Dr. Ostojić: Brookova publika

PITANJE

Poštovani doktore!

Kažete da liječite sve probleme nastale zbog književnosti ili drame. Meni su drama i kazalište uništili socijalni život i htjela bih da mi date savjet kako da to promijenim.
Ne znam kada je to počelo. Kao mala sam gledala lutkarsko kazalište. Bila je lutka žapca koja je pričala s lutkom lisice. Ali mislim da nije u tome stvar. Dakle, doktore, problem je što se ja oduvijek u odnosima s ljudima ponašam kao publika. Doslovce!

Ne mislim samo na to da sam pasivna. Dogodi mi se da, nakon što nešto moj prijatelj kaže, počnem pljeskati. Ili da se, nakon što procijenim da je predstava od kave s prijateljem završila, dignem i odem iz zgrade. Lako je biti glumac u pravom životu, ali nije lako biti publika jer, da bi bio publika, trebaš još ljudi kraj sebe koji će raditi iste stvari - inače se osjećaš kao idiot. A i ostali misle da sam idiot.

Osim toga, grozno je tako se ponašati jer tako završim u društvu s najgorim ljudima. Ja ih nikad ne kritiziram izravno. To nije moja funkcija! Imam prijateljicu koja konstantno priča, a ja se ne mogu ustati i otići. Osim kad je stanka.

Jučer sam počela pljeskati šefu. Šef me čudno pogledao. Rekla sam da plješćem iz kurtoazije. Mislim da ću imati problema na poslu.

Psiholog mi je rekao da moram uzeti aktivniju ulogu u svom životu, otići na pozornicu. Ali to nije za mene. Nije da se ja toga bojim. Ali to nije moja funkcija. Međutim, glupo mi je, ovako prisustvujem samo lošim predstavama, ako me razumijete. Što da radim?

Elena


ODGOVOR

Poštovana Elena!

Vaš problem je zaista - problematičan! I smatram da Vas muči ista stvar koja muči i publiku u kazalištu. Naime, konstantno prisustvujete lošim predstavama i ne možete ništa napraviti oko toga. Za početak, priznajem da se zaista osjećate kao publika. Ako je cijeli svijet pozornica, onda ne vidim zašto Vi ne biste preuzeli mjesto gledatelja. Međutim, uzroke Vaših teškoća ne vidim u tome što ste publika nego što ste - tradicionalna publika, publika koja šuti i gleda i plješće iz kurtoazije. Brook, jedan istaknuti suvremeniji teatrolog, smatra kako trebamo težiti teatru gdje će razlika između glumca i gledatelja biti tehnička, a ne temeljna. Drugim riječima, ne morate se popeti na pozornicu i preuzeti aktivnu ulogu, ali biste trebali kao publika biti življi, reagirati na podražaje glumaca, svojom reakcijom (makar bila i tišina) davati glumcu pomoć u izvedbi ili, pak, uputu da mu je bolje da prekine s izvedbom. Doduše, Brook očito nikad nije režirao predstavu koja se izvodila organizirano za razrede osnovne škole: vjerojatno bi poslao u vražju mater svoju ideju o aktivnijoj publici. Poslao bi kvragu i kazalište, i cijelu svoju knjigu Prazan prostor, i čovječanstvo uopće. Ali, srećom, nije pa stoga možete preuzeti neke sugestije od njega. Morate prestati samo sjediti i pasivno promatrati predstavu pred vama: dobrim ljudima pomognite da dalje izvode, a lošim ljudima dajte do znanja da se kupe van s pozornice (to jest Vašeg vidokruga). Primjer sa šefom je dosta dobar: upozorili ste ga da mu plješćete isključivo iz kurtoazije. On je dobio Vašu pravu poruku o izvedbi. Doduše, to nije bilo odviše mudro od Vas. Ali to je već drugi problem.

Ljudi Vas mogu smatrati čudakinjom, ali Vi ste potrebni glumcima (koji postoje u svakodnevnom životu), kao što su im potrebni partneri, kao što im je cijeli taj cirkus potreban. Za Vas ima mjesta, ali morate se suočiti s problemima suvremenog kazališta, to jest suvremenog života. Ne osjećajte se, stoga, loše samo zbog sebe nego se počnite osjećati loše - i zbog drugih.

Dr. Ostojić