Dr. Ostojić: Erving Goffman

PITANJE

Doktore!

Moj učitelj glume preporučio mi je da se javim vama u vezi problema koji me muči. Naime, iako se premijera tragedije u kojoj glumim glavnu rolu bjesomučno približava, ja sam potpuno nesposobna ući u karakter i potpuno se koncentrirati na probu!

U čemu je stvar? Bavim se glumom, kažu da sam dobra (iako se ja time ne opterećujem) i u glumi sam uživala sve donedavno. Doktore, kažu da je blaženo neznanje i ja, doktore, ja se s tim mogu samo složiti!

Čitala sam, naime, o Goffmanu, jednom teoretičaru društva. Treba poznavati ljude i društvo da bi se iste moglo uprizoriti, zato sam ga čitala, znate. Međutim, teorija profesora Goffmana duboko me potresla! Govori o tome kako ljudi glume i izvode predstavu ne samo na pozornici nego i u pravom svijetu - da je svaka naša komunikacija mala predstava u kojoj imamo svoju ulogu.

All the world`s a stage! - rekao je već Shakespeare, ali zar to nije bila šala? Ili je i u toj šali bilo pola istine? Razmišljam o Goffmanu cijelo vrijeme. Glumim li zaista uvijek? Imam rolu dok pričam s mamom, rolu dok pričam s prijateljima i sad igram rolu pacijentice! A dok glumim, imam rolu glumice koja igra svoju rolu! Zar cijelo vrijeme samo glumim? I kad je vrijeme kad mogu biti ja? Sva ta silna gluma počela me umarati, teretiti, sablažnjavati!

I tako, bliži se premijera tragedije, doktore, a ja ne mogu, ne mogu vježbati jer mi je dosta glume. Samo želim biti ono što jesam! To je sve što tražim. Glumim li i dok to tražim? Nije mi bitno da ikad više zaglumim, doktore, samo mi recite kako da budem svoja? Vjerujte mi kad vas to tražim.

Anabela - Marija H.

ODGOVOR

Draga Anabela - Marija!

Spoznaj sebe! - govorili su stari Grci i tom izrekom uzrokovali niz teatralno - teatroloških ljudskih patologija. Naime, kao što može biti iznimno bolno kad je pacijent tokom operacije svjestan dijela tijela kojeg mu operiraju, tako može biti bolno i kad je pacijent svjestan svih socijalnih procesa i vlastitih akcija koji zajedno utječu na razgovor u kojem sudjeluje.

I kao što fizikalna medicina pribjegava anesteziji ne bi li smanjila preveliku razinu pacijentove samosvijesti, tako se ni literoterapija ne libi anestezije. Doduše, literoterapija u tom polju nije pokazala volju za praćenjem medicinskih trendova: koristi se i dalje stara metoda anestezije iz Austro-Ugarske (nadušak ispijena litra rakije za muškarce, a pola litre za žene). Zacijelo je i Goffman, nakon što je detaljno opisao svoju perspektivu u knjizi The Presentation of Self in Everyday Life, skočio na jedan šnaps. Da zaboravi na stvari koje je opisao i da zaboravi malko na sebe.

S druge strane, osim samospoznaje, još jedan neobičan poriv koji uzrokuje patologije vaše vrste bila bi potreba za istinom. I dok je nama doktorima u znanstvenom smislu istina zaista ideal, u privatnom polju nam nije. Zašto bi bili stalno iskreni? Kome treba potpuna istina? Postoji izraz 'brutalno iskren' za osobu koja govori neuljepšanu istinu, i ne kaže se bezveze 'brutalno': radi se o jednom neprofesionalnom, neuljudnom načinu priopćavanja istine.

Postoji jedan televizijski lik koji stalno govori istinu i zove se Cosmo Kramer. Gledate li tu emisiju? Koliko ste se puta uhvatili za glavu kad bi dotični progovorio? Nitko ne želi priuštiti svom bližnjem Kramera i zato svi lažemo jedan drugome. Mi doktori to radimo cijelo vrijeme (nagradno pitanje: radim li ja to upravo sad vama?) To je plemenit čin. Plemenita iluzija!

Ukratko, ono što vam preporučujem je doza anestezije i prepuštanje struji laganja jer onaj tko laže, taj nužno ne krade, a samim time nužno i ne ubija. Otiđite na predstavu, izrecitirajte svoj tekst i padnite 'mrtvi'  u petom činu. I dok ležite zaustavljena daha, sjetite se da svi u publici ZNAJU da se vi pretvarate i znaju da ste vi zapravo glumica, ali ipak preferiraju da im se to ne kaže direktno. Neka tako i ostane.

Dr. Ostojić