Dr. Ostojić: smrdljive knjige

PITANJE

Pozdrav, doktore! Ja sam Lejla, čitateljica s neobičnim problemom. Točnije bi bilo reći da sam njušiteljica prije nego čitateljica, a u tome leži problem. Naime, nakon dugo vremena koje sam provela čitajući težu literaturu, odlučila sam se opustiti i napokon pročitati Harryja Pottera. Međutim, jako čudna stvar mi se dešava tokom čitanja, a to je da sam počela osjećati mirise. U početku mi se činilo da su to mirisi iz druge sobe, potom sam mislila da je stvar u meni, a onda, nakon što sam se više puta otuširala i očistila stan, shvatila sam da je stvar ipak u samom Harryju Potteru. Ne, nije čak ni primjerak knjige taj koji smrdi, nego mi se čini da osjećam mirise iz samog svijeta Harryja Pottera.

Sad se sigurno pitate zbog čega bi to bio problem. Razlog je vrlo jednostavan – svijet Harryja Pottera smrdi, i to ponajviše po gnoju! Ne znam je li Hogwarts smješten blizu neke ogromne farme, ali smrdi po izmetu konstantno. Što radnja ide dalje i postaje uzbudljivija, to sam vonj postaje jači i neugodniji. Čini mi se da bi se Onog–čije–ime–se–ne–smije–izgovoriti bilo mnogo jednostavnije (a i točnije) naprosto zvati Onaj–koji–smrdi. Doduše, ni pozitivci ne mirišu baš na cvijeće: čini se da mladi Harry i Ron, kao svi studenti, nemaju običaj čistiti svoje sobe koje užasno smrde na prašinu. Hermiona, pak, nije još otkrila kako se koristi parfem, a ne znam imam li strpljenja čekati dok ne naraste i ne počne se dotjerivati.

Najgori je ipak Hagrid i može on biti prezentiran tekstom kao simpatičan čovjek, ali je po mirisu očito da se radi o neurednom zamazancu! Ako Snape ne voli Hagrida iz tog razloga, onda moram priznati da ga potpuno razumijem.

Prijateljica koja voli Harryja Pottera mi zavidi na mom 'kompletnom' doživljaju Hogwartsa, ali rado bih se mijenjala s njom kad bih mogla. Problem je i u tome što sam prvo mislila da su mirisi rezultat loše kvalitete tih djela, ali kad sam nedavno otvorila svoje omiljeno djelo, Zločin i kaznu Dostojevskog, ostala sam zapahnuta smrdljivim oblakom Sankt Petersburga. Što da radim, doktore? Postoji li neka književna kvačica za nos?

Lejla

ODGOVOR

Poštovana Lejla!

Očito je kod vas došlo do sinaptičke sinestezije neurona u središnjem dijelu mozga koji je orijentiran na čitanje dječjih knjiga. Poticaj tome je vjerojatno bio nagli prelazak s djela jedne vrste (ono što zovete 'težom literaturom', mada mi liječnici izbjegavamo taj termin jer znamo da svaka literatura može biti teška) na potpuno drugačija djela: efekt je jednako jak kao nagli prelazak iz prostora visokog tlaka u prostor niskog tlaka. Vi ste jedan od tisuću slučajeva koji reagira na takvu naglu promjenu tako da počne osjećati mirise iz navedenog djela. Nekad je to privilegija, a nekada prokletstvo, ali u svakom slučaju radi se o izlječivoj anomaliji koja zahtijeva urgentno kliničko djelovanje!

Niste imali sreće što vam se ovaj poremećaj dogodio baš sa Harryjem Potterom. Naime, taj svijet je poznat po iznimno neugodnom vonju koji dolazi od britanskih gnojiva prisutnih oko Hogwartsa i iz raznih čarobnih napitaka i prahova koji iznimno zaudaraju, a čije podrijetlo je bolje ni ne spominjati. Upravo zbog nesklada između pozitivne prezentacije tog svijeta i njegovog neugodnog vonja, ta djela su prenesena putem književnosti i filma, ali ne i putem nosnicama dostupnog zabavnog parka kakav je Disneyland (koji ne smrdi).

Lijek za vaše stanje nalazi se u naglom čitanju Rimbaudove poezije poznate po sinestezičnosti i spajanju naizgled nespojivih dojmova koji pripadaju različitim osjetilima. Naglim čitanjem Rimbauda doći će do novog sinestezijskog pomaka u vašem umu. Pritom vas moram upozoriti da ipak nema nade za vaše čitanje Harryja Pottera: naime, nezadovoljstvo vonjem će se samo preseliti u drugo osjetilno polje pa ćete tako biti nezadovoljni zvučnošću rečenica ili vizualnim zamišljanjem pojedinih likova. "This book stinks!", rekli bi kolege Britanci, a i vama će smrad, ako i ne bude doslovan, biti zauvijek vezan uz Rowlingičino poznato djelo.

Dr. Ostojić