PITANJE
Poštovani doktore,
Dopustite da se nabrzinu predstavim, jer zaista nemamo vremena. Zovem se Hildegilda, umirovljena sam profesorica francuskog, a nakon odlaska u penziju počela sam se baviti čitanjem knjiga i istraživanjem paranormalnog. Vjerojatno me i vi i vaši čitatelji smatrate šarlatankom i kvaziznanstvenicom, ali morate me saslušati jer ovo je pitanje života i smrti sviju nas. Radi se o nevjerojatnim stvarima koje sam otkrila 23. travnja – na Noć knjige!
Došla sam te noći u jedan književni klub gdje se održavao prigodan popust na knjige. U početku se sve činilo relativno normalno: velika gužva, žamor, borba za posljednje primjerke popularne poezije, izmučene djelatnice kluba koje se drže za glavu itd. Međutim, u jednom trenutku uhvatio me poznati hladan predosjećaj, i primijetila sam da naguravanje nije motivirano tek željom za čitanjem. Okrenula sam glavu i u zelenkastoj grimasi čovjeka pokraj mene prepoznala – Edgara Allana Poea!
Tad sam shvatila da je oko mene sve puno stoljetnih pisaca u strašnom stanju. Smrknuti Rimbaud i grupa njegovih maloljetnih vršnjaka grebali su ljude oko sebe, Virginia Woolf zabadala je kišobran u slabine nevinih posjetitelja, ogromni Hemingway sjedio je sa strane i ispuštao neartikulirane zvukove iz dubina podzemlja, a oznojeni Krleža u velikom crnom kaputu unio mi se u lice i zapahnuo me zadahom iz duhanskog pakla.
U jednom trenutku svi su združeno počeli rušiti knjige s polica i urlati na sirote zaposlenice. Srećom, bila sam blizu izlaza i uspjela sam spasiti živu glavu. Danas nitko ne želi pričati o tome, ali iz svojih izvora saznala sam da su pisci-zombiji preplavili cijelu državu, da je većina knjiga netragom nestala, kao i sedamdesetak ljudi. Noć knjige postala je noć strave.
Doktore, javno objavite svima: poznati pisci nisu mrtvi, ali nisu ni živi. Oni više ne žele pisati remek djela, nego sijati strah, uništavati knjige i terorizirati žive ljude. Jedini način da se mi preostali živi čitatelji borimo protiv njih je da udružimo snage i da pomoću vaših medicinskih sposobnosti otkrijemo supstancu kojom možemo vratiti te pisce tamo gdje pripadaju: na groblje i u kanon!
Toliko zasad od mene, i ordinacije imaju uši, sve ostale poruke razmijenit ćemo šifriranim putem.
ODGOVOR
Poštovana Hildegilda,
Ukoliko se pokaže da je vaša šokantna teorija istinita, ona može promijeniti naličje ne samo naše stvarnosti, nego i cjelokupne književnosti. Pokazalo bi se da su svi kanonski autori i djela zapravo tek maleni dio velike priče koju su napisali Stoker, Shelley i Lovecraft. Zamislite samo reperkusije takve činjenice: lihvarica bi mogla izvaditi sjekiru iz glave i zabiti je u frapiranog Raskolnjikova, a Hamletov otac ne bi morao nagovarati sina da ga osveti, nego bi osobno s vojskom kostura napao Dansku.
Takva bi spoznaja potpuno obezvrijedila
Barthesovu teoriju o smrti autora, a aktualizirala bi popularna, naizgled izmišljena djela poput romana
Ponos i predrasude i zombiji. To bi zaista bilo strašno.
Srećom, pouzdana znanstvena dedukcija pokazuje nam da je ipak došlo do nesporazuma i da ono čemu ste svjedočili nije sasvim realno.
Prvo, valja uzeti u obzir da je na vašu percepciju utjecalo samo prisustvo u književnom klubu. Prostori koji obitavaju starim i novim knjigama puni su otrovnih kemijskih spojeva koji nastaju uslijed cirkuliranja dugogodišnje knjižne prašine i isparavanja tiskovne tinte. Ukoliko obitavate u knjižnici ili književnom klubu duže od 10 minuta, nužno patite od vrtoglavice, halucinacije i djelomične amnezije.
Drugo, čini se da su osobe koje smatrate piscima bili zapravo tek mondeni ljudi koji prate najnovije trendove. A kao što pratitelji mode znaju, trendovi nalažu da se u svečanim prilikama morate obući kao modernistički pisci. Taj trend već mjesecima caruje zapadnom Europom, našao je svoj put i do Hrvatske, a poneki tzv. 'hipsteri' već su počeli uvoditi novi trend oblačenja u postmodernističke pisce kao što su Julian Barnes ili Thomas Pynchon (mada nitko pouzdano ne zna kako on izgleda).
Premda je Noć knjige vrlo opasan fenomen koji svake godine rezultira brojnim ranjenim, nestalim i oboljelim osobama, čini se da su vaše teorije ipak posljedica jednog patogenog nesporazuma. Pohvalio bih vaš oprez i skeptičnost prema hvaljenim piscima, ali ipak bih apelirao na vas i na čitatelje da se drže okvira znanstvene misli. Normalne književne bolesti dovoljan su povod za brigu, ne trebamo se opterećivati i onim paranoralnima.
dr.med. dr.med. Ostojić
