Dr. Ostojić: Artaud i nošenje hlača

PITANJE:

Dragi doktore!

Šaljem vam ovo pismo ne zato što trebam pomoć nego da objavim, da javnost zna, da sam dobio pomoć! Shvatio sam neke stvari u životu. Zovem se Robert i glumac sam. Godinama sam glumio u realističnim, psihološkim dramama gdje ste ograničeni okrutnim autorskim tekstom i poimanjem osobe kao pukog pojedinca. Godinama me nešto tištalo, a da nisam ni znao što dok nisam pročitao Artaudovo Kazalište i njegov Dvojnik, što me naučilo promatrati daleko iznad skučenih okvira koje sam imao! Artaud se zalaže za napuštanje naučenog, dijaloškog govora na sceni (što neromantična memorija ima uopće raditi na sceni!), te za preuzimanje novog govora koji će biti izražen kroz prostor, kroz plesanje, kroz deranje i vikanje na pozornici.

Napokon!

Trebaju nam predstave čije mistične forme odražavaju visoke transcendentalne teme. Teme iznad samog boga kojeg je Čovjek prizemljio!

Trebaju nam predstave u kojima su glumci puki hijeroglifi - hijeroglifi u obliku srca!

Trebamo se osloboditi od našeg superega, našeg ega, pa i od našeg ida!

Treba nam - vrač!

Ne treba nam znanstvenik.

Ne treba nam sistem.

Ne trebamo se osjećati kao pojedinac. Trebamo se osjećati kao jedna velika cjelina.

Doktore, okupljam glumačku ekipu s kojom vježbam u jednom hangaru. Zvukovi naše predstave su predivni! Počeo sam nositi halje po gradu. Napokon sam slobodan, doktore! Hvala, doktore!

What the hell are you doing, Mr. Artaud?

ODGOVOR:

Poštovani gospodine Robert,

i dok vaša svijest slavi pobjedu u traženju smisla života (što je teška misija za svakog od nas), vaša podsvijest je pokazala mrvu razbora te vas je nagnala da se ovim pismom obratite liječniku. Tako to ide - prvo se ide doktoru, a ako vam doktor ne može pomoći, onda se čovjek okrene vraču.

Dakle, cijenim vašu samospoznaju, ali ta vaša samospoznaja nema puno veze s Artaudom: Artaud nije želio odbaciti tekst. Želio je uvesti SVOJU vrstu teksta. Nije želio odbaciti sistem. Želio je uvesti SVOJ sistem. Nije želio uvesti visoke teme. Da citiram samog Artauda: 'Nije riječ o mlaćenju publike kozmičkim transcendentnim preokupacijama'. Razumijete? U vašoj samospoznaji mogli biste umlatiti i sebe i druge ljude transcendencijom. Što mislite, zašto je ovako teško napisati i izgovoriti riječ 'transcendencija'? Jer je teška, jezik ne želi da se služite tako teškim terminom ukoliko to nije krajnje potrebno. Ne treba mahati transcendencijom kao da držite u ruci kakvog plišanog medvjedića. Ozlijedit ćete se.

Artaud je svoje zaista zanimljive ideje o poeziji prostora u kazalištu (koja tvori hijeroglife kroz geste, mimike, ples i neartikuliran govor glumaca), žustro pokušavao provesti, jednakom žustrinom kao prije spomenuti Nietzsche svoje ideje. Bio je neuspješan u tome. Završio je u ludnici, kao i Nietzsche. Kao i Nietzsheove ideje, i Artaudove ideje su se počele cijeniti i provoditi nešto više godina nakon njegove smrti (1960-ih), kad je društvo postalo pogodno za to.

Trebali bi i vi pripaziti - napuštanjem navedenih instanci svijesti kao što je superego, osoba se može oslobodi stege društva, ali ne i stege države koja takvu osobu ima običaj preseliti u državnu instituciju zatvorenog tipa.

Možete se vi osjećati kao vizionar, ali moj zadatak kao doktora je da vas upozorim da smanjite s kolesterolom, uskličnicima u tekstu i ludostima općenito. Društvo već JE dijelom spremno na vaše predstave i prihvatit će vas, ali morate i vi prihvatiti društvo i neke društvene norme. Liječnička preporuka glasi da upamtite vaš tekst (makar on ne bio realističan), te da prije odlaska na posao ipak obučete hlače.

Dr. Ostojić