Dr. Ostojić: nadzemaljske intervencije u tekst

PITANJE

Doktore, prijatelju, pomagaj!

Nećeš vjerovati, ali to sam ja, Eugen. Eugen Kumičić, znameniti hrvatski pisac! Evo, uspio sam ti se javiti iz posthumnog svijeta i, iskreno da ti kažem, u govnima sam do grla!

Znaš gdje sam zapeo? Bacili su me u Limb školskih lektira da se do sudnjeg dana suočavam sa svojim knjigama. Joj, doktore! Da su me bar u pakao bacili!

Cijeli dan moram gledati sirote klince koji čitaju Urotu zrinsko–frankopansku za lektiru. Majke mi mile, pa to je slučaj za UNICEF! Pokajao sam se i prestao sam pisati stilom debila (što, nadam se, možeš primijetiti), ali šta će mi to kad me neće lišiti ovih muka.

Stavili su me u dio Limba gdje srećem isključivo svoje likove. Svaki dan do mene dođu jebeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (šaljem sliku u prilogu), pa se zapričaju o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj. Doktore, kako su to glupi ljudi! Prošli put sam im rekao da nek umuknu više jer šta se njih dvojica, imbecili koje je austrijski car ulovio i ubio na najjeftiniju "Dođi da ti nešto šapnem" foru, imaju opet prtljati u politiku. Onda su se zapričali i o austrijskom caru, pa su uspoređivali Austro–Ugarsku i Europsku uniju... aaaaaa!!

Osim svojih likova, srećem i svoje cijenjene kolege pisce, a to je još neugodnije. Dante Alighieri je prolazio Limbom i, kad me primijetio, samo je uzviknuo nešto tipa "Sanctus domini!", okrenuo se na peti i šmugnuo. Valjda misli da je loše pisanje zarazno ko kuga! Sreo sam i Emila Zolu koji mi je opalio šamar. Još se ljuti zbog tog šta sam iskoristio termin 'naturalizam' da opišem ove svoje romane.

Sad bih sve drugačije napravio. Ako bih i pisao, ne bih pisao onakve romančine, nego haiku pjesme. I to ne o nacionalizmu, nego o, ono, cvijeću i pčelama. Ne bih se prtljao u hrvatstvo i te gluposti. I promijenio bih ime! Zaboga, šta je bilo mojim roditeljima – malo dijete nazvati Eugen! Zvao bih se Mario.

Pričao sam s vratarom raja, onim Pavlom, i rekao je da će mi nešto srediti pod uvjetom da me maknu iz lektire. Tu ti, doktore, uskačeš! Pliz, sredi da me se izbriše s lica lektire. Ja ću biti sretan, djeca će biti sretna... Probao sam kontaktirati Fuchsa, ali se taj vrag ne javlja, pa daj ti nešto napravi. Jel može?

Voli te tvoj Eugen!

ODGOVOR

Poštovani čitatelji!

Premda se najvjerojatnije radi o neslanoj šali kakvog neozbiljnog čitatelja, ipak postoji empirijska mogućnost da je uistinu transcendentalna sila poslala ovaj upit. Budući da sam znanstvenik i humanist, poslužit ću se Pascalovom okladom – više se isplati riskirati ispasti diletant i pomoći napaćenoj duši, nego riskirati potencijalno daljnje Kumičićevo mučenje u neugodnom lektirnom limbu.

Uistinu, poštovani Eugene, Vaša djela su dovela do mnoštva problema i tegoba mladih ljudi zbog čega sada zasluženo patite. Mi literoterapeuti već godinama apeliramo na to da se Vaša djela maknu iz lektire. Uzalud! Stoga takvo praktično rješenje ne dolazi u obzir. Čak i da Vas se makne iz lektire, tekst ne umire nego prelazi s generacije na generaciju slučajnih čitatelja koji će se iznova mučiti s nesuvislostima Vašeg rukopisa.

"Navik živi, ki zgine pošteno!" - ovog puta ta poslovica Vam nije na pomoć budući da i Vaš vječni zivot, i vječni čitateljski život Vaše knjige nisu najbolja stvar na svijetu (odnosno, van njega). Međutim, ono što možete napraviti jest iskoristiti Vašu onostranu poziciju za nadzemaljske intervencije u tekst. Imate transcendentalnu moć da upadnete ponovo u vlastiti tekst i da uništite ono što ga čini lošim! Opalite svatovima nekoliko šamara pa da imaju razloga biti začuđeni. Dodajte sloj kartonskim karakterima tako da, recimo, podmetnete Zrinskom da spava sa ženom Frankopana. Kad ste se već primili popularne forme, napravite ju zabavnijom! Ako su Rosencrantz i Guildenstern mogli biti smaknuti na komičan način, pa valjda mogu i naši Zrinski i Frankopan.

Jedini način obračuna s Vašom prošlošću je, dakle, da se ponovo primite gušćjeg pera i da preradite tradiciju. Možda je Barthes mislio upravo na Vas kad je govorio o 'smrti autora' – kako biste izbjegli neugodni vječni život, morate intervenirati u svoju baštinu i time dovesti do dostojanstvene smrti nekadašnjeg autora. To je jedini način kako možete doći do neknjiževnog raja.

Dr. Ostojić