Dr. Ostojić: melodramatska imaginacija

PITANJE

Dobar dan, doktore!

Ja sam Ivan Klintorović: za prijatelje sam Klint, za svoje zaposlenike sam Klinton, a za žene sam samo – Ićo. Držim četiri stotine zaposlenika na plaći u svojoj kompaniji, vodim tri koncerna, uzdržavam dvije bivše i dvije sadašnje žene, a djecu neću ni početi nabrajati.

Uz svoj posao i obiteljski život, amaterski se bavim triatlonom, govorim tečno četiri jezika, čitam publicistiku i beletristriku zapadnog i istočnog svijeta, sviram više instrumenata i izučavam život sove ušare. Osvojio sam prva mjesta u svakom natjecanju u kojem sam nastupio, od kick boxinga do pisanja haiku poezije.

Kako nađem vremena za sve te aktivnosti? Vrlo jednostavno: ne cmizdrim. Ne dramatiziram. Ne izmišljam izlike. Ne biste nikad pogodili koliko vremena čovjek uštedi kad ne kuka oko svake sitnice! Volio bih reći da to može svatko i da vam šaljem ovo pismo samo da vam se pohvalim, ali nažalost, to nije slučaj. Naime, uhvatio me napadaj melankolije i kuknjave.

Sve je počelo kad sam pročitao jednu kratku priču Elmorea Leonarda. Ne trebam vam ni pričati o tome kako inače čitam knjige – krajnje sam emotivno distanciran od gluparija kojom se glavni likovi zaokupljaju i pokušavam opaziti neki motivski i jezični sklad u kojem mogu uživati. Međutim, prvi put u mom dinamičnom životu, čitajući priču 'Fire in the hole', dogodilo se nešto čudno – počeo sam plakati! Priča govori o odnosu između šerifa i nacističkog skinheada koji su u sukobu, ali koji se međusobno poštuju jer su u mladosti zajedno kopali ugljen. Pročitao sam priču o tom legalnom (ali ne osobnom) okršaju i na kraju sam proplakao kao kišna godina. I nisam stao!

Otkad sam pročitao tu priču, potpuno sam nesposoban za život. Stalno preispitujem svoje osjećaje, povezujem se s ljudima oko sebe, nadugo i naširoko izražavam što osjećam... katastrofa! Ni ne znate koliko sam vremena izgubio na takav život. I ne znate koliko su ljudi oko mene iziritirani time što se ja tako ponašam. Pa ja drmam svijetom oko sebe, ne mogu si priuštiti ovako što. Jedna od žena mi je rekla da ako još jednom provedemo noć pričajući ili 'vodeći ljubav', da će se razvesti od mene. Pomognite mi, doktore, ne mogu vam ni reći koliko me sve ovo opterećuje (u čemu i jest problem!)

ODGOVOR

Poštovani gospodine Klintorović!

U svojoj karijeri liječio sam mnoge čitateljice koje muči melodramatska imaginacija, a vi ste jedan od rijetkih čitatelja koji imaju taj isti problem. Do sredine 20. stoljeća vjerovalo se da je melodramatska imaginacija kod muškaraca poput muške bradavice – postoji, ali je zakržljala i disfunkcionalna. Međutim, pojavom 'western' romana i 'spaghetti' filmova, pokazalo se da postoje žanrovi koji mogu izazvati naglašenu emociju i kod muškaraca. Tad je nastala distinkcija između melodramatske i westodramatske imaginacije. Da se poslužimo laičkim jezikom, dok neke žene 'melodramatiziraju', neki muškarci 'westodramatiziraju'.

Upravo o takvim muškarcima piše Elmore Leonard. Likovi njegove priče ponašaju se poput tipičnih likova iz westerna: ne pričaju puno, drže do časti, dogovaraju obračun 'točno u podne' i osjetljivi su na krhke žene koje trebaju zaštitu. Tako se ponašaju čak i kad ih realnost demantira: kad se lokalni šerif smije njihovom dogovoru, kad žena uopće ne treba njihovu zaštitu (jer je sama puškom ubila nasilnog muža) i kad čak i njihovi najbliži (makar bili fanatični skinheadi) gube strpljenje za njihove 'igrice'. Likovi pretjerano westodramatiziraju zbog čega čak i pobjednik njihovog okršaja ostaje zapravo – gubitnik u realnom svijetu.

U tom smislu, očito je došlo do spoja između vaše identifikacije s tim likovima i njihove neuspjele dramatizacije što je rezultiralo naglašenom melodramatskom imaginacijom! Literoterapeuti još nisu otkrili kojim principom je vođena ta nenadana pojava melodramatizacije, a nama ostaje samo diviti se nad nepredvidljivosti i neograničenosti čitateljske reakcije.

Iako sama pojava nije jasna, lijek postoji i sastoji se od obrnutog procesa. Budući da ste do melodramatiziranja došli time što ste čitali o propalim likovima iz westerna, vratit ćete se svom starom liku tako što ćete pratiti pripovjetke o propalim likovima melodrama. U tom smislu, ostavljam vam na izbor hoćete li čitati Flaubertov roman Gospođa Bovary ili gledati televizijsku dramsku seriju Ruža vjetrova.

Dr. Ostojić
foto: Kingdafy (flickr)