov učinak je trenutačan i jak. Takva Vam je priroda svakog djela - svako djelo ostaje otvoreno konstantno novim i novim značenjima koja se mogu izvući iz njega, radilo se tu o 'Ilijadi' ili o 'Alan Fordu', i tu nema pomoći. To je nevolja s recidivističkim čitanjem, ali i ljepota: neka djela nikad nećemo prerasti nego im se uvijek možemo vraćati i upisivati nova značenja. Hura za 'Alana Forda', ali jao za Vas.
Kako se izliječiti? Naprosto, nemojte pristati na tezu da strip nalikuje na stvarnost nego se utješite time da stvarnost nalikuje na strip. Prihvatite karikiranost Vaše stvarnosti i pokušajte naći ono komično u tom Vašem smrtonosnom džumbusu. Stvarnost je ionako neizlječiva, poslužite se bar ovim anestetikom.

Dr. ostojić