Dr. Ostojić: slučaj kronične skribomanije

PITANJE

Dragi doktore!

Ne tako davno, u zemlji iza sedam mora i sedam gora, živio sam ja, momak po imenu Mile. Jednog lijepog dana pročitao sam Morfologiju bajke Vladimira Proppa. To bješe knjiga o tome kako svaka narodna bajka, neovisno o kulturi iz koje dolazi, ima jednaku strukturu. Od tog dana izgubio ja, Mile, moć normalne komunikacije. Počeo pripovijedati u neobičnom stilu, ljudi me čudno gledali, a i ja, Mile, čudno gledao ljude! Naime, više nisam vidio ljude kako sam ih vidio prije, nego sam ih vidio kao funkcije! Vidio sam protagoniste, antagoniste, pomagače, princeze... sve osim normalnog čovjeka!

Takva situacija mi bješe iznimno teška: počeo sam ljudima upadati u riječ i sugerirati što bi trebali reći po logici strukture, a općenito sam prestao mariti za njih osim u kontekstu cjelokupne bajke u kojoj se svi skupa nađosmo. Tako izgubio prijatelje, a i svakodnevni poslovi kao što je odlazak u banku postadoše neugodni jer me više zanimala pozadinska priča mog bankara od detalja o mom računu.

Upao sam u loše društvo koje je pilo, pušilo droge i spletkarilo, a jedini razlog zbog kojeg se družah s njima bješe taj što su mi trebali antagonisti u mojoj bajci.

Izgubio sam i kontakt sa svojom djevojkom, pravom princezom. Naime, nisam mogao s njom živjeti sretno do kraja života, a da prije toga nisam porazio zlog protivnika koji ju je oteo. Bijah u stalnom očekivanju da je netko već jednom otme, sve dok sama nije otišla. Na dan kad je zalupila vratima, zakleo sam se da ću je osloboditi.

Naposljetku, zbunilo me što sam i sam funkcija unutar cijele bajke. Bilo bi mi, jadničku, mnogo lakše da sam sveznajući pripovjedač, ali ne znadoh puno o svijetu oko sebe, a i imah sudbinu u ovoj fabuli što me spriječilo da se izdignem iznad svih.

Jednoga dana odlučio sam se obratiti doktoru Ostojiću s nadom da će mi pomoći u mojoj misiji. Doktor je danima mislio i mislio, te mi je naposljetku dao recept za čarobni napitak koji mi je vratio moju staru vitalnost i potaknuo me da se borim protiv zla i pobijedim u dugoj borbi. Živio sam sretno do kraja života.

Mile

ODGOVOR

Poštovani Mile!

Postoji tužna uzrečica kako 'život piše drame'. Osim što je nezgodno da život, od svih žanrova i vrsta, favorizira baš drame (a ne bajke ili, u najmanju ruku, basne), pesimističan ton proizlazi i iz usporedbe života s piscem. Život je tako surov i nezainteresiran za bilo što osim za igranje simbolima, kaže uzrečica, poput kakvog pisca!

Međutim, poštovani Mile, bojim se da ovdje ipak nije život taj koji piše, nego baš Vi! Naime, putem raznih pregleda utvrdili smo kako patite od slučaja kronične skribomanije. Vi ste, Mile, žao mi je što vam to moram priopćiti, neizlječivi pisac! I to ne samo bajki – Propp je ukazao na to da svaki pripovjedni tekst ima određenu strukturu, a demonstrirao je to usporedbama različitih bajki.

Naravno, svi ljudi aktivno slažu dojmove, događaje, osobe i emocije u određenu priču jer žele imati osjećaj smislenog života, ali vi to radite kompulzivno što vas čini teško oboljelim literatom.

Brojni su negativni simptomi pisanja, a na neke ste već i sami naišli. Pisanje je usamljena aktivnost. Čak i ako ste zainteresirani za ljude barem zato što su likovi vaše priče, onda taj interes nije obostran jer likovi ne mogu mariti za svog pisca i jer ne vole sebe smatrati 'likovima'. Proizvod vaše opsesije je tekstualni sklop kojeg ljudi potom čitaju i obolijevaju, te dolaze u moju ordinaciju. A što je najgore, sama bolest je neizlječiva jer, čak i ako se razočarate u mogućnost pisanja bajki, to razočaranje vas neće navesti da odustanete od pisanja, nego samo da promijenite registar u kojem pišete. Ako i pomislite da odustanete od pisanja, tu ćete ideju iskoristiti tek za kakvu novelu.

Ako se pisanje već ne može liječiti, narativni toksini se mogu ukloniti putem skribodijalize, tj. laički rečeno – doslovnog pisanja! Pišite i objavljujte svoje radove, neovisno o interesu čitatelja, jer ako ne budete to radili, stanje će se pogoršati i preći ćete iz pisca u usmenog pripovjedača kakvih su puni kafići oko željezničkih kolodvora. Dok god se držite pisaće mašine, a ne šanka, za vašu priču i dalje ima neke nade.

Dr. Ostojić