Dr. Ostojić: 'kanconijer' ili 'carinik'?

PITANJE

Poštovanje, doktore!

Zovem se Ranka i kolegica s posla mi je sugerirala da Vam se obratim jer izgleda da patim od ravnodušnosti spram visoke književnosti. Što je književnost viša, to bi moje oduševljenje trebalo biti jače, a izgleda da ne hajem za visinu literarnosti jednog djela. Prema kome sam to ravnodušna? Prema sirotom Francescu Petrarci i njegovom Kanconijeru. Što je to 'kanconijer'? Meni to zvuči kao drugo ime za carinika. Što ta poezija meni znači? Intimni osjećaji pjesničkog subjekta me ne diraju, dapače, malo mi je neugodno dok to čitam, kao kad u susjednoj zgradi kroz prozor vidim svog starog susjeda golog.

Amor s lukom i strijelom, uvijek mi je išao na živce taj leteći, mitološki dječak koji pika ljude. Ono, kao neki veliki, mutirani komarac - fuj! Jedina dobra pjesnikova rečenica mi je kad kaže da "ne nalazi mira, a za rat je mlitav" - mlitav, to je ta riječ, a ne sviđa mi se zato što je lijepa nego zato što je točna.

Uglavnom, nezgodno mi je što moja kolegica čita Petrarcu i uzdiše, mada uzdišem i ja, ali ne onako kako bi trebalo. Sviđa mi se ta njegova sonetna forma i smatram to vrsnim umijećem kako autora, tako i prevoditelja, ali isto tako mi je impresivno umijeće to što ja mogu završiti spider solitaire na najtežem nivou (nije da se hvalim... a dobro, možda malo). To kažem i kad me kolegica pita kako mi se sviđa Petrarca. "Jao, baš je lijepa forma", kažem. "Versifikacija i rima. Super." Ali skužila je da mi se ne sviđa. I neugodno mi je što mi se ne sviđa iako se trudim. Znam da je sve to subjektivno, što se kome sviđa a što ne, ali, doktore, ne želim biti tupi subjekt. Malo objektivnog mi ne bi škodilo. Kako da onda čitam Petrarcu, doktore, a da mi bude dobro?

Ranka

ODGOVOR

Poštovana Ranka!

Jedan pacijent, težak slučaj, rekao mi je kako je poezija poput paukove mreže u koju čitatelj upada. Vi, srećom, niste pali u paukovu klopku. Nije to ništa čudno - recimo, ni Laura kojoj se Petrarca obratio, Laura de Sade (!), nije pala.

Vaš izostanak emotivnog suosjećanja je razumljiv u kontekstu sadašnjosti: Petrarcino djelo je famozno koliko zbog karakteristične forme, toliko i zbog toga što lirski subjekt TADA po prvi puta iznosi svoje unutrašnje osjećaje i doživljaje. Efekt koji je taj čin imao na čitatelje može se usporediti s gledateljima prvih filmova koji su pobjegli od prikazanog vlaka. U današnje vrijeme, čitatelj ne može, a da ne primijeti koliko su te teme i načini izlaganja teme već ponovljeni i 'izlizani' (odnosno, može - blago Vašoj kolegici!) To nestajanje originalnog konteksta u kojem je djelo nastalo je opasnost za svaki tekst - danas se smijemo antičkim spisima gdje se navodi kako je Zemlja ravna ploča, i da ljudski mozak služi za hlađenje tijela. Još je Sokrat bio najpametniji kad je odbio kompromitirati svoje ime zapisivanjem vlastite filozofije, ali je pogriješio jer nije zaplijenio pisalo malom Platonu.

Također, kao što kontekst može nestati, može se i opet pojaviti - možda će se u budućnosti stvoriti situacija u društvu u kojoj će se široka čitateljska publika ponovno obratiti Petrarci: slična situacija je bila s Gongorom koji je u 17. stoljeću bio prevelik čudak za čitateljsku publiku, da bi postao popularan u 19. stoljeću kad su se čitatelji zaželjeli čudaka.

A što se to Vas sve tiče? Možda će Vam jednom Petrarca nešto vrijediti, a možda ne, ali u sadašnjoj situaciji Vi zapravo i nemate problem, dapače - za razliku od ostalih mojih pacijenata koje tekst proganja, Vi imate tu privilegiju da možete mirno raditi, da možete igrati pasijans, da možete biti u stanju gdje NE ČITATE. Ja Vam kao doktor preporučam da ne čitate, ukoliko to baš nije nužno ili ukoliko ne želite. Čitanje je izvor mnogih bolesti i poremećaja, jedino ako čitate jer baš uživate u dotičnom djelu, onda imate određene šanse proći kroz čitanje bez povrede.

Dr. Ostojić