Dr. Ostojić: Dorian Gray kao prelijepi tupko

PITANJE

Poštovani doktore!

Lijepa sam i time se ponosim! Cjelokupna današnja kultura (a tako i književnost) neumorno radi na omalovažavanju lijepih ljudi – ljepotani i ljepotice (u književnosti i filmu) uvijek su s jedne strane blentavi, prazni, dobri samo za dekor. S druge strane, lijepi ljudi su (zbog svoje blentavosti) obično umišljeni i zlobni prema sirotim ružnim ljudima. Ružno pače odrasta u lijepog labuda, a lijepa pačad koja se rugala ovom ružnom ostaje samo pačad ili se, u gorem slučaju, preobražava u ružne labudove. Dakle, prava ljepota je uvijek ona naknadna, unutrašnja ljepota, a ova vanjska ljepota ne znači ništa, dapače – zavodi gledatelja i znači suprotno od one prave ljepote. E, pa meni je dosta toga!

Zadnja kap koja je prelila čašu, a zbog koje Vam se i obraćam, je djelo Oscara Wildea, inteligentnog i sarkastičnog dendija, simpatičnog mladića čija me knjiga Slika Doriana Graya tim više razočarala. Tko je Dorian Gray? Prelijepi tupko. Koji je njegov grijeh? Što želi ostati vječno lijep. I što se događa kad postane vječno lijep, kao slika? Ljepota ga iskvari, učini ga emocionalno tupim kriminalcem, te na kraju dobiva pravednu kaznu  - kako za ubojstvo, tako i za onu prvotnu želju da ostane lijep. Uz to, na slici se ocrtava njegov 'pravi' (unutrašnji!) izgled – Dorian je 'zapravo' odvratna spodoba (zanimljivo, svaka priča koja govori kako izgled nije bitan pokazuje istinsko Zlo kao nešto iznimno ružno). Eto, tako ja to vidim – ljepota je oprostiva jedino ako je prolazna i glupa. "Nije bitno kako osoba izgleda" – ta se izjava koristi kako bi se tješilo ružne ljude, i kako bi se korilo lijepe ljude. To je tako od Wildea – a tako je i danas. Ne postoje ljepotica i zvijer. Ljepotica JE zvijer.

Doktore, ne znam kako biste mi mogli pomoći osim tako da upozorite čitateljstvo na ružnu sliku koja se putem književnosti šalje o lijepim ljudima, i o sramu koji bi lijepi ljudi trebali osjećati jer nemaju velik nos. Say it out loud – I'm pretty, and I'm proud!

Nives

ODGOVOR

Poštovana Nives!

Kao svaki istinski doktor, suosjećam sa svim ljudima kojima je nanesena bol, posebno ukoliko se to dogodilo na temelju rase, vjere, spola ili sklada crta lica. Baš sam na jednom simpoziju vodio razgovor o diskriminaciji lijepih ljudi sa famoznim literoterapeutom doktorom Dempseyjem – on se protiv toga bori tako da pokušava spavati sa svakom svojom kolegicom, neovisno o njenoj privlačnosti, godinama ili bračnom stanju. Takav egalitarizam je u samom korijenu medicinske prakse!

U književnoj, pak, znanosti postoje različite tzv. 'kritike' koje iščitavaju iz umjetničkih djela odnos autora (i društva) spram društvenih grupa: primjerice, poznata feministička kritika. Ne vidim zašto ne bi postojala kritika koja bi iz djela isčitavala kako društvo definira ljepotu i kako se odnosi prema pojedincima koji su 'lijepi' – stoga pozdravljam Vaše čitanje Wildea! Doduše, trebate to staviti u tadašnji kontekst. Sam Wilde je svojim djelom reagirao na mit esteticizma o ljepoti kao idealu. Wilde se može stoga shvatiti kao način da se pokaže da ljepota (ideal) sama po sebi nije dostatna, da joj je potrebno realnosti (materijalnosti, ružnoće) kako bi se potpuno ostvarila. Stoga je Dorian (utjelovljeni ideal) sam po sebi sterilan i bezosjećajan. Je li ta fabula pokazatelj društvenog straha od ljepote? Možda, dopuštam takvo tumačenje – stoga Vas  pozivam na jednu širu literarno – estetsku operaciju rađenja studije o navedenom problemu. Svakako treba vratiti 'ljepotu' u javni prostor, u prostor šire rasprave jer, zaista, u javnom govoru postoji sklonost prema omalovažavanju značaja ljepote, prema prešućivanju tog fenomena. Ako se u novinama mjesecima ne potegne barem jedna rasprava o Kantovoj estetici, onda je to pokazatelj tužne sterilnosti u javnosti koju treba hitno liječiti literoterapijom i filozofikamentima.

Dr. Ostojić